Naslovnica Premium Analize i intervjui

Moralne bombe padaju po posrnulim moćnicima. Bombardiraju ih građani ili...

'Što upravljačka klasa postaje mekša, to biva sve grabežljivija i pohlepnija za dobrima drugih. Što su njene deklaracije humanije, to je veće njezino protuzakonito prisvajanje i uzurpacija nacionalne baštine'
03. srpnja 2019. u 16:30 1 komentara 279 prikaza
Ministri se sastali na 163. sjednici Vlade RH- Lovro Kuščević
Foto: Davor Puklavec/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/7

Naš premijer već rutinski brani svoje ministre. Ubrzo po razglašavanju afere vezane za nekoga člana Vlade, Andrej Plenković po uvriježenom obrascu, pred kamerama i mikrofonima, ustvrdi da je počinjen propust, ali ne takav koji narušava njen ili njegov politički i ljudski integritet te je dovoljan razlog za ostavku ili smjenu.

Ministri se sastali na 163. sjednici Vlade RH- Lovro Kuščević Zvonimir Despot Koliko još ima takvih Kuščevića po općinama i gradovima koji položaje koriste za bogaćenje?

Rutina je to koja posebno jasno dolazi do izražaja u njegovu reagiranju na slučaj Lovre Kuščevića. Braneći aktualnoga ministra uprave i političkoga tajnika HDZ-a te – za ovu priču naročito važno – bivšega ministra graditeljstva i prostornoga uređenja s nekoliko pojednostavljenih poruka („Cijeli se krimen svodi na to da je dvije nekretnine propustio upisati u katastar“), predsjednik Vlade je i sam ustanovio neke pravilnosti u odnosu javnosti prema njegovim najbližim suradnicima. Prozivanja bivšega načelnika općine Nerežišća, i to svakako ne samo zbog neupisivanja nekih od njegovih brojnih nekretnina u katastar nego i radi mogućih malverzacija nekretninama i prostornim planovima, premijer je povezao sa „slijedom dobro usmjerenih napada na ministre“ u kojima su posebno bitni „sufleri“ s namjerom „destabilizacije, destrukcije i rušenja“. Takve napade, koji su prema njemu posebno učestali u posljednjih pet mjeseci, Plenković je u maniri atraktivnoga govornika, a možda i praktičara teorije zavjere, nazvao „bombardiranjem“ ministara. Afere poput ove vezane za Kuščevića, u koje su upetljani neki članovi Vlade i drugi političari na vlasti, otvaraju više pitanja intrigantnih za širu javnost. Napose me zanimaju tri koja se tiču odnosa vodećih političkih aktera kod nas prema takvim, stvarno ili potencijalno nepriličnim slučajevima.

Andrej Plenković mislav šimatović Plenković doveo Hrvatsku u politički vrh unije

Pobuna stanovništva

Prvo, kakve to „bombe“ ne samo novinari i oporbeni političari nego i građani bacaju na članove Vlade i druge političke moćnike? Drugo pitanje: kako vladajući političari kod nas reagiraju na opasne naprave koje često, a u posljednje vrijeme izgleda sve češće, padaju ispred njih i ugrožavaju im karijere, ali i funkcioniranje ključnih institucija državne i druge vlasti? Treće se pitanje odnosi na rasplitanje zamršenoga ili jednostavnoga čvora takvih afera: imaju li one uopće epilog? Pri razmatranju „bombi“ u našoj politici i javnosti svakako se valja pozvati na autoritet akademika Josipa Županova. Veliki sociolog sredinom devedesetih, u tekstu koji je objavljen devet godina prije njegove smrti, u analizi (mogućnosti) društvenoga bunta kod nas odranije široko korištenoj metafori „socijalna bomba“ pridodao je sintagmu „moralna bomba“.

Za Županova „socijalna bomba“, tj. pobuna stanovništva zbog siromaštva i bijede, i nije drugo nego mit. Suprotno marksističkom poučku smatrao je da se ljudi ne bune kad im se jako srozaju primanja, uz ostalo i zato što kod nas postoje kakvi-takvi stabilizatori koje koriste pojedinci i obitelji (rezerve stanovništva, siva ekonomija, pomoć sa sela…); sredinom devedesetih su kao socijalni stabilizatori djelovali rat i ratna razaranja (na koje se može svaliti krivnja) i nacionalna homogenizacija koja također „stišava“ nezadovoljnike.

Milorad Pupovac Koalicijski partneri Pupovac: Ne trebamo nositi teret koji se veže uz Kuščevića

Znakovito je da su i jedni i drugi (pojedinačni i socijalni) stabilizatori u Hrvatskoj prisutni, iako naravno ne u istom intenzitetu i na istovjetne načine kao prije četvrt stoljeća. Međutim, prema mišljenju Županova, jedna druga „bomba“ nije mit: upozorio je kako ona „moralna“ otkucava pred našim očima. Pozivajući se na teoriju revolucije klasičnoga talijanskog sociologa Vilfreda Pareta, ustvrdio je da „ljudi lakše trpe siromaštvo nego moralni nered i cinizam“, pa do socijalne eksplozije po nekoj pravilnosti dolazi kad se ekonomija oporavi. Županov je u tandemu s Paretom što se tiče raščlambe fenomena (odsustva) bunta kod nas dao izvrsne teorijske zgoditke. Sažeto izlaganje i primjenjivanje uvida glasovitoga Talijana u Županovljevoj knjizi „Poslije potopa“ istinski je sociološki evergrin.

Pažljivo pročitajte ovo: „Što upravljačka klasa postaje mekša, to biva sve grabežljivija i pohlepnija za dobrima drugih. Što su njene deklaracije humanije, to je veće njezino protuzakonito prisvajanje i uzurpacija nacionalne baštine“. Upečatljiva je i konstatacija „degeneracija vladajuće klase nužno je praćena moralnim rasulom društva, a to će rasulo izazvati moralni revolt mase čak i kad je ekonomsko stanje podčinjene klase relativno dobro“. Pa zar se sve to ne zbiva i sad u Hrvatskoj? Na različitim razinama vlasti kod nas danas naime upravljaju likovi vješti PR-u kojima se med cijedi s usta kad daju političke izjave i intervjue, ali nakon djelovanja mnogih od njih za običnu čeljad i zajednicu ostaje tek pelin. Navedeno upućuje kako su „bombe“ upućene posrnulim (doista ili samo naizgled) vlastodršcima najviše sastavljene od morala.

Andrej Plenković Premijer u Bruxellesu Plenković o smjeni Kuščevića: Organski ne podnosim ultimatume

Dakle, od shvaćanja što je dobro, a što zlo, odnosno što snaži, a što kvari društvo. Mnogi kod nas znaju ili barem naslućuju kako održavanje poslovnih veza s bivšim poslodavcima i poslovnim partnerima, kupovanja od takvih likova nekretnina po tragikomično niskim cijenama, nepridržavanje obaveza produljivanja važenja osobnih dokumenata i neupisivanja nekretnina u zemljišne knjige, neprijavljivanja različitoga vlasništva Povjerenstvu za sukob interesa te slične nepodopštine nisu dobro nego zlo i ne jačaju, već slabe zajednicu. Na pitanje o reagiranju vladajućih na medijske i slične bombe koje padaju oko njih i pred njima odgovor je sličan navedenome.

Iskusni i pametni vodeći političar, a Andrej Plenković bi trebao biti baš takav, ne treba stavljati „ruku u vatru“ za ministra koji je izložen pravoj kanonadi optužbi za zlouporabe. Mudar čovjek, onaj koji dobro poznaje sebe i ljudsku dušu, stalno propituje i vlastitu ćudorednost te ne može biti uvijek siguran ni u sebe kada dobiva doista privlačne ponude. Za razliku od toga, premijer lakonski garantira Kuščevićev integritet, baš kao što je garantirao i integritet nekih drugih svojih suradnika. Oprezan političar u takvoj situaciji treba pričekati relevantan uvid u za to vezane istrage nadležnih institucija. A te ustanove bi morale biti samostalne i djelovati bez pritisaka jer u demokratskoj državi postoji trodioba vlasti. Dok ove redove pišem, do mene dolazi vijest da su počeli izvidi Uskoka o Kuščevićevoj imovini. Plenković, izgleda, brani svoje ministre, osobito one koji su važni u njegovoj stranci, „do zadnje kapi krvi“. Nakon lošega rezultata na nedavnim europskim izborima, pritisnut je s mnogih strana, najviše od radikalno desne struje u HDZ-u. Ta stranka, uostalom kao i druge kod nas, ionako ima jako malo sposobnih i moralnih kadrova pa je izvjesno da premijer raspolaže s tek nekolicinom suradnika koji mu kako-tako odgovaraju po stručnosti i – naročito – prema poslušnosti.

PLENKOVIĆ I TUSK U ZAGREBU Može li Hrvatska uspješno balansirati između SAD-a i EU, ali i između ‘stare’ i ‘nove’ Europe Važan let za Bruxelles Koga sve Tusk ima u rukavu za šefove u EU

Iz Plenkovićeve Vlade u posljednje je dvije i pol godine otišlo tek nekoliko ministara, i to ni jedan zbog zlouporaba i prekršaja morala. Nadalje, lako je ustanoviti kako on ne brani tako zdušno (kao ministre) izvjesne posrnule župane i gradonačelnike. U vezi s njihovim greškama i(ili) nepodopštinama premijer gromko zbori kao pravednik (npr. neugodni slučaj slavonsko-požeškoga župana Alojza Tomaševića) ili uglavnom šuti (primjerice afera s krađom milijuna javnoga novca i samoubojstvom u Gradu Virovitici). Navedeno objašnjenje ipak nije dovoljno da se cjelovito razabere zbog čega je Plenković, zdušno štiteći Kuščevića i neke druge ministre, ušao u veliki rizik. Uglavnom arogantni način na koji se čelni ljudi Vlade odnose prema novinarima, pa time i spram javnosti (ah, ti osmijesi i iskazi „svisoka“…), upućuje na njihovo nepoderivo samopouzdanje.

Predsjednik Vlade i njegovi pobočnici su, izgleda, sigurni da baš ni jedna osoba koja sjedi na sjednicama vodećega tijela izvršne vlasti nije učinila i ne čini baš ništa loše, odnosno štetno za zajednicu. A možda oni sebe vide kao ljude posebnoga kova, za koje zbog njihove velike sposobnosti i učinkovitosti ne trebaju vrijediti neka pravila kojima se mora povinovati obična čeljad. Ako je tomu tako, ti se moćnici jako varaju. Neka samo pogledaju sudbinu naših nekad vršnih, a u posljednje vrijeme najviše zbog serije kikseva i gluposti ražalovanih političara, koji sad uglavnom tek pišu zajedljive objave na društvenim mrežama ili nemušto objavljuju svoju kandidaturu na izborima koje su izgubili i prije nego je počela službena kampanja. Njihove sudbine i uopće trošne duše moćnika kao da su prije tema za književnike nego za društvene znanstvenike.

U romanu „Gepard“ Giuseppea Tomasija di Lampeduse, priči o turbulentnim zbivanjima na Siciliji prije stoljeće i pol, knez Fabrizio Solina ovako odgovara na ponudu da uđe u zakonodavnu vlast: „K tome, kako ste svakako morali primijetiti, ja sam lišen obmana, i što bi Senat činio sa mnom, s nevještim zakonodavcem kojemu nedostaje sposobnost da sam sebe vara, taj bitni uvjet za onoga tko želi voditi druge?“ I po mom uvidu je sposobnost samozavaravanja na neki način potrebna, posebno u zemljama južne Europe, da se popne na vlast, pa i neko vrijeme bude na njoj, ali svakako nije zalog djelovanja kao državnika, koje je usmjereno na dobrobit ne samo dijela građana, nego svih, pa i budućih naraštaja.

Andrej Poropat HNS-ovac Poropat: 'Otkriveno o Kuščeviću nije za smjenu nego za pritvor'

Ostaje još da pokušam odgovoriti na treće pitanje. Dakle, smatram da ministarske afere kod nas barem do sljedećih parlamentarnih izbora neće imati valjani epilog, koji bi donio temeljitu promjenu sustava opterećenoga klijentelizmom i korupcijom. Vladajućima je previše toga „na kocki“. A s različitih strana im prijete. Stoga moraju stisnuti redove; nema im druge nego da stanu rame uz rame, kako poručuje izborni slogan njihova još uvijek najvećega suparnika. Na jako zračenje korupcije i nemorala vladajuća stranka reagira, kao politički instruirani spasitelji u Černobilu, stavljanjem „sarkofaga“ od debeloga armiranog betona na epicentar havarije. A nestašni ministri i drugi moćnici još se neko vrijeme ne trebaju puno brinuti za svoju političku karijeru; oni će ubuduće samo biti oprezniji s lukrativnim nekretninama, luksuznim mercedesima i sličnim njima ugodnim osobnim blagodatima.

Buka afera

Takvo „stavljanje prljavštine pod tepih“ dugoročno šteti vladajućima, ponajviše u osjetno slabijem uspjehu na izborima od planiranoga, ali naši političari, osobito kad su na vlasti, baš i ne misle na dugi rok… Zbog kojih razloga buka vezana za afere vodećih političara kod nas uglavnom nema odgovarajućega, dakle brzoga i snažnoga učinka? Ponovo se treba pozvati na Županova: ustvrdio je još 1995. da u socijalni mehanizam „moralne bombe“ mora biti uključena cijela zajednica te da tamo gdje zajednice nema eksplozija se neće zbiti. Pa je poentirao: „A tamo gdje nema zajednice, moralne norme i vrijednosti samo su beživotno plastično cvijeće za ukrašavanje vlastitih prozora.“ Ima li uopće kod nas zajednice, u smislu one šire, koje se ne svodi na Zajednicu? Primjerice, dižu li Bračani, koji valjda najbolje znaju koje su se opačine vezane za nekretnine u posljednjem duljem razdoblju zbivale na otoku, glas protiv zloupotreba moćnika? Kako se ti boduli danas odnose prema djelovanju notorne sutkinje Ivane Domić, koja je prema uvidu nekih medija (suflera?) bila poslovno povezana s Lovrom Kuščevićem? Ili poput velike većine građana o svemu tome tek ćakulaju u kafićima. A možda s tim u vezi samo muče, gledajući malo misto i društvo sa svojih ponistri. Zajednica se može formirati i kroz takve ćakule, poglede i šutnje, ali – upozoravam – jako, jako sporo.

Video: Zoran Milanović na proslavi Dana grada s gradonačelnicom Ivanom Marković

smoker box
SAVRŠENA AROMA
Nedostaje vam onaj karakterističan miris dimljenja, a ne želite se odreći komfora plinskog roštilja?

A1 izdvaja za Vas

  • Ksantipa:

    S jednog i drugog brda smiju nam se u lice i poručuju nam: Nitko nam ništa ne može. Radimo što hoćemo. Uz to su drski, bezobrazni, bahati, primitivni, oholi, nekompetentni, neodgojeni, bez elementatnih znanja (općih i posebnih),...puni para, nekretnina, utjecaja ... prikaži još! , vlasti imoći. Umreženi su međusobno na svim razinama. Jedni drugima drže štangu i lojtre. Kao fol se svađaju. Jedni bez drugih ne mogu ostati niti opstati.