Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Mržnja je naše društveno uređenje. Moraš mi reći koga mrziš da te se može raspoznati, jesi li naš ili njihov

Hrpa nitkova i kukavica činila je anonimno zlo na webu i mi smo zbog klika ubili dostojanstvo čovjeka
25. listopada 2020. u 19:51 800 prikaza
Ilustracija
Foto: Kristina Štedul-Fabac/PIXSELL

Najprije smo mrzili Srbe što je bilo u redu jer su željeli uništiti naš način života. Onda smo mrzili Jugoslavene, ali i to je bilo dobro jer su nas podsjećali da su oni nekad bili naš način života. Pa smo mrzili ljevičare što je opet bilo O.K. jer su samim postojanjem opominjali kakav bi trebao biti naš način života. Mrzili smo socijalizam, i to nikad dovoljno jako kako smo morali voljeti kapitalizam. Na red za mržnju došli su potom i gejevi što se pokazalo potpuno opravdanim jer im nismo htjeli dozvoliti njihov način života. Logično, mrzili smo i ateiste budući da nismo htjeli prihvatiti empirijski način života. Ali smo isto tako mrzili i iskrene vjernike jer je njihov način života uključivao postojanje nade. Mrzili smo i Židove samo zato što ih je bilo premalo pa ih, objektivno, nismo imali razloga mrziti. Cigane smo mrzili zato što žive grupirano zbog čega su kod nas izazivali nelagodu i mržnju ako bi nam se doselili u susjedstvo. Mržnju prema izbjeglicama s istoka zapakirali smo u ljubav prema zapadnoj civilizaciji.

Ministrice na Pressici NOVI AUSTRIJSKI ZAKON Tko ne izbriše poruku mržnje na internetu, prijeti mu kazna od 10 milijuna eura

Mrzili smo neistomišljenike jer su povjerovali u demokraciju. Počeli smo mrziti političare svaki put kada bi relativizirali politiku mržnje. Mrzili smo žrtve ako nisu bile naše i počinitelje ako su bili njihovi. Mrzili smo ratne zločine ako se nisu uspjeli definirati kao nacionalni interes. Mrzili smo zaražene koronom jer nisu znali jesmo li ih možda mi zarazili. Cijepljenje su mrzili oni koji su uglavnom bili cijepljeni, okruglu Zemlju počeli su mrziti oni kojima je u njihovu umu sve ravno. Mrzili smo radnike jer su tražili svoja prava i plaće, mrzili smo i prava i plaće jer su nam objasnili da su to relikti socijalizma. Dobro, i ljevičari bi nekoga mrzili, ali se ne mogu između sebe dogovoriti koga. A onda je došlo i do toga da desni falangisti mrze one desne falangiste koji po mišljenju prvih ne mrze dovoljno sve oko sebe. I gle čuda. Odjednom se unutar te grupacije svi boje mržnje toliko snažno jer očito znaju s kime imaju posla. Ili druga perspektiva; oni koji u biti mrze sebe drže lekcije kako se voli domovina, bog, obitelj. To je rezultat 30 godina kontinuiteta mržnje kao psihološkog fundamenta ove države i pokretačke snage društva kojim se manipuliralo prema arbitrarnim potrebama. Mržnja je postala naše društveno uređenje. Tko će i kako upotrebljavati nagomilani amanet mržnje više nije pitanje za čuđenje i raspravu; mržnja je i naše nacionalno bogatstvo. Recept je odavno poznat i napisan. Ono čuveno sužavanje krugova u nacističkom društvu kada na kraju nikoga više nije bilo da prosvjeduje kada su odvodili one koji su do tog trena šutjeli vrijedi i danas jer već šutjeti pred mržnjom nije ništa drugo nego nacizam.

Koristiti je dijabolična je predanost božanstvu zla koja će bez ikakve sumnje jednom doći na naplatu. Kada smo shvatili da se to događa? Je li vlast to shvatila onda kada između nje i mržnje više nije bilo tampon-zona da preuzmu na sebe udar ili su se pojedinci prestrašili jer su se odjednom našli na vjetrometini kolateralne destruktivnosti koju su dosad namjenjivali drugima? Otužno je i licemjerno slušati rasprave, pogotovo dok se u njih uključuju i novinari kao da sve to skupa čuju prvi put, a samo bi letimičan pogled na anonimne komentare ispod tekstova objavljenih na webu bio dovoljan da se shvati u kakvom odurnom, mržnjom impregniranom društvu živimo. Zbog jednog klika žrtvovali smo dostojanstvo i integritet čovjeka-autora. No, dosad je hrpa nitkova i kukavica bezimeno činila zlo i stvarala atmosferu neodgovornosti za učinjenu riječ, što je tek treptaj prema djelu inspiriranom zloćudnošću. Uskoro su se stjenice osmjelile, doduše još uvijek u ograničenom broju, pa su pod imenom i prezimenom navalile iznositi gadosti, laži i prijetnje vjerujući da im se ništa ne može dogoditi i da svoju malignu nevažnost i beznačajnost mogu liječiti preko tuđih leđa. Svi zajedno stvorili su koktel plitkih strasti i psihotičnih stanja u kojem je iracionalno postalo jedinom objašnjivom konstantom. Sada bismo se svi trebali čuditi kako se događa ovo što se događa, kako se izgovara što se izgovara i kako se puca tamo gdje bi jedino sve trebalo pucati od ideja i dosljednosti. Ne postoji odgovor na pitanje kako smo skliznuli u glib dok se ne odgovori kako se gore stvari nisu počele događati i prije.

Osijek: Zagreb: Zastave na pročeljima zgrada povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti BORIS BECK Narod ne zanimaju mržnja i osveta. Treba mu oprost kako bi mogao dalje živjeti

Na stranu činjenica da je neku buduću revoluciju u stanju povesti jedino desnica; ima ideju, ima ljude, ima sredstva, ima artikulaciju i ima oružje. Istinska je opasnost s kojom se momentalno suočavamo to da smo neman pustili s lanca i da smo oslužbenili sezonu lova lovokradicama. Ne možemo se praviti da se ništa ne događa kao proteklih desetljeća kada se sve događalo. Mržnja je postala pitanje identiteta, naša legitimacija; reci koga i koliko mrziš pa da znam tko si, naš ili njihov. Lijepo je to, po mržnji se raspoznajemo. Još je gora činjenica da nismo izdvojeni poluotok, nego integralni dio međunarodne mreže mržnje za koju smo prekasno shvatili da je ne možemo kontrolirati. Događalo se i prije, ali čak i da nije ne bismo mogli upotrijebiti famozno opravdanje „nismo znali“.

Svi su znali i sve su znali. Bez izuzetaka, bez alibija, bez olakotnih okolnosti, bez prava na odricanje odgovornosti. Istovremeno smo i djeca i roditelji mržnje kojima nitko neće biti kriv što su se radovali defenzivi dok su gubili manevarski prostor predviđen za pravdu. Enormne količine energije potrošene su da nas se uvjeri kako je mrziti neophodno da bi se ostvario socijalni status. Politike su zdušno radile na tome, monoteističke religije s istim žarom obavljaju isti posao tri tisuće godina, volonteri zla dali su svoj skromni obol profesionalizaciji užasa. Kada se sve zbroji, doista je opravdano Huxleyevo pitanje možda je ovaj svijet samo pakao nekog drugog planeta.

 

'Mali' nametnik
Ulazeći u automobil primijetila je nešto neobično u vratima: Kada je shvatila o čemu se radi, preuzeo ju je strah
Digitalizacija
Modernizacija potrošačkog iskustva
Papir je prošlost, stiže era aplikacija