Deklaracija koju su jučer potpisali hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i srbijanski premijer Aleksandar Vučić načelno je pozitivan, ali ni po čemu povijesni događaj, kako su ga nastojali prikazati potpisnici. Tekst deklaracije uglavnom govori o stvarima koje su u prošlosti dogovorene da će se napraviti, ali dosad nisu napravljene, pri čemu ova deklaracija ne nudi ni vremenski okvir ni bitne pomake zbog kojih bi se sad odjednom te stvari zaista ubrzale. Bilo bi lijepo da se ubrzaju, ali nejasno je tko i kako jamči da hoće.
Čini se da trenutak potpisivanja i sadržaj potpisanog ipak više odgovaraju Aleksandru Vučiću, koji ovim činom želi ostaviti dojam da je uspješno prevladao (realno, dosta nespretan) pokušaj Hrvatske da blokira otvaranje 23. i 24. poglavlja u pregovorima Srbije s Europskom unijom dok se ne ispune tri specifična hrvatska uvjeta. Kako sada stvari stoje u Vijeću EU, najvažniji hrvatski uvjet, onaj o promjeni srbijanskog zakona o regionalnoj jurisdikciji, neće postati europsko mjerilo za Srbiju jer ostatak EU govori Hrvatskoj da to pitanje riješi bilateralno. A u bilateralnoj deklaraciji o tome nema ni spomena!
S hrvatske strane potpisnica je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je u kampanji i na početku mandata inzistirala na tezi da Hrvatska “nije regija” i da je njezin prethodnik Josipović navodno pogriješio kad je pokušavao s bivšim predsjednikom Srbije Tadićem uspostaviti platformu za rješavanje otvorenih pitanja. A sada predsjednica Grabar-Kitarović radi isto što i Josipović, samo što su u međuvremenu nepotrebno narušeni odnosi i izgubljeno je vrijeme. Vučić, dakle, ostavlja dojam da je potpisao “povijesnu” deklaraciju zbog percepcije sebe kao pregovarača s EU, a predsjednica Grabar-Kitarović možda ima ovu kalkulaciju koju uočava analitičar Žarko Puhovski: u Hrvatskoj nastupa razdoblje slabih vlada i slabih vladajućih većina, a predsjednica u takvim okolnostima nastoji ojačati svoju poziciju ondje gdje zaista ima određene ovlasti, u sukreiranju vanjske politike.
