Naslovnica Premium Sport premium

Mobilizirati i ujediniti lijeve i desne, bogate i siromašne, male i velike može samo nogomet

Sport je ostao predmet obožavanja i mogao bi bez politike, vjerojatno bi bio čišći, barem u našem primjeru; politici bi bilo teže bez sporta jer nema tako propulzivan medij koji može izdati potvrdu, i lažnu, da je neka vlast uspješna
11. srpnja 2018. u 18:11 16 komentara 814 prikaza
hrvatski navijači
Foto: Reuters/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Nemjerljiva je količina emocija koju jedna lopta i 11 igrača izazivaju u planetarnoj borbi za sportsku slavu i novac koji se dijeli u Rusiji. Kad bi se svjetska prvenstva mogla odvijati bez prestanka, nogomet bi trajnije pokazivao svoja terapeutska svojstva; i hrvatska bi lokalna politička liga lakše podnosila nezadovoljstva Hrvata. U zemlji koja je po količini pesimizma slabija od Kosova, sportski uspjesi aktivirali su vulkan optimizma koji se ugasio 90-ih godina. Glavni trgovi u svim hrvatskim gradovima spontano se pune sportskim pobjedama: ljudi odvajkada vole slaviti u društvu.

Modrić Hrvatska Rusija 'ON JE NAJBOLJI NA SVIJETU' Engleski reprezentativac nahvalio Modrića i otkrio: Zbog ovoga ga ne cijene dovoljno

Magnetizam koji je nekad u politici na središnjem zagrebačkom trgu mogla demonstrirati Savka Dabčević-Kučar, ili Franjo Tuđman poslije nje, a Miroslav Blažević, Lino Červar i obitelj Kostelić u sportu, sad zrači iz Zlatka Dalića i njegove generacije vatrenih. Činilo se da je sport ispraznio rezervoare emocija, da veličanstvena Sandra Perković već dosađuje ljudima svojim pobjedama, da barakude, ni s Ratkom Rudićem ni s Ivicom Tuckom, ne posjeduju vatrenost vatrenih. U zemljama patrijarhalne sportske kulture više se slavi „kralj sporta“ nego što se poštuje „kraljica sportova“. Što znači bacati disk na 70 metara udaljenosti, prema magiji obrane triju penala!

Pogledajte video slavlja u loži:

[video: 25751 / ]

Dok se velike nogometne nacije jedna za drugom neplanirano vraćaju kući, Zlatko Dalić i njegova vrsta ponovno Hrvate uče sanjati. Navijači diljem „Lijepe naše“, od kumica na Placu do Kusićeve akademije, vjerojatno i Bozanićeva Kaptola, već su izgubili glavu i otvorili velike oči koje u vatrenima vide svjetske prvake. Želja je vrijedna jutarnje molitve i cjelodnevne svjetovne molbe; imaju li Dalićevi bojovnici dovoljno zdrav želudac – talenta imaju, to su dokazali na terenu – da probave silna očekivanja?

Zlatko Dalić Hrvatska Rusija Jozo Pavković Zašto Bošnjaci i Srbi trebaju navijati za susjednu Hrvatsku [video: 25798 / ]

Barem svaki drugi Hrvat, ako ne i više, uživa terapeutske blagodati nogometa i potiskuje probleme koji će oživjeti čim završi velika avantura. Nije više važno sudjelovati, ta je faza prošla, važno je pobjeđivati, i to do kraja; ta faza traje. Nogomet je religija suvremenog čovjeka; Hegel je počinjao dan čitanjem novina, to je velikom filozofu bila „jutarnja molitva“; danas ljudi poslije radnoga vremena završavaju naporan dan gledanjem utakmica. Nogomet opija, čak i ako ga se (ne) konzumira s mjerom. Nema umjerenosti, zna li se koliko „navijači vole sve, pa i slabosti svoje momčadi“.

Akumulatori domoljublja

Treba li čuditi što se politika uvlači i u svlačionice, u intimni prostor sportaša na stadionu, zaštićen od vanjskih pogleda otprilike onoliko koliko je zaštićena kupaonica u jednome (privatnom) stanu. Svatko može suditi, a da nikoga ne osuđuje; i politika se bori za svoje bodove, da osigura prolaz na kvalifikacijskim utakmicama na biralištu. Nekad skuplja mrvice s nogometnog stola, a nekad ulazi među oznojene igrače. U današnjem globalnome selu sve je politika i ništa više nije (klasična) politika.

Hrvatska Rusija slavlje ZBOG VIDE Rusi se okreću protiv nas: Sad navijajmo protiv Hrvatske!

Čudne su suprotnosti na djelu: politika uživa sve manje povjerenje, a društvo je sve više politizirano. Pamti se kako je legendarni Ćiro mobilizirao svoje borce – igrao je na domoljublje, koje više nema nekadašnju mobilizatorsku moć, i na ego svojih igrača, koji ni danas nisu na to neosjetljivi. Ne zna se što govori Zlatko Dalić kad je u svlačionici sam s igračima; iz nekoliko njegovih izjava dalo bi se zaključiti da još vjeruje da je rat na terenu produžetak drugih ratova za afirmaciju Hrvatske. Puni akumulatore domoljubljem, što ne treba izazvati Aleksandra Vučića da se izjasni da će navijati za Rusiju; nije rekao protiv Hrvatske, ali je njegovo žongliranje dovoljno da oživi i dobra i loša pitanja o tome treba li dati podršku susjedu, može li biti protiv reprezentacije u kojoj igraju i (hrvatski) Srbi (ako je taj manje važan podatak točan) i smije li biti protiv vlastite (hrvatske) manjine koja će navijati drukčije od njega.

hrvatski navijači
1 / 10
Predsjednica u svlačionici

Ali, ne treba od srbijanskog predsjednika očekivati da bude drukčiji od onoga dijela hrvatskih navijača koji jučer navijaju protiv Srbije, a ne za Švicarsku, a sutra bi za SAD, kad bi došlo do toga susreta. Razlika je, ipak, u tome što to oni čine u svoje ime: nisu ni predsjednici ni predstavnici Hrvatske; i to je bitna razlika. Na dobro organiziranim ruskim nogometnim poligonima osjeća se zadah politike, ili u pozadini ili na periferiji, a ponekad i u samome centru; više diskretno, ali i ponekad i sasvim direktno.

Engleska Švedska Nikola Jurčević Nikad nas Englezi neće doživljavati kao Brazil, Argentinu...

Ipak, politika ne dominira igrama. Nema toga penicilina koji bi ubio virus političkoga upletanja u sport. Thomas Bernhard svima je objasnio zašto je politika toliko prilijepila za sport, a posebno za nogomet. „Tko je za sport, taj ima mase na svojoj strani; tko je za kulturu, ima ih protiv sebe“! Možda su se u međuvremenu (ne)raspoloženja utoliko promijenila što kultura više izaziva ravnodušnost politike; sama je za to kriva jer je prestala oponirati vlastima, što je u prirodi svake misleće djelatnosti. Koliko povlađuje, toliko prestaje biti kulturom. Sport je ostao predmet obožavanja; sport bi mogao bez politike, vjerojatno bi bio čišći, barem u našem primjeru; politici bi bilo teže bez sporta, jer nema tako propulzivni medij koji može izdati potvrdu, ako treba i lažnu, da je vlast uspješna i da su vladari dobri.

Slike s ruskih stadiona ne pružaju idiličnu sliku jedinstva svijeta; izgleda, ipak, manje podijeljen nego što je bio dok su SAD i Iran imale svoju premijeru, i ostale žive. Možda se vrijeme velikih i malih „sotona“ vrati, nikad nije kasno za loše reprize. Globalizacija i u nogometu čini svoje: afričke i azijske reprezentacije ne služe više za pumpanje gol-razlike, novi kontinenti manje zaostaju na nogometnim terenima nego u tehnologiji, a pogotovo u standardu. Irance su hrvatski treneri, od Blaževića do Branka Ivankovića, učili igrati nogomet; njihovu reprezentaciju izbacile su više okolnosti nego loša igra. Posljednji sparing-partner „vatrenih“, Senegal, ispao je zbog propisa (o žutim kartonima), a ne zbog slabije igre i rezultata s terena. Japan je bio nadomak raja, a pao je u pakao zato što je vjerovao da je put do raja popločan sportskim držanjem.

Zlatko Dalić Hrvatska Rusija RAZGOVOR S IZBORNIKOM Zlatko Dalić poslao poruku koja će oduševiti sve navijače Hrvatske

Suci iz nekadašnjeg trećeg svijeta davali su na terenima lekcije o suđenju bahatim Europljanima: Iranac i Senegalac još su bolje sudili nego što su igrale njihove reprezentacije. U nogometu je došlo do demokratizacije: svatko može svakoga pobijediti! Prvenstvo je afirmiralo još jednu univerzalnu vrijednost, za koju se vjerovalo da će svoju upotrebljivost teško moći dokazivati izvan Zapada. S VAR-om se pravna država proširila i na nogometne terene, gdje je često vladao zakon jačega i bogatijega. Ne vrati li se s medaljom, Davor Šuker će imati utjehu – punu torbu novca i jake dokaze o tome kako može obuzdati navijačko suđenje.

U relativno mirnodopskim uvjetima, bez ove ili one agresivne ideologije, memorija hladnog rata opterećuje planetarni osjećaj sportskoga zadovoljstva i zabave iako ga ne ugrožava. Sreća sporta da formira zdrav duh u zdravom tijelu prerasta ponekad u sportsku nesreću kad se upletu izvansportski razlozi i počnu gušiti samu supstanciju sporta. Ne može se sport sasvim osloboditi politike, čak i kad bi se politika, barem na riječima, htjela osloboditi sporta. Globalistička etika postavila je zahtjeve i pred nogomet: neka igre budu veliko tržište, i neka pobijedi (naj)bolji, kao na pravome tržištu, ako je slobodno.

Engleska - Panama POLUFINALE SP-A Ispratili ih kao luzere, nitko u njih nije vjerovao, a sada im tepaju!

Maleni ali hrabri

Od svih projiciranih opasnosti, samo se sindrom Balkana nadvio nad igre u jednoj utakmici, i na tako loš način da opravdava zašto se i u Africi boje „balkanizacije“. Da se dva strana veleposlanika iz dosade nisu stali dopisivati tko (ne) voli „vatrene“, činilo bi se da su politika moćnika, ili moć politike, ostavile sport na miru. Vrag je opet u detalju i svjedoči kako lako oživljavaju političke borbe velikih sila oko jedne popularne igre za koju se nikad nije ni vjerovalo da je politički neutralna.

hrvatski navijači
1 / 20
Navijači uoči utakmice Hrvatska Rusija

Dovoljno je pogledati tko je sve vladao hrvatskim nogometom, koliko je politika postavljala i micala glavne figure, pa da i na našem primjeru padnu u vodu iluzije da je nogomet državnim vlastima, a pogotovo državnicima, postao zadnja rupa na svirali. Tko će pustiti zlatnu koku kad još nosi velika jaja! Nema na kugli zemaljskoj atraktivnijeg medija koji posjeduje toliku mobilizatorsku moć da digne na noge cijelu naciju i da oko nogometne lopte ujedini i lijeve i desne, i bogate i siromašne, i razvijene i nerazvijene, i sitne i krupne, i male i velike. Kad u „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“ ne bi bilo politike, vjerojatno Vladimir Putin ne bi ni uložio toliki novac koji Rusiji osigurava političku pobjedu, neovisno o tome hoće li „zbornaja komanda“ pobijediti hrvatsku vrstu, i sa svim skromnim sportskim sredstvima krenuti dalje u osvajanje svijeta.

Ognjen Vukojević PREKRŠIO Fair-play I Fifa kaznila Ognjena Vukojevića zbog 'slava Ukrajini'

Rusija je već pobijedila, i to dva puta: prvi put kad njeni protivnici nisu uspjeli spriječiti da dobije organizaciju prvenstva, i drugi put što ga je organizirala: čini se, s dosta uspjeha, ako ne besprijekorno, što već govori o organizatoru; u takvoj vrsti savršenstva obično uspijevaju nesavršeni režimi. Politička i sportska pobjeda na kraju vjerojatno neće biti u istim rukama. Mali su izgledi da će navijač Putin biti zadovoljan koliko državnik Putin. Ali, ruski je predsjednik već dobio svoje; i još kad mu Donald Trump dođe u susjedstvo njegova rodnog Sankt Peterburga, imat će sve da zaokruži čarobni mjesec svoje dominacije u svijetu. U njegovu slučaju sport se ionako potvrđuje kao eliksir koji čuva mladost tome prosvijećenom diktatoru; sad je na novome početku: sport i tome služi, na sreću ili na žalost.

Nogometno prvenstvo u Rusiji nije posebno politizirano, ne računa li se da je njegovo održavanje u zemlji koja se nalazi pod sankcijama Zapada samo po sebi politički događaj. Bilo je ranije velikih međunarodnih sportskih natjecanja, pa i u samoj Moskvi, koje je politika uzimala pod svoje skute pa su na kraju ispadali krnji: jedna polovica svijeta, koja je smatrala da je najvažnije nastupiti, borila se protiv druge polovice, koja je smatrala da je važnije pobijediti (bez borbe, za diplomatskim stolom). U vrijeme hladnog rata Amerikanci i njihovi saveznici bojkotirali su rusku Olimpijadu zato što su sovjetske trupe ušle u Afganistan. Ni danas ta jadna zemlja nije slobodna, i dalje je moraju čuvati strane snage, a Rusi su u međuvremenu nastavili sovjetske metode i ušli na dijelove Gruzije i Ukrajine, pripojili Krim „majci zemlji“. Igre se zbog toga ne prekidaju.

Luka Modrić Hrvatska Rusija Ogorčeni nogometaš Reprezentativac BiH: Sram vas bilo! Nikad zbog toga neću navijati za Hrvatsku!

Amerikancima je sigurno žao što su ih male ali hrabre nogometne nacije, kakve su Panama i Kostarika, spriječile da i oni zaigraju u Rusiji; njihov diplomatski predstavnik u Zagrebu Robert Kohorst mora zbog toga navijati za neku drugu reprezentaciju, izabrao je Hrvatsku, jer će tako izazvati sveprisutnog Anvara Azinova da ga – ne odijevajući vojničku odoru – upita zašto Amerika ne pomogne Agrokoru i zašto ne ukine vize Hrvatima, ako toliko voli Hrvatsku. Nogomet je ispušni ventil na motoru s kojim i Hrvatska vozi iznad brzine koju podnosi njena trošna gospodarska karoserija. Kad bi ljudi mogli birati između toga da im Dalićevi „sokolovi“ osiguraju veliku sreću, makar samo prolaznu, ili da Plenkovićeve vlasti prekinu druge nesreće, izabrali bi oboje. A kad bi baš morali izabrati samo jedno, potvrdili bi koliko je u pravu Albert Camus: „Srce, naročito srce, nije slobodno!”

[video: 25799 / ]

VIP izdvaja za Vas

  • kacavenda:

    tesko levicarima, yugoljubcima ovih dana

  • Apsalar:

    Leftardi, antife i jugoslaveni ne navijaju za Hrvatsku. Nikad ni nisu.

  • jurraa:

    obozavam Vatrene, ali zbog toga se ne "ujedinjujem" sa nikim...od ponedjeljka, nakon što postanemo prvaci, ja sam svoj, a drugi nek se ujedinjuju.