U glavi sam već lijepo posložio temu kolumne. Imao sam i naslov s Tomislavom Karamarkom i boljševizmom koji je, u trenutku nadahnuća, ubacio u saborsku arenu. Uglavnom, trebalo je to biti još jedno uzaludno trošenje i ponižavanje našeg lijepog hrvatskog jezika i njegova smisla. A onda je preko svega toga pao snijeg. Sa stranice knjige za kojom sam neoprezno posegnuo usred posla sustigla me je bjelina i tišina. Slova savršeno posložena u riječi odnijela su me daleko kroz prostor i vrijeme. “Usprkos hladnoći gotovo su svakoga dana šetali po šumi.
Veličanstveni, visoki borovi, zelenkasto-crni na snježnoj pozadini, uzdizali su se prema bistrome svjetloplavom nebu; hrpe snijega povremeno bi skliznule i bućnule na tlo s grane, a taj bi zvuk samo pojačao tišinu koja ih je okruživala, kao što je i povremeni cvrkut usamljene ptice pojačavao izolaciju po kojoj su se kretali. Jednom su vidjeli jelena koji se spustio s viših planina u potrazi za hranom. Razaznali su da je riječ o srni, blistave smeđastožute boje što je odudarala od oštrog crnila borova i bjeline snijega. Približivši im se na pedesetak metara, okrenula se prema njima, jednog prednjeg papka blago podignutog iznad snijega, malih ušiju ukošenih prema naprijed, savršeno okruglih i nevjerojatno mekih smeđih očiju. Nijedno od njih troje nije se ni pomaknulo. Srna je blago ukosila profinjeno lice, kao da ih promatra s ljubaznom ljubopitljivošću, a zatim se bez žurbe okrenula i odšetala u drugom smjeru, ljupko podižući noge iz snijega i spuštajući ih precizno, uz tanahan zvuk drobljenja.”
Dvije su osobe zaslužne za ovu čaroliju jezika i slikanja riječima: američki pisac John Williams i Patricija Vodopija, koja je majstorstvo Williamsova vladanja engleskim jezikom prevela na hrvatski. I stoga, ovo je pohvala jeziku u najljepšem i najuzvišenijem obliku. Riječ je o romanu “Stoner” koji je nedavno na hrvatskom objavila Fraktura. Napisan je i bez velikog odjeka objavljen još 1965. godine, da bi ga tek nedavno ponovno otkrili i prigrlili znalci, književnici i publika. Roman o životu mirnog čovjeka i profesora književnosti Williama Stonera proglašen je, sa zakašnjenjem ali zasluženo, jednim od najvećih američkih romana 20. stoljeća.
U vrijeme dok Europom već hara Prvi svjetski rat, jedinac iz siromašne seljačke obitelji dolazi na sveučilište u Columbiju, u američkoj državi Missouri, studirati poljoprivredu. To je marljivo i činio sve dok na obveznim predavanjima iz engleske književnosti nije otkrio samog sebe i svoju sudbinu. Dogodilo se to dok je stari profesor uglavnom nezainteresiranom razredu tumačio Shakespearea.
“‘To je sonet, gospodine Stoner’, hladno je ustvrdio Sloane... Napisan je na engleskom jeziku, za koji vjerujem da ga govorite već neko vrijeme. Autor je William Shakespeare, pjesnik koji je mrtav, ali usprkos tome zauzima prilično važan položaj u mislima nekih ljudi.” Nakon što je izgovorio Shakespeareov 73. sonet... Sloane je još jednom pogledao Williama Stonera i hladno mu se obratio: ‘Gospodin Shakespeare obraća vam se s udaljenosti od tri stotine godina, gospodine Stoner, čujete li ga?’” Baš kao za svaku grančicu, sjenu i šušanj u prirodi, tako John Williams ima oko i za svaki pomak tijela, duha i emocija svojih likova.
“William Stoner shvatio je da je nekoliko trenutaka zadržavao dah. Nježno ga je ispustio, točno osjećajući kako mu se odjeća pomiče na tijelu dok mu je zrak izlazio iz pluća. Skrenuo je pogled sa Sloanea i pogledao po prostoriji. Svjetlost je prodirala ukoso kroz prozore i smještala se na lica studenata te se stvarao dojam da osvjetljenje izvire iz njih samih i suprotstavlja se tmini... Stoner je postao svjestan činjenice da mu se prsti odvajaju od pisaće plohe koju je dotad čvrsto stezao. Promotrio je svoje ruke okrećući ih, čudeći se njihovoj smeđoj boji i zakučastom načinu na koji nokti prianjaju uz tupe vrhove prstiju; pomislio je kako osjeća krv koja nevidljivo teče sićušnim venama i arterijama...” O tome što mu znači Shakespeareov sonet, Stoner je do kraja tog sudbonosnog sata uspio samo promucati “Znači... znači... znači...”.
Odgovor nudi čitav njegov život od tog dana, opisan u romanu. Archer Sloane imat će u knjizi još dva važna trenutka. Prvi je razgovor sa Stonerom koji, nakon što Amerika ulazi u rat, dvoji da li da se pridruži svojim drugovima koji u zanosu nestrpljivo hrle na europsko bojište. Profesor mu govori: “Rat ne ubija samo nekoliko tisuća ili stotina tisuća mladića. On ubija nešto u narodu što se više nikad ne može vratiti. A ako jedan narod prođe kroz dovoljan broj ratova, uskoro od njega preostane samo neman, stvor koji smo – vi, ja i drugi poput nas – izvukli iz gliba...
Postoje ratovi i porazi i pobjede ljudske rase koji nisu vojne prirode i koje se ne bilježe u povijesnim analima. Sjetite se toga dok pokušavate odlučiti što učiniti.” Drugi je trenutak kada se cijelo sveučilište uskomeša slaveći objavu završetka rata. Dok svi nekamo jure, smiju se i viču, profesor Sloane sjedi zgrčen za svojom katedrom u pustoj učionici i gorko plače. Citirajući Shakespearea, Stoner i dva njegova najbolja druga o svojem sveučilištu i jeziku i književnosti kojom se bave govore kao o “kolibici” koja im je darovana da se u nju sklone od oluje. Jedan od njih Stonera uspoređuje s Don Quijoteom pa tako u romanu kroz prohujala stoljeća zabljesne i odsjaj slova Miguela de Cervantesa. Svijet će iduće subote, 23. travnja, na Svjetski dan knjige, obilježiti 400. godišnjicu smrti Shakespearea i Cervantesa. Stoneru su govorili s udaljenosti od tri stoljeća, nama od četiri. Čujete li ih? Oni su vojskovođe onih ratova, poraza i pobjeda ljudske rase koji nisu vojne prirode. Oni su simbol svih onih koje sve manje čujemo i čitamo, onih jedinih koji nas izvlače iz gliba u koji neprestano i sve dublje propadamo.
Njihove su riječi naša kolibica i naša utvrda pred nadirućom mržnjom i besmislom jezika kojim se ona propovijeda.
>>Jadni neznalice koji bulazne o odnarođenoj ljevičarskoj kulturi prepisuju izravno od Staljina
Gospodin Pofuk (namjerno) šalje dobre poruke na pogrešnu adresu. Gospodin Pofuk (namjerno) ignorira činjenicu da Hrvati i Hrvatska nikada nisu vodili osvajačke ratove. Hrvati i Hrvatska nikada nisu mogli odlučivati hoće li rat ili mir. Onaj tko brani svoj dom nema mogućnosti izbora, nema vremena ni prostora za lamentacije poput Pofukovih. Za lažne moralne dileme! Još jedan mućak gospodina Pofuka.