Na šalteru gradske Matične službe u Mostaru uobičajeni red ljudi, čak i po sada već nesnosnoj mostarskoj žegi. Službenice mirno i s dozom birokratske sporosti ispunjavaju formulare i izdaju dokumente.
Uostalom, kao i u drugim sredinama. U kratkom razgovoru ističu da plaće nikada nisu bile redovitije, iako doduše nedostatne uza sve više cijene proizvoda. Spominju i da iz grada mladi ljudi odlaze u Njemačku. Središte grada izgleda kao ratna zona, ali je svejedno prepuno ljudi.
Podignuti betonski blokovi, golemi rovovi duboki desetke metara. Radi se povijesni projekt ovoga grada – gradski kolektor i pročistač. Hoteli nikada u gradu na Neretvi nisu bili puniji, a turista ima iz svih dijelova svijeta – od dalekih azijskih zemalja i arapskoga svijeta do onih koji su na jednodnevnim izletima doputovali iz Dubrovnika, Splita i drugih primorskih destinacija.
Pomalo apsurdno, grad koji nije imao izbora još od prošlog desetljeća, živi posve normalno s istim ili sličnim problemima kao i stanovnici drugih sredina. Gradu kao da ne nedostaje to što od 2012. godine uopće nema Gradskoga vijeća, a posljednji izbori održani su 5. listopada 2008. godine, dakle prije više od 3000 dana.
Mostar se vratio u razdoblje jednopartijskog sustava, ali to puno ne remeti svakodnevni život. Politički problem Mostara je nastao najprije u Daytonu 1995. kada su, kao dio mirovnog paketa za zemlju, navedena načela za prijelazni Statut grada Mostara. Otad su prošle 22 godine, a prijelazna načela najprije su postala privremeni Statut, a onda i trajni Statut koji je nametnula međunarodna uprava u BiH, namećući gradu doslovno drugu luđačku košulju.
Mostarski Bandić
Po tome statutu, u Mostaru Hrvati ili Bošnjaci ne mogu imati više od 15 vijećnika, a najmanje moraju biti po četiri predstavnika triju konstitutivnih naroda. Uz to, u Gradsko vijeće se, uz jedinstvenu listu, biraju i vijećnici iz pojedinih od šest poslijeratnih općina, a sada izbornih područja, čime se potpuno negira proporcionalnost.
To je bio temelj da Ustavni sud BiH 2010. godine donese odluku po prigovoru hrvatskih stranaka da se time diskriminiraju birači iz pojedinih gradskih područja. Budući se bh. političari, prije svih HDZ BiH i bošnjačka Stranka demokratske akcije nisu uspjeli usuglasiti o izmjenama Izbornog zakona, Ustavni sud izbrisao je posebne odredbe koji se odnose na Mostar, a što nema nijedna druga općina ni grad, pa ni glavni grad Sarajevo, Banjaluka, Tuzla, Zenica, lokalni izbori 2012. godine nisu se mogli održati u Mostaru. Međunarodna uprava je tada ostavila samo gradonačelnika, a Gradsko vijeće je raspušteno.
Ljubo Bešlić, koji je na prvi mandat biran daleke 2004. godine, s tim “produžetkom” postao je najdugovječniji gradonačelnik grada na Neretvi nadmašivši Mujagu Komadinu, posljednjeg čelnika grada iz vremena otomanske uprave, i Izeta Brkovića iz vremena komunizma. S obzirom na dugi staž, Bešlića se krsti kao mostarskog Bandića, a i osobno je dobar prijatelj zagrebačkog gradonačelnika.
– Kod nas mnoge stvari nisu riješene i odgađaju se kao da će se riješiti same od sebe. A neće. Tako je i s Mostarom. Presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine je svima jasna i svaki pravnik bi je proveo za pola sata. Samo treba provesti da svačiji glas jednako vrijedi. Ali to se ne želi, nego se kroz presudu nastoji zadržati sadašnja situacija u kojoj su jedni jednakopravniji – ističe mostarski gradonačelnik.
Mostar je, unatoč prijeporima, jedini grad u BiH koji je poslije rata zadržao višenacionalnost, što nije uspjelo nijednoj drugoj sredini.
– Mostar je jedini pravi multietnički grad u BiH. Kada bismo govorili da nema problema, lagali bismo, ali odnosi dvaju naroda, rekao bih, u Mostaru su najbolji u BiH. Ljudi razumiju da moraju živjeti i raditi zajedno – s optimizmom govori Bešlić i dodaje:
– S tri naroda, Mostar ima golemo bogatstvo. Dovoljno je pogledati kulturnu scenu, koja je upravo zbog toga, usudio bih se reći, najsnažnija u BiH. Svaki narod bez ikakvih problema predstavlja i njeguje svoju kulturu, što je golemi iskorak i rijetkost u drugim sredinama.
A da je to mostarska istina svjedoči i suradnja dvaju teatarskih kuća, kazališta i pozorišta, koje su zajednički producirale predstavu “Ajmo na fuka” Dragana Komadine koja govori o predbacivanju dvojice Mostaraca koji su se zatekli na ratnoj crti i u nekom novom vremenu, unatoč međusobnim šaljivim podbadanjima, dijele isto podneblje i sudbinu rušeći zidove. Glumac HNK Velimir Pšeničnik Njirić, Zagrepčanin koji je gotovo cijeli život “odglumio” u Mostaru, ne niječe podjele, ali govori s optimizmom, i zbog uloge kazališta u ovome gradu.
– Moguće je da ulazimo u novi ciklus u kojem će se stvari poboljšati. Naime, prošlo je dvadesetak godina od posljednjih ratova, kao što je na mojim kazališnim počecima bilo prošlo 23 godine od završetka Drugog svjetskog rata i uspostave novog političkog i ekonomskog sustava. Pobjednici su se umorili, osvetnici osvetili, političari ofucali i pogubili sjaj, otimači još malo i neće imati što otimati. Narod gunđa, mladost traži svoj prostor, šansu i vrijeme, te postoji izvjesna mogućnost za promjene. Umjetnost, teatar, sigurno neće, kao ni dosad, mijenjati svijet, ali može biti svjetionik da se ne razbijemo o hridi u nevremenu. Nikad nije svanulo prije zore – ističe Njirić.
Međunarodna zajednica angažirana u BiH već godinama poziva na promjenu odredaba Statuta i Izbornog zakona o Mostaru, kojega je pak ona kreirala. Jonathan Moore, voditelj misije OESS-a u BiH, koja je u Mostaru realizirala više važnih projekata, očekuje da se konačno postigne dogovor.
Izbori možda ipak 2018.?
– To je žalosna situacija. Vidio sam više prijedloga, je li to pet izbornih jedinica, pet općina, ne znam, ali je krajnje vrijeme da se odluči o tome. Očekujemo da izbori budu što prije, zajedno s općim izborima 2018. U više navrata razgovarao sam s gospodinom Bešlićem. Nije mu lako što nema Gradskog vijeća. Ne može mandat gradonačelnika biti doživotna kazna – ističe Moore.
Sam Bešlić pak ističe da se bez Gradskog vijeća ne mogu donositi regulacijski planovi, što zaustavlja brojne investicije, a nije moguće ujediniti ni pet komunalnih poduzeća, koja su također rezultat ratnih podjela. No, gradska blagajna govori da je stanje sada puno domaćinskije nego što je bilo dok je Gradsko vijeće funkcioniralo.
Naime, sa 16 milijuna maraka (oko 64 milijuna kuna) koliko je minus iznosio 2012., sredinom 2017. grad duguje samo dva milijuna maraka (osam milijuna kuna). Podjele, pa makar i one koje su izazvali veliki građevinski radovi uzduž središnje prometnice koja je do prije 20-ak godina bila jedna od najopasnijih ratnih crta, nisu nikada uspjele.
Svjedoči tome i priznanje UNESCO-a koje je grad dobio za obnovu Starog mosta i ujedinjenje, ali i ovogodišnja iznimno uspješna sportska priča. Mostar ima prvake zemlje u nogometu i malom nogometu, Hrvatski športski klub Zrinjski te Stari grad, kao i prvake kupa u rukometu – također iz obitelji Zrinjskog.
A sastav klubova svjedoči o nacionalno još izmješanijoj strukturi, pa se u gradu u šali govorilo o tome da klub treba imati najmanje tri dušobrižnika. Nedavno je grad dobio i prvi službeni suvenir – ključeve grada koji su izrađeni u radionici Bećira Burića. Trećenagrađena je “Remember Mostar Memory”, igrica koja otkriva brojne skrivene mostarske tajne i koja se poput slagalica polagano slaže u memoriju nakon višegodišnjih ratnih i poslijeratnih trauma.
Cudna jada od Mostara grada, od davnina pa evo do sada ....