Ne zna se na vrijeme što je najgore. Tvrdnja je to koja vrijedi za prirodne katastrofe kao što je potres, ali se odnosi i na pogubne događaje pokrenute silnicama u društvu. Nemogućnost pravodobnog spoznavanja najgorega napose je prisutna u strastima opterećenom svijetu politike gdje se katkad zbivaju – pokazuje povijest – serijalni prelasci iz zla u gore. Na opora umovanja o tome nagnao me je osobni intelektualni demon: 7. studenoga je na ovim stranicama objavljen tekst o netom održanima izborima u SAD-u koji sam započeo tvrdnjom „najgore tek dolazi“. U posljednjih se deset tjedana politička i društvena situacija u postizbornoj Americi evidentno pogoršala, najviše slijedom odbijanja Donalda Trumpa da prihvati poraz. Rano popodne 6. siječnja gomila zagriženih pristaša toga populista na juriš je upala u zgradu parlamenta, i to za vrijeme odvijanja zajedničke sjednice oba doma na kojoj je trebala biti potvrđena pobjeda Joea Bidena.
Upad u Kongres događaj je bez presedana za suvremene velike demokratske zemlje. U ovoj analizi sa strane ostavljam usporedbe s masovnim tučnjavama u parlamentima Ukrajine, Gane, Kosova (2015. ondje je bačen i suzavac) i nekih drugih država slabašne demokratske tradicije i prakse. Valja, međutim, uočiti kako je nedavni napad na Capitol Hill u nekim aspektima nalik osvajanju tvrđave Bastille 1789. ili navali boljševika na Zimski dvorac od koje su prošle gotovo 104 godine. Istina, prije deset dana u Washingtonu D.C. bilo je manje (korištenja) oružja i najgrubljega nasilja, a i ishod napada na sjedište moći drugačiji je nego onomad u Parizu i Petrogradu. Unatoč tome, taj američki kraval razmjerno se lako mogao premetnuti u državni udar; potom bi vjerojatno slijedio drugi građanski rat u kojemu bi se ovaj puta borili Sjever i Zapad protiv Juga, bijeli liberali i Afroamerikanci te mnogi drugi pripadnici manjina protiv bijelih rasista i ekstremista i slično, a vjerojatno bi najtragičniji bio rat sviju protiv svih. Trebalo je samo (bolje „samo“: zapravo je teško poduzeti i još teže realizirati takav prevrat) da nekoliko vojnih ili policijskih jedinica te srijede popodne ili navečer otkaže poslušnost – mnogi od zapovjednika i političkih glavešina toga su popodneva „razbijali glavu“ što im je činiti – pa bi se lava kobnoga sukoba prelila preko ruba… Opskurnim i „postčinjeničnim“ objavama na društvenim mrežama zadojeni te istupima Trumpa i njegovih suradnika nahuškani sudionici konflikta i mnogi njihovi istomišljenici bjelodano su priželjkivali takav slijed zbivanja i bili spremni, barem na riječima, uključiti se u oružane sukobe. Washingtonske demonstracije, motreno sa strane, doimale su se kao „razuzdani postapokaliptični maturalac“ (Jurica Pavičić) nediscipliniranih i kolektivizmu nesklonih bizarnih likova. Ali to ne treba zavarati: i neke druge revolucije, desno i lijevo usmjerene (primjerice, pohod fašista na Rim krajem listopada 1922. ili navedeno rušenje Bastille), isprva su prilično izgledale kao politički karnevali, da bi se ubrzo formirale falange i druge postrojbe.
Protestno „osvajanje Kapitola“ na sreću je bilo kratkotrajno, ali je za sobom ostavilo veoma teške posljedice: gubljenje pet života i ozljeđivanje velikoga broja osoba, intenziviranje konflikata u američkom društvu te srozavanje ugleda SAD-a kao demokratske zemlje u svijetu. Više od svega drugoga taj je događaj dodatno ojačao ionako prisutan kolektivni osjećaj nesigurnosti kod milijuna običnih Amerikanaca, a nesigurnost rađa strah koji „rastače povjerenje i međuzavisnost na kojoj počivaju građanska društva“. Taj je citat preuzet iz knjige britansko-američkog povjesničara Tonyja Judta „Zlo putuje zemljom“ (2010.), koja ima znakovit naslov imajući u vidu „putujući cirkus“ Trumpovih pristaša (mnogi od bijelih suprematista i desničara pristigli su u glavni grad iz udaljenih gradova i saveznih država, baš kao što su doputovali i u Charlotesville u Virginiji i druga mjesta gdje se u posljednje vrijeme zbivalo grubo nasilje).
VIDEO Nacionalna garda u Washingtonu uspostavlja kontrolu nad prosvjednicima
Je li šestosiječanjsko orgijanje ekstremizma i nasilja u Washingtonu bilo najgore što se dogodilo ili oštro podijeljenom i izrazito konfliktnom američkom društvu slijedi još gore? Filozof Ludwig Wittgenstein je poučio: „Ako se neko pitanje uopće može postaviti, onda se na njega može i odgovoriti“. Odmah ističem kako je taj odgovor uvjetovan određenim zbivanjima i akterima te s obzirom na kompleksnu narav problematike treba biti slojevit. Uvjetovanost se ponajprije odnosi na smjenu vlasti. Ako ta smjena protekne mirno i bez (izrazitoga) nasilja te ako Biden i njegova ekipa čvrsto uzmu u ruke poluge vlasti, onda u ovoj godini (iznimno je teško sagledati trendove političkih zbivanja u duljem budućem razdoblju) vjerojatno neće doći do masovnih demonstracija i provala nasilja još težih od nedavnih u glavnom gradu. Iako je bilo više najava da će uoči inauguracije 46. predsjednika SAD-a doći do okupljanja više tisuća naoružanih ekstremista u Washingtonu D. C., vjerojatno je da se najviše zbog najavljenih velikih mjera sigurnosti to neće dogoditi. S druge strane, lako je moguće da će vezano za tu svečanost izbiti demonstracije pa i sukobi u nekim drugim gradovima, ponajprije onima na Jugu i Srednjem zapadu.
Pri pokušaju da se pruži odgovor na navedeno pitanje ponajprije treba uzeti u obzir komuniciranje i djelovanje novoga predsjednika SAD-a i njegovih najbližih suradnika. Joe Biden će na inauguraciji kao i nakon toga događaja imati napretek prilika da riječima i djelima ublaži političke tenzije, pa i da uvjeri znatan dio simpatizera republikanaca kako su im neosnovane bojazni da će se zbiti kardinalne društvene promjene. Biden je po svom stilu ionako blizak običnim ljudima: ugledni The Economist ga je u broju od 28. studenoga prošle godine nazvao „prosječni Joe“ („average Joe“) da bi poentirao na kraju teksta: “Nakon 12 godina neobičnih političkih govora, Amerikanci bi mogli biti spremni za predsjednika koji zvuči poput njih.“ Taj istaknuti političar je prije nekoliko dana izjavio kako se ne slaže s opozivom predsjednika Trumpa u zadnji čas. Bidenu se, imajući u vidu njegova životna iskustva i učestale izraze empatije, pridaje oznaka „iscjelitelj“; ionako mu i mnogi politički suparnici priznaju političku umjerenost i razboritost te opredijeljenost za društvenu povezanost. Slogani iz njegove kampanje poručivali su da SAD treba „ponovno izgraditi bolje“ i „vratiti dušu Amerike“. Krajem prošle i početkom ove godine imao je više istupa kojima je nastojao djelovati (riječi su djela, kako poručuje jedna lijepa pjesma) kao most iznad nemirnih voda političkih i društvenih podjela i sukoba. Primjerice, 7. prosinca je za magazin Time izjavio: „Amerikanci nisu zlonamjerni ljudi. Oni žele vidjeti pravdu. Žele biti sjedinjeni. Žele da se zemlja ujedini. Ovdje se radi o ispuštanju malo zraka iz balona. Mislim da ćemo vidjeti mnogo više suradnje nego što to itko sada misli.“
Popuštanje političkoga i društvenoga pritiska zasigurno najviše ovisi upravo o Bidenu. Njegovi najbliži suradnici zbog različitih razloga uživaju osjetno manje povjerenja kod republikanaca; meteorski uspon Kamale Harris, koja bi u slučaju odlaska Bidena postala nova predsjednica i čiji glas u novoj konstelaciji nakon dviju pobjeda demokrata u Georgii presudan kod izjednačenoga glasanja u Senatu, izaziva naročito veliko nezadovoljstvo suparnika pa i bijes kod bijelih rasista. Bidenova administracija nadasve treba pokazati kako se po učinkovitosti, brizi za opće dobro i etičnosti razlikuje od prethodnih vlada, a svakako i onih koje su sačinjavali pripadnici i simpatizeri Demokratske stranke. Novi predsjednik je najsnažnija karta, ali i najveća slabost raznovrsnih aktera (svakako nisu to samo demokrati) koji rade na povećanju učinkovitosti socijalnoga ljepila u današnjem SAD-u. Rijetko se kada u suvremenoj povijesti dogodilo da moćna zemlja tako ovisi o jednom velikom, ali ostarjelom političaru (i na ovim prostorima imamo važna iskustva vezana za takvu situaciju). Istinski domoljubno i demokratski orijentirani Amerikanci se u vremenu koje slijedi moraju posebno brinuti za osobnu sigurnost Bidena (najvjerojatnije ima ekstremista koji mu priželjkuju da završi kao J. F. Kennedy) i zajedno s dobronamjernicima diljem svijeta željeti mu dobro zdravlje i dug život.
Slojevitost odgovora na postavljeno „pitanje svih pitanja“ vezano za današnju Ameriku odnosi se ponajprije na aktualna i buduća zbivanja vezana za vodeće republikance i njihove veoma brojne (čak gotovo 75 milijuna je prije tri i po mjeseca glasalo za Donalda Trumpa) pristaše. GOP-u (akronim za Veliku Staru Stranku) slijedi veliko pospremanje s neizvjesnim ishodom. Ljudi zatvaraju vrata pred suncem koje zalazi, a Trump je svojim riječima i djelima i sam sebi i drugima zalupio pred nosom mnoga vrata, na primjer vezano za njegove politike prema useljenicima i mnogim drugim Latinoamerikancima te ugroženima od pandemije koronavirusa i drugih bolesti. Zbog navedenih i drugih razloga moguće je najaviti da će se nemali dio vodećih i ostalih republikanaca odreći Trumpa. GOP se po svemu sudeći ne može nadati pobjedi na predsjedničkim izborima 2024. ako kandidat te stranke ponovno bude milijunaš s Floride. Taj populist nad populistima već je ozloglašen zbog svoga po mnogo čemu toksičnoga predsjedničkog mandata, a najveći je udar pretrpio – obična čeljad ne voli nasilje, a osjetna većina Amerikanaca protivi se nasilnom osvajanju vlasti ili zadržavanju na njoj po svaku cijenu – upravo slijedom poticanja „divljih“ demonstracija koje su rezultirale za demokraciju sramotnom upadu rulje u Capitol. U nastupajućem razdoblju Trump će imati sve manji pristup medijima, a novinari, intelektualci, političari i drugi u javnoj će sferi uputiti mnogo argumentiranih kritika njemu i njegovim suradnicima, odnosno politici dosadašnje vlasti. Posljednjih se dana i predsjednik na odlasku založio za „ozdravljenje i pomirenje“, ali malo tko od demokratski usmjerenih aktera vjeruje u njegovu iskrenost.
Posljednja nemila zbivanja, međutim, ipak pokazuju da će Trump zadržati vjernost mnogih političkih ekstremista, ali i nemaloga broja običnih ljudi, izrazito najviše bijelaca (u TV prijenosu demonstracija u glavnom gradu se gotovo uopće nisu prezentirali Afroamerikanci, a vjerojatno je i Latinoamerikanaca bilo jako malo). U današnjem SAD-u ima puno ljudi koji prate samo svoje medije i žive isključivo u svom svijetu znatno obilježenom materijalizmom i hedonizmom i(ili) brigom za biznis, koji su uglavnom nesvjesni vrijednosti postojanja drugih i drugačijih. Takvima je imućni i narcisoidni Trump istinski idol, a to obožavanje mnogi će bez obzira na sve – nemali ih broj sad misli da se 6. siječnja zbila neka zavjera protiv predsjednika?! – izražavati i ubuduće. Velika prisutnost zagriženih pristaša 45. predsjednika među nekim važnim skupinama (primjerice, za njega je glasalo 58 posto bijelih muškaraca) u okolnostima njegova silaska s vlasti i u mnogo čemu štetnoga djelovanja za demokraciju i zemlju nagovještava velike podjele u toj stranci. Do sljedećih izbora za Kongres i druge položaje još je gotovo dvije godine pa će vodstvo republikanaca imati dovoljno vremena da izabere novoga lidera koji bi istovremeno trebao biti politički pragmatičan i sposoban da zadovolji porive velikoga broja simpatizera te stranke.
Dakle, odgovor na pitanje koje je postavljeno u uvodu ovoga teksta je sljedeći: ono najgore (nastavak grubih sukoba i napada na političke aktere i institucije koji bi mogao rezultirati pogubnim građanskim ratom) u SAD-u se barem ove godine neće dogoditi ako Joe Biden bude zdrav i čio te odmah nakon inauguracije u upravljanju zajedno s kredibilnim najbližim suradnicima pokaže efikasnost i inkluzivnost. S obzirom na to da su za smirivanje situacije i poticanje razvoja nužne obje velike stranke, šanse da u toj velikoj zemlji ne dođe do najgorega će se povećati ako vodstvo republikanaca uspije politički izolirati Trumpa i ekstremiste, makar i pod cijenu unutarstranačkoga raskola.
Nužno je imati na umu da se navedene promjene trebaju dogoditi u zamršenoj situaciji eskaliranih podjela i sukoba u američkom društvu. Jedno je pak sigurno: puno će vremena još proći dok neki vodeći političar u toj zemlji bude u situaciji da s punim uvjerenjem i utemeljenjem izgovori poruku sadržajno slično onoj koju je odaslao Barack Obama na konvenciji Demokratske stranke 2004. godine: „Nema liberalne Amerike i konzervativne Amerike, samo Sjedinjene Američke Države. Nema crne i bijele Amerike, latinske i azijske Amerike, samo Sjedinjene Američke Države.“ Jer u posljednje vrijeme itekako postoje sve te pa i druge Amerike, koje su sad više razdvojene nego što su to bile prije nekoliko desetljeća. Valja ih ponovo spojiti. Zadatak života za vremešnoga, ali dobroga i mudroga političkoga Iscjelitelja.
Vjerujem da su puno više nesigurnosti osjetili zbog nekih nereda koji su trajali mjesecima. Gle čuda, sada ih više nema. Tko zna zašto.