Što će biti s projektom obnove rodne kuće Antuna Gustava Matoša u Tovarniku? Hoće li važan kulturni projekt s najistočnije hrvatske granice konačno biti dovršen? Hoće li nepoznat netko namaknuti desetak milijuna kuna i omogućiti dovršenje projekta čiji je cilj promicanje lika i djela tvrdoglavog Gustla koji očito i mrtav budi uspavane hrvatske duhove? Hoće li netko isplatiti Matici hrvatskoj poveći iznos koji ova udruga traži od Društva Antuna Gustava Matoša kako ne bi došlo do gotovo već i provedene javne dražbe Matoševe rodne kuće?
Hoće li netko prekinuti sudske sporove, kako one postojeće, tako i one potencijalne u vezi s obnovom Matoševe kuće? Hoće li se u Hrvatskoj naći dovoljno mudrih glava da okončaju ovaj pravosudno-kulturni skandal koji umjesto da jenjava, iz mjeseca u mjesec eskalira? I tko će javnosti objasniti zašto je i država ali i lokalna zajednica, prije svih grad Zagreb koji je u projekt Matoševe kuće i muzeja do sada navodno uložio čak tri milijuna kuna, podržavala projekt koji već duže vrijeme stoji na staklenim nogama i oko kojega postoji previše privatnih emocija, sukoba i interesa?
Istina, obnova Matoševe rodne kuće i stvaranje Matoševa muzeja otpočelo je u sigurnom krilu Matice hrvatske kroz njen tovarnički ogranak. Matica hrvatska tako je bila metaforična babica ove mudre i ambiciozne inicijative koja je na početku i financijski pomogla otkup književnikove rodne kuće. Ali, kroz godine financijskih bespuća, Matičin se ogranak osamostalio i pretvorio u Društvo Antuna Gustava Matoša koje je nastavilo s projektom i dalje tražeći podršku isključivo javnog novca. Matoševim likom i djelom tu se naveliko i kolerički mahalo, a u blagajni je uvijek nedostajalo otprilike desetak milijuna kuna.
Kao što bi rekao Sir Oliver iz Alana Forda: cijena, prava sitnica. Ali, umjesto da su od države i lokalne zajednice, a onda i od Matice hrvatske tražili isključivo javni novac, vlasnici obnovljene zgrade koji su, istina, zamislili vrijedan kulturni i književni centar, trebali su se okrenuti europskim fondovima. Pa Hrvatska je od 2013. godine u Europskoj uniji. Zašto se europskim novcem ne bi dovršio hvalevrijedni tovarnički projekt u koji je već uloženo dosta javnog novca? Zašto je u Hrvatskoj još uvijek uvriježeno mišljenje da ama baš sve potrebe u kulturi mora financijski podržati Ministarstvo kulture?
Zašto su u Hrvatskoj propala gotovo sva javno-privatna partnerstva u kulturi? I zašto gotovo nitko od jačih privatnih investitora ne želi ulagati u kulturu, pa onda i u Matoševu rodnu kuću? Ali, da se uz pomoć vlastite domišljatosti mogu preokrenuti trendovi uz pomoć projekata u kulturi najbolje pokazuje Društvo za obnovu šibenske baštine Juraj Dalmatinac koje je ne samo promijenilo šibenski kulturološki krajolik, nego je i gradu Šibeniku ulilo novu poduzetničku i gospodarsku dimenziju. Ali ne uz pomoć kvazidomoljubnih kuknjava i prozivanja, nego uz pomoć pameti i europskog novca.
Pogledajte video o neobičnim hrvatskim prezimenima:
