Hladan kao špricer, pod točkom broj pet redovite sjednice, predsjednik Vlade je dao nalog tajništvu da pripremi prijedloge za razrješenje trojice Mostovih ministara, nakon što su, očito po stranačkoj stezi, glasovali protivno stavu svih ostalih kolega. Time je i formalno obznanjena kriza u odnosima HDZ-a i Mosta.
Kriza koja bez prestanka traje od prvog dana, pri čemu je bilo samo pitanje vremena kada će fundamentalne razlike među partnerima izbiti na površinu. Raspravljat će se danima o najrazličitijim aspektima tih neslaganja – od ideoloških preko personalnih do stručnih. Čut ćemo stotine „objašnjenja“, poneka će sadržavati i zrnca istine. Meni se pak čini da je u samim temeljima sukoba nešto sasvim jednostavno i lako vidljivo – fundamentalne razlike u stupnjevima preuzimanja odgovornosti od strane najvažnijih aktera.
Nakon dugo vremena u Hrvatskoj se na čelnoj poziciji pojavio ozbiljan i prema svom narodu odgovoran čovjek. Koji ima jasnu sliku odakle dolazi, kamo treba ići i koji će učiniti sve, pa ako treba i podnijeti osobnu žrtvu, da bi došao do cilja. Andrej Plenković je u kratkom vremenu dokazao da je ozbiljan i odgovoran političar. Na žalost, prilično je osamljen. Osim suradnika u vlastitoj stranci, teško mu je naći pouzdanog partnera u cijelom političkom spektru. Most to definitivno nije. Šteta, velika šteta.
Silan politički kapital stvoren na lokalnim razinama prije četiri godine jednostavno je spaljen totalnim nesnalaženjem na državnoj razini. Još gore od toga, zbog nadolazećih lokalnih izbora bili su spremni žrtvovati najveće državne interese, čak i one koji bi se izravno negativno odrazili i na samu lokalnu sredinu od svog interesa! Fascinantna je ta djetinjasta neodgovornost i zaslijepljenost skakutanjem s državne razine na lokalnu i obrnuto. Sad bi bio saborski zastupnik, sutra župan, prekosutra predsjednik države, između toga gradonačelnik…
Vidjeli smo mi mnogo sličnih primjera u prošlosti, i jednako smo se gnušali kao i danas. S takvim političkim „programom“ dolazi jedna jedina metoda – biti što više u medijima. Biti poznat, pa makar i po dobru. Blebetati o svemu i svačemu. Što luđe, to ti je veća šansa da se probiješ na vijesti na portalima ili u neki tv-dnevnik. Smišljaš efektne retoričke figure, na rubu prostakluka i uz puno drskosti. Zlorabiš sve moguće poslovničke odredbe kako bi postao poznat. Nadajući se glasovima na nekim izborima. Svejedno za što, svejedno kada, svejedno pod čijom zastavom i s čijim programom.
A Pernara je teško nadmašiti… no, on i ne misli formirati bilo kakvu vlast, nikada, nije lud. Njegov mandat (i fina plaća) je neupitan za nekoliko narednih izbora. Slobodno može uzeti toliko željene kantice i lopatice i igrati se u pijesku do mile volje. Gradeći najrazličitije replike stvarnosti, ali uvijek i samo replike, samo od pijeska. Andrej Plenković je pokušao osigurati političku stabilnost za provođenje nužnih reformi partnerstvom s Mostom. Danas je jasno da od toga nema ništa. Ipak, vrijedilo je pokušati. I moralo se pokušati, nikome na čelu nije pisao stupanj političke odgovornosti i ozbiljnosti.
Testiranje se moralo obaviti na konkretnim projektima. Rezultati testova su katastrofalni, ali kristalno jasni. Kad god je došao neki uistinu važan problem, Most je partneru zabijao nož u leđa. Nadajući se, koje li naivnosti, da može biti i Marić i Pernar u jednoj osobi u isto vrijeme. Rješavanje problema ga uopće nije zanimalo. Važno je bilo promovirati nekolicinu svojih čelnika, ako još ne na razini „santo subito“, onda barem kao blaženike. Isključivo ako se promaknuće čuje u rodnom kraju, pa makar samo tamo. Političku stabilnost za reforme mora se potražiti na jedinom mjestu gdje se ona može dobiti – među građanima na izborima. Lokalni izbori za par tjedana bit će nekakav indikator, ali ipak nesavršen.
Najavljena nova saborska većina bit će to čvršća što će predmnijevani ishod nekih prijevremenih parlamentarnih izbora biti jasniji. Plenkovićev izbor vrlo je jednostavan. Kao ozbiljan i odgovoran državnik namjerava provesti program za koji duboko vjeruje da je na dobrobit Hrvatske.
Da bi ga proveo treba podršku u Hrvatskom saboru, odnosno u hrvatskom biračkom tijelu. Jasnu i nedvosmislenu podršku na bitnim i konkretnim pitanjima hrvatske budućnosti. Uvjeren sam da će je dobiti. Prije dvadeset pet godina, usred borbe za međunarodno priznanje, tražilo se od predsjednika Tuđmana da odstupi. Neposredno prije Bljeska i Oluje tražilo se glasovanje o povjerenju ministru obrane Šušku. Ne povlačim nužno paralelu s današnjim sličnim inicijativama, tek mi njihov broj i učestalost ne miriše na slučajnost. Vrijeme je za ozbiljne i odgovorne ljude koji su u stanju nastaviti povlačiti odlučne i hrabre poteze. A djeca se mogu nastaviti igrati u pijesku, ali samo tamo.
Ovo je daleko najbolja analiza izdajnika i "kokošara" iz Metkovića, ali usput i degutantnih lijenčina iz Živčanog zida. Još jednom bravo g. Škegro! Volio bih češće čitati Vaše analize..