Završilo je veliko desetljeće proširenja Europske unije. Od 2004., kada se gotovo cijela srednja i istočna Europa u jednoj noći istinski ujedinila sa zapadnom, preko 2007., kada su u Uniju ušle Bugarska i Rumunjska, do danas, 1. srpnja 2013., kad je u Uniju ušla Hrvatska.
To što je završilo ne znači, naravno, da lideri balkanskih zemalja koji se jutros okupljaju na radnom doručku na Pantovčaku nemaju nikakvu stvarnu šansu da svoje zemlje također odvedu preko kućnog praga Europske unije. Na Balkanu je, kako to često u Bruxellesu ovih dana vole reći, počela jedna regata. Crnogorski brod već plovi u pregovorima, srpska se posada ukrcava, kosovski brod još je na suhom, ali upravo je dobio zeleno svjetlo za porinuće...
Ali tih velikih deset godina proširenja Europe zaista je završilo jer će sljedeće proširenje biti puno teže i na njega ćemo puno, puno dulje čekati. Ne samo zbog zaista velikih problema koje sljedeće zemlje kandidatkinje imaju (Srbija će imati praktički čitavo jedno pregovaračko poglavlje, broj 35, u kojem će morati pokazivati konstantan napredak u normalizaciji odnosa s Kosovom, što će, vrlo vjerojatno, ali zasad službeno neizrečeno, na kraju puta dovesti i do stvarnog priznanja) nego i zbog krizne situacije u EU koja mora biti temeljito riješena prije no što se Unija opet proširi.
Politika proširenja EU možda je najuspješnija vanjska politika ikad viđena u svijetu. Zasigurno je najuspješnija vanjska politika koju je EU ikad imao. Nijedna druga politika nije toliko učinkovita u poticanju pozitivnih promjena u zemljama na koje EU, realno, ne bi imao tolik utjecaj da nema politike proširenja. Privlačnost članstva u EU bio je i ostao motivacijski faktor za reforme u bivšim socijalističkim zemljama, a i u Turskoj. Da, eurozona je u neredu, EU pati od krize povjerenja, ali bilo bi površno na temelju toga zaključiti da EU nema nikakva uspjeha.
Čulo se ovih dana puno usporedba naše proslave ulaska s proslavom ulaska deset zemalja 2004. godine. Ali ništa nije usporedivo s trenutkom koji je, uz trenutak rušenja Berlinskog zida, označio kraj podjele Europe proizašle iz II. svjetskog rata. Iz šire, europske perspektive, ulazak Bugarske i Rumunjske 2007. već je bio manja prekretnica. Naravno da je iz šire europske perspektive i ulazak Hrvatske 2013. manja prekretnica od proširenja 2004., kada je ušlo deset zemalja, od toga osam bivših socijalističkih.
Današnji dan velika je prekretnica za Hrvatsku. I malo manja, iako ne potpuno nevažna prekretnica za Uniju. Kako nas je ovih dana podsjetio dopisnik Financial Timesa, jedan od desetak dopisnika iz Bruxellesa koje je Večernji list intervjuirao o ulasku Hrvatske u EU, u vremenu najteže krize s kojom se Unija ikad suočila Europi su zatrebali pozitivni primjeri koji pokazuju da EU i eurozona nisu izgubili privlačnost i da države u njih ulaze (Hrvatska u EU, Letonija u eurozonu), suprotno raširenim špekulacijama da bi netko uskoro mogao izaći. Kriza je stvorila novu političku realnost. U toj novoj realnosti neke zemlje, koje su bile skeptične prema proširenju pa su usporavale i Hrvatsku, odjednom su se priklonile onima unutar EU koji su smatrali da treba zaključiti pregovore s Hrvatskom.
EU danas žudi za dobrim pričama, pozitivnim primjerima, a Hrvatska je upravo to. I sadašnja i buduće hrvatske vlade trebaju nastaviti naporno raditi na tome da se Hrvatska i kao članica EU stalno dokazuje kao pozitivna priča. Vrlo je lako danas unutar EU postati percipiran kao negativna priča, a masovna nezaposlenost, višegodišnja recesija i nekompetentnost u vođenju države mogu lako odvesti Hrvatsku iz pozitivnog u negativan primjer. To treba izbjeći. Pravo je pitanje – kako?
Jedan njemački kolega u Bruxellesu, koji se upravo vratio iz Zagreba, stekao je dojam da građani Hrvatske znaju da nešto treba promijeniti. U strukturi gospodarstva i javne uprave treba naći novi balans koji će jamčiti dugoročni i održivi rast. Zaista, manje-više svi se s tim slažemo. Dojam njemačkog dopisnika je, međutim, da nitko u Hrvatskoj ne zna kako i što točno promijeniti. Moramo sami saznati i smisliti kako učiniti tako važne promjene koje Hrvatskoj tek slijede. Članstvo u EU samo po sebi ne znači da će nam netko drugi smisliti najbolje rješenje za nas same. Članstvo u EU može značiti da će nam netko pomoći u tome, ali promjena i ideja o promjeni uvijek dolazi od same države i samih građana.
EU žudi za dobrim pričama, pozitivnim primjerima, a Hrvatska je upravo to. Moramo se truditi da ne postanemo negativna priča
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
