Ne bojim se – poruka je mnoštva okupljenih tijekom odavanja počasti žrtvama pokolja u srcu Barcelone, nakon što je pod kotačima jurećeg kombija stradalo 14 nedužnih ljudi, dok su stotine teško ozlijeđene. Razumljivo, nisu se bojali. Na Placa de Catalunya, u blizini mjesta tragedije, među tisućama ožalošćenih komemoraciju su pohodili i španjolski Kralj Felipe VI. i premijer Mariano Rajoy te predsjednik Katalonije Carles Puigdemont.
Osiguravajući mjesto zločina, ali i najviše državne dužnosnike, nadležne su službe stupanj sigurnosti podigle na najvišu razinu, uostalom, recentna iskustva s poprištima džihadističkog terora pokazala su da netom nakon zločina postaju najsigurnija mjesta na planeti, barem na kratko. Nakon minute šutnje masa je, stoga, toga dana uvjerljivo skandirala “Ne bojim se”, tako jednostavne ali moćne riječi koje nam je u naslijeđe ostavio papa Ivan Pavao II, no možemo li uistinu stati iza poruke s ulica Barcelone, tvrditi da terorizam nije dotakao “naš način života”, pa onako iskreno i iz srca povikati da se ne bojimo i, štoviše, širom otvoriti vrata, onako kako nas je učio Karol Wojtyła? Jer, mnogi će danas reći kako je kroz ta ista, širom otvorena vrata u Europu s Bliskog istoka pristiglo (i) zlo kakvo stari kontinent ne pamti, pa će mnogi stoga upirati prstom u njemačku politiku tih istih, otvorenih vrata koja je dovela do sudara svjetova.
Istina, činjenice govore kako je stanovit broj terorista pristigao u novijem izbjegličkom valu preko Mediterana, no kako panika i strah sada priječe racionalno rasuđivanje, pritom promiče bolna istina: da su počinitelji najvećeg broja recentnih zločina zapravo djeca Europe, neuspješno asimilirani potomci sada već druge generacije imigranata, mladi, bijesni i otuđeni muslimani koji se bore s diskriminacijom i krizom identiteta pa postaju plijen za lažne propovjednike koji ih educiraju kako poći putem bijesa i mržnje. Samo tijekom kolovoza za njima je ostao krvavi trag na ulicama Španjolske, Finske, Njemačke.
Pogrešno je misliti o džihadu kao o novijoj pojavi: aktivan je tijekom 80-ih i 90-ih, pomogao je radikalizirati tisuće mladih muslimana, ohrabrujući ih na put u ratove diljem Afghanistana, Kašmira, Burme, Bosne i Čečenije. Pažnju zapadne javnosti zaokupili su, pa i probudili, tek nakon rušenja tornjeva blizanaca 11. rujna 2001., ali danas ga uočavamo mnogo jasnije jer je ISIL tako silno brutalan i javan, manje se služeći spektakularnim, skupim i opasnim metodama, a češće posve simplificiranim ali učinkovitim metodama kao što je gaženje ljudi. I zato je dobro što su se nakon posljednje krvave operacije na ulicama Barcelone okupili muslimani kako bi osudili terorizam, odbacili nasilje i ekstremizam, na brojnim transparentima ispisujući poruke poput: “Terorizam nema religiju”. Treba im vjerovati jer su u pravu, jer generalizacija dovodi do stigmatizacije cijelih društvenih skupina, do širenja mržnje i novih krugova odmazde kojima se ne nazire kraj. Tek u tom vjerovanju leži krhka nada da strah neće prevladati u nesigurnom vremenu koje dolazi.
Sve pet al je činjenica kak su sva ta "djeca Europe" muslimani i kak su zlodjela počinili pozivajuć se na islam...zakaj nisu budisti....tek tolko !!!