To je preskupo, nemoralno i neodrživo, zagrmio je ovoga tjedna povjerenik Europske komisije za zdravstvo i sigurnost hrane Vytenis Andriukaitis na konferenciji o bacanju i sigurnosti bačene hrane. Bruxelleska se birokracija, naime, ovim problemom bavi već dugo, no dok se ne donesu rješenja na razini cijele Unije, teško da će se išta dugoročno riješiti. Nakon Nizozemaca od kojih svaki godišnje baci čak 541 kilogram hrane, centar Europe na drugom je mjestu s 345, Ciprani s 327, Estonci s 265, Hrvati sa 100, dok Slovenci, Maltežani i Rumunji s oko 75 kilograma po stanovniku drže začelje ljestvice. Procjene variraju ovisno o tome kako se definira pojam hrane i metodologija izračuna. No dok se uporno ponavlja kako su sigurnost hrane i građana EU beskompromisni, i veliki dio bačene hrane bio je siguran, zdravstveno ispravan, a u smeću je završila samo zato što nije savršene boje, veličine, izgleda ili oblika, zato što polovica građana EU ne zna razliku između „najbolje upotrijebiti do...“ i „upotrijebiti do...“, zato što smo rasipni, volimo akcije ili pak zbog lošeg skladištenja, transporta i infrastrukture. I dok raste svjetska populacija – prema predviđanjima UN-a čovječanstvu će već do 2030. trebati dvije Zemlje – čini se kako još ništa nismo naučili. Poljoprivredne površine ostaju iste ili se čak smanjuju te povećava pritisak kako na manjoj površini proizvesti što više. I to samo kako bismo bacili još više.
Mijenjajte propise
Čak 1,3 milijarde tona godišnje u svijetu, uglavnom u razvijenim i zemljama u razvoju, dok 800 milijuna ljudi u krevet ide gladno, podsjetio je Andriukaitis na konferenciji koju je u Bruxellesu organizirala hrvatska zastupnica i izvjestiteljica Europskog parlamenta za bacanje i sigurnost hrane Biljana Borzan. Svake godine potrošači iz bogatih zemalja bace hrane koliko otprilike iznosi ukupna neto proizvodnja hrane u podsaharskoj Africi (gdje bace tek 6-11 kg po stanovniku). Ukupna količina hrane koja se baci u svijetu ekvivalent je, primjerice, polovici ukupne svjetske proizvodnje žitarica. Samo za proizvodnju 377 tisuća tona rajčica, koliko ih se godišnje baci u SAD-u, trebalo je 90 km² poljoprivrednih površina, 57 mlrd. litara vode i 7 mil. radnih sati, da bi se na kraju zbrajala šteta zbog bacanja od 12,3 mil. eura i 312 tisuća tona stakleničkih plinova, koliko proizvede 55 tisuća automobila u godini dana na cesti. Statistike za EU govore kako se 20% ili 88 milijuna tona proizvedene hrane u Uniji baci ili ne iskoristi, uz štetu od 143 mlrd. eura godišnje. To znači da se u prosjeku baci oko 173 kg po stanovniku godišnje, čime se stvara nepotrebno zagađenje od čak 170 mil. tona CO2, a u isto vrijeme 55 mil. Europljana si ne može priuštiti kvalitetan obrok barem svaki drugi dan. Očito je da nešto ne štima i viškovi se ne doniraju i ne raspodjeljuju dovoljno, te će se, najavio je i Andriukaitis, dobro preispitati koje europske propise treba mijenjati ili doraditi kako bi se uklonile prepreke za povećanje doniranja i smanjenje bacanja hrane. U protivnom, već do 2020. bacat ćemo i 126 mil. tona godišnje. Iako se misli kako su za taj problem najviše krivi trgovci i industrija, Europska udruga potrošača BEUC izračunala je kako se 53% bačene hrane odnosi na kućanstva, 19 posto na prerađivače, 12% na ugostitelje, 10% na primarnu proizvodnju poput poljoprivrede i 5% na trgovinski sektor. Ispada tako da samo na kućanstva otpada oko 98 mlrd. eura, što po stanovniku EU iznosi oko 200 eura godišnje. Podaci iz Instituta za upravljanje otpadom iz Beča pokazuju da 6-12% otpada iz kućanstva čine netaknute namirnice, a da su 3-6% pripremljeni obroci. No gledajući europsku hijerarhijsku ljestvicu hranidbenog lanca u totalu, najviše se baca voće i povrće, 40-50%, pekarskih proizvoda i žitarica oko 30%, ulja 20%, mlijeka i mliječnih proizvoda, mesa i mesnih prerađevina oko 20%, te 35% ribe.
– Odbačena hrana predstavlja i traćenje resursa upotrijebljenih za njenu proizvodnju poput vode, tla, radnih sati, struje, goriva i drugih vrijednih i često ograničenih resursa – upozorava Borzan, kojoj su se u inicijativi za smanjenje bacanja hrane pridružili i Udruga poljoprivrednika COPA-COGECA, FoodDrinkEurope, Eurocommerce, udruga potrošača BEUC, Federacija europskih banaka hrane i Europski ured za okoliš. Borzan objašnjava kako trenutačno 52 europska propisa utječu na bacanje hrane, na pozitivan ili negativan način, od odredbi i označavanju datuma do plaćanja PDV-a na donacije. Opći zakon o hrani EU doniranje tumači kao tržišnu djelatnost te su donatori odgovorni za doniranu hranu i nakon doniranja. To znači da se izlažu tužbama u slučaju npr. trovanja, iako ne mogu utjecati na koliko dugo i na koji način primatelji donacije skladište hranu. Talijani su to riješili osnivanjem banki hrane koje kao posrednik između donatora i primatelja hrane preuzimaju odgovornost za zdravstvenu ispravnost. Ne bi li se manje bacalo u restoranima gdje građani zaziru od tzv. doggy baga (pseće kutije), BEUC bi je preimenovao u „rest-o-pack“. No Hrvatska je još miljama daleko od trivijalnosti oko doggy baga. Krajem 2015. konačno je ukinut PDV koji su trgovci plaćali na doniranu hranu, ali se problem bacanja hrane još sustavno ne rješava. Iz platforme Mreža hrane, koja je tu priču potaknula, kažu kako je u proteklom razdoblju donirano hrane u vrijednosti samo 4,5 milijuna kuna, a bacimo je u vrijednosti 3 milijarde.
Pred istekom roka
– Problem bacanja hrane je identificiran i kao jedan od prioriteta razvoja kružnog gospodarstva kojim članice EU žele potaknuti ekonomski razvoj i unapređenje konkurentnosti, održivog rasta i stvaranja novih radnih mjesta. Države članice obvezale su se i na provedbu zajedničkih ciljeva koji uključuju i smanjenje otpada od hrane do 2030. za 50%. U susjednoj Sloveniji tim se problemom bavi najuža koordinacija vlade. Političko i strateško opredjeljenje da se problem otpada od hrane učini jednim od temeljnih okosnica gospodarskog razvitka tamo već, iako su počeli kad i mi, daje značajne rezultate u praksi, dok se u Hrvatskoj, nažalost, i dalje vrlo malo čini – kažu Zoran Grozdanov i Ana Bobinac iz Mreže hrane, ističući kako je čitav sustav trenutačno neučinkovit. Vlada mora osnovati međuresornu koordinaciju koja će djelovati pozitivno, uključivo i konstruktivno, što znači da će okupiti proizvođače, trgovce, udruge potrošača, humanitarne organizacije..., prenijeti im inovativne, kreativne modele koji su se u drugim zemljama pokazali uspješnima i u suradnji s njima prilagoditi ih hrvatskim potrebama i kontekstu.
– Vlada mora provesti analizu stanja i saznati koliko se hrana baca, tko baca i zašto, kako bi se znalo u kojem smjeru najbolje djelovati te donijeti jasne upute o doniranju, o ponovnoj upotrebi hrane koja se neće prodati u trgovinama, o odgovornosti za doniranu hranu i stvoriti logističke i svake druge pretpostavke za doniranje veće količine hrane – tvrdi Grozdanov. A dok se to ne riješi, svijetli će se primjeri u Hrvatskoj i dalje brojiti na prste, a socijalne trgovine biti više prazne nego pune. U biti, onaj tko je i prije donirao, od oslobođenja PDV-a donira i više. Dukat je, primjerice, i prije stupanja na snagu Pravilnika o uvjetima, kriterijima i načinima doniranja hrane i hrane za životinje, redovito donirao svoje mliječne proizvode, u 2015. čak 219 tona mliječnih proizvoda, a i danas redovito donira 36 socijalnih samoposluga, pučkih kuhinja, dječjih domova i humanitarnih udruga od Vukovara i Osijeka do Splita i Knina, gotovo 20.000 socijalno ugroženih građana i djece. Ovu će godinu zaključiti s gotovo 240 tona doniranih mliječnih proizvoda, a za potrebe siromašnijih sugrađana i svih onih koji se protive nepotrebnom rasipanju imaju i diskontne trgovine na zagrebačkom Dolcu i u Bjelovaru, uskoro i u Splitu, gdje proizvode pred istekom roka prodaju po cijenama sniženim od 50 do 70% u odnosu na redovne cijene.
– Edukacijom kupaca o boljem upravljanju hranom, boljem planiranju kako se ne bi kupilo previše hrane, o naručivanju manjih porcija u restoranu, ako smatraju da neće moći pojesti uobičajenu porciju (ili nepojedenu hranu ponijeti doma), o značenju oznaka koje govore o ispravnosti hrane (upotrijebiti do, najbolje upotrijebiti do) te o ispravnim načinima skladištenja hrane najučinkovitije se prevenira bacanje hrane u kućanstvima – kaže Ana Bobinac. Poticanjem lokalne, sezonalne poljoprivredne proizvodnje i njezine potrošnje u blizini proizvođača, skraćuje se transport i potreba za skladištenjem hrane čime se smanjuje mogućnost bacanja hrane, dok se hrana koja nije više za ljudsku upotrebu, a sanitarno je ispravna, može ponovno upotrijebiti kao hrana za životinje, a sva ostala u proizvodnji biogoriva ili komposta. Nakon što Europski parlament na inicijativu Borzan izglasa nove smjernice za smanjenje bacanja i povećanje sigurnosti hrane do ljeta 2017., EK, kao izvršno tijelo Unije, trebao bi realizirati mjere koje bi u svih 28 članica ubuduće bile učinkovitije.
