Željko Maričić imao je sasvim običan i sasvim normalan život. Bio je u sretnoj vezi s dugogodišnjom djevojkom i sve je vodilo k tome da će svoju ljubav njih dvoje okruniti brakom. Volio je igrati nogomet, imao je puno prijatelja, rado je bacao udicu, iako riba baš i nije trzala. U Selcima Đakovačkim, gdje je živio s roditeljima Barbarom i Lukom, pa ni u okolici, nije uspijevao pronaći posao pa je odlazio raditi u Sloveniju, gdje je živio njegov šest godina stariji brat Josip sa suprugom Mandom i djecom Sanjom i Samirom. Kad nije bilo posla u tvornici automobila ili na ciglani, Željko Maričić rado je čuvao nećake, kuhao im...
Jesen 1991. godine dočekao je kod kuće. Te godine, dva mjeseca nakon njegova 23. rođendana, ostao je bez oca Luke. Kako je vrijeme prolazilo, rat je, znao je to dobro, bio sve bliže i bliže... Željko Maričić bio je među đakovačkim dragovoljcima koji su potkraj rujna krenuli braniti Vukovar. Za osam dana trebali su se vratiti kući. Trebali su... Ali nisu. Smjena koja im je trebala doći više nije mogla ući u grad.
– Posljednji put vidjeli smo se te godine u lipnju. Nije govorio da će ići u rat. Kad nam je svekrva javila da ide, doputovali smo u Slavoniju. Ali, bilo je kasno. Željko je već bio otišao. Mog muža, inače srčanog bolesnika, to je jako zabrinulo. Umro je prije dvije godine ne dočekavši da dozna što se dogodilo njegovom bratu – priča Manda Maričić, a njezina kći Sanja dodaje da su do njih doprle razne glasine kako je stradao. Govorilo se da je stradao pokušavajući spasiti jednu ženu i njezino dijete, suborci kažu da je kod sela Petrovci, kada je 18. studenog 1991. godine išao u proboj, upao u zasjedu. Što se točno zbilo, obitelj ne zna. Željko Maričić još uvijek se vodi nestalim. Obitelj ga nije proglasila umrlim niti će to učiniti.
– Baka je umrla prije šest godina čekajući ga. Tata, koji je odlazio na ekshumacije i identifikacije tražeći mog striku, uvijek se nadao da će se vratiti. Nadamo se i mi – kaže Sanja Maričić.
