Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Mladi ne odlaze, nego bježe. Ta revolucija nije demografsko, nego demokratsko pitanje

Kako će ostajati u zemlji u kojoj se dobro prolazi na prijevarama, u kojoj vlada licemjerje, u kojoj dominira nekompetentnost, u kojoj umire nevinost
31. prosinca 2018. u 14:18 135 komentara 15583 prikaza
prosvjed
Foto: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Kakvu sliku ostavlja država kojoj nije dovoljno šest mjeseci da osudi notornoga nasilnika, kojoj dijete umre jer mu medicinska služba u tjedan dana ne može odrediti dijagnozu i u kojoj se državno poglavarstvo ne može složiti tko laže a tko ne govori istinu? Sve se to u Hrvatskoj valjalo u vrijeme adventa kad bi se i uime srca, ne samo razuma, moralo više misliti na one koji spadaju u slabije, ranjivije skupine društva.

NE IZUMIRE Hrvatsko selo u kojem su rijetke obitelji s manje od troje djece i nitko se ne iseljava

Nešto je iskrene zabrinutosti, ili nezadovoljstva, i bilo na ulicama, ali nedovoljno da građani mogu biti sigurni da (demokratskim) pritiskom stvaraju državu koja ih štiti, koja sama neće biti izvorište ugroze i nesigurnosti. Reklo bi se da je vrag odnio šalu kad su i biskupi opet otvarali narodu oči da vidi u kakvom siromaštvu živi i s čime se sve mora suočiti da bi kako-tako dočekao bolje dane. Nitko od elite ne zaziva pobunu, pod visokom je temperaturom teško operirati; odgovornim je ljudima jasno da je socijalni mir krhak u zemlji u kojoj mladi biraju između budućnosti izvan vlastite države i države koja im ne jamči budućnost, a stariji prihvaćaju sadašnjost, kakva bila da bila, samo da ne bude gore. Da je Seneka među nama, našao bi umirujuću formulu: „To što su stvari teške, ne znači da trebamo bježati; zato što bježimo, one su teške.“ Naši bi mudraci opet oko takvoga poučka pokrenuli skolastičku borbu što je bilo prije – jaje ili kokoš, da ne bi dirali u gnijezdo iz kojeg se rađaju problemi.

Pogledajte razgovor s politologom Anđelkom Milardovićem

Sila protiv naroda

Susjedstvo postaje nemirno, oko Hrvatske polako se pletu pobunjeničke mreže s malo izgleda da će uloviti pauke koji su na vrijeme stvorili svoje mreže, da i one nešto love. Viktor Orban u Mađarskoj je konfiscirao građanima pravnu državu, s hibridom neliberalne demokracije koja nastaje iz braka nacionalizma i komunizma (bez KP-a). Svoj patentirani sustav suverenizma, nekadašnji Sorosev stipendist, sve teže prodaje i Mađarima da bi ga mogao izvoziti i prodavati vani, osim ispod tezgi. U Europi koja se ujedinjuje i u svijetu koji se povezuje suverenizam niti je suvremen niti je perspektivan; obična populistička ješka da se narod ulovi na udicu, da je s njim lakše manipulirati. Orban, dakle, nije prava alternativa za Hrvatsku, ni u Hrvatskoj; nesavršena i po mnogočemu sporna i osporavana hrvatska demokracija za neliberalne je demokrate prava Atena.

Andrej Plenković DAN DRŽAVNOSTI Plenković o iseljavanju: 'U Africi bi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj'

Nikakva uspravnica ili slični nedomišljeni izumi ne mogu izgraditi čvršću vezu s Europom, ni između susjednih država dok ih dijeli bodljikava žica. S Aleksandrom Vučićem stvari su utoliko drukčije, teže za njega što pokret osporavanja u Srbiji pamti i neke uspjehe iz borbe protiv Slobodana Miloševića da bi ga lako zaplašila njegova sila. Žele li srbijanski prosvjednici, kako se na prvi pogled čini, promijeniti prošlost da bi mogli (iz)graditi bolju budućnost? Njima se, uime srpstva i svesrpske solidarnosti, skriva istina o 90-im godinama, da bi osobe koje tada i nisu bile u sasvim sporednim ulogama mogle vladati Srbijom (i Srbima), čuvajući neistine kao svoje političko leglo. U srpskome mentalitetu ima nešto žilavo i prkosno, što ne jamči Vučiću da će ga se lako otarasiti. Kocka je, uglavnom, bačena, i kotrlja se i do druge srpske političke prijestolnice, ne bez izgleda da uzdrma i Milorada Dodiga, možda i više nego njegova prvoga mentora u Beogradu. Upotreba sile protiv naroda obično se vraća kao bumerang, čak i jačim režimima nego što je to srpska država u BiH ili sama Srbija umorna od ratovanja. Histerična reakcija na jedan medijski rezime beogradskih prosvjeda ili nova Vučićeva ruka pomirnica Hrvatskoj mogu ukazivati na to da „jaki čovjek Srbije“ mora misliti na azil pred osporavateljima koji ga otvoreno izazivaju i dovode u pitanje njegovu (sve)moć.

Dokle će Hrvatska biti mirna dok u susjedstvu plamti nezadovoljstvo zbog stanja (ne)demokracije, političkih manipulacija vlasti ili zbog perspektive koju je davno definirao Schopenhauer: „Danas je loše, svaki dan bit će lošije, sve dok ne dođe najgore.“ Lijepa Naša nije (još) u tome pesimističnome redoslijedu, hrvatska vlast nije autistična kao Vučićeva, nije ni autokratska kao Orbanova iako bi mogla izići na taj put nastavi li se urušavanje opozicije: demokracija u Hrvatskoj hoda samo na jednoj nozi otkako je Milan Bandić pokazao da se i na štakama može stabilno hodati. Premijer Plenković ozbiljno je shvatio upozorenja da mu prijetnje dolaze iz vlastitih redova pa strpljivo dovodi u red stranku, disciplinira državne institucije i ostavlja protivnicima kosti da se međusobno glođu tko ima manje šansi na budućim izborima. Hrvatskoj demokraciji ne prijeti ni mađarski, ni srbijanski sindrom, nema potrebe, čak i kad bi to mogla – uvoziti mađarski model (ne)ograničenog suvereniteta ili srbijanski tip nacionalističke homogenizacije; prijete joj, međutim, vlastita ograničenja jer je ugušila i ono malo opozicijskog djelovanja koje je dolazilo s Pantovčaka.

studenti Budućnost očima hrvatskih studenata 'Hrvatski je san Irska, ljudi su uvjereni da je ta zemlja od naše bogatija novcem, ali i razumom'

Pohlepa upravlja vlašću

Ni u Tuđmanovo doba HDZ nije tako suvereno držao sve poluge vlasti; tad je prvi hrvatski predsjednik morao neustavno ograničavati „opozicijsku situaciju“ u glavnome gradu; danas se Zagreb nudi na dlanu državnoj vlasti, iz razloga koje nije moguće drukčije tumačiti doli interesima održanja na vlasti, možda i na slobodi. Stvara se novi sustav političke solidarnosti: svi za jednoga, jedan za sve! Kad bi se svi birači, kojima se mijenja njihova volja i izjašnjenje, okupili na jednome mjestu, pitanje je bi li i Jelačićev plac bio dovoljan da stanu na njega. Hrvati, međutim, mirno podnose da ih se vara, vjerojatno će, kad dođe prilika, okrenuti i drugi obraz, misleći da između dva zla biraju manje. Privatno su u depresiji, javno u euforiji čim vide sjaj zlata ili srebra, koje im donose bjelosvjetski sportski putnici. Uspjesi u sportu kamufliraju sve druge neuspjehe.

Hrvatska se uklapa u sliku današnjeg čovječanstva koje nikad nije više proizvodilo i nikad nije nepravednije dijelilo svoje bogatstvo. Manjina drži novac i bogatstvo, a drži i silu, jer, s izuzecima, ima veći utjecaj na vlast: njihove Bastille ili Zimske dvorce teško je napasti, kamoli osvojiti. Što je kapitalizam razvijeniji, to demonstrira veću sposobnost dvostruke proizvodnje – dobara i nejednakosti. Većina trpi, zadovoljna što nije gore, naviknuta na tržišne udarce kao magare na batine. Izuzmu li se „žuti prsluci“, sve je ružičasto u tome dijelu svijeta, gdje profit upravlja politikom, a pohlepa vlašću. Hrvatska u tome nije sasvim na začelju kolone, ima i ona svoju sirotinju i svoje bogataše. Ipak, njezini se građani ne bune, iako su i na Božić, možda ne oni najsiromašniji, tražili po kantama ostatke s bogatih trpeza.

Andrej Plenković slučaj Radeljić: Plenković: Od Radeljića sam očekivao više čvrstine, a manje plakanja

Kapitalizam i u Lijepoj Našoj jede svoju djecu, kolikogod neuhranjena bila. U „kulturi otpora“ snage osporavanja se rasiplju: sindikati sve manje teže, brojni su, slabi, dakle, a i kad se udruže, nemaju koga izvesti na ulicu; od njihove prazne puške, vlastima ni dlaka ne pada s glave. Civilno društvo, s udrugama koje će dospjeti na prosjački štap dirnu li u vladajući osinjak, i može nešto reći, ali ne može ništa promijeniti: više je to folklor oko demokracije nego demokracija sama. A i demokracija je proždrljiva, kad joj dođu pod noge neposlušna djeca: mogao je Darko Milinović krenuti i traktorima na Zagreb, njegov bi ga „marš“ stajao glave (političke); Milijan Brkić ima puno bolje živce, ali ne može biti siguran da će očuvati status u HDZ-u, kad institucije dovrše svoj dio posla. Stranke funkcioniraju na disciplini, i na hijerarhiji, ne na „anarhiji“ i „diverziji“, kako se kvalificiraju pojedinačna iskakanja. Čak će i iza dokazano slabog Davora Bernardića, kad jednom ode, ostati groblje njegovih žrtava; lakše je „ubiti“ kritičara nego podnositi kritiku, ukloniti vjesnika neugodnih vijesti nego primati njegove poruke. I najlošija politika znade se koristiti metodama obračuna; ne zna jedino da će joj se to, prije ili poslije, obiti o glavu.

Lakše je ‘ubiti’ kritičara

Slušajući vlast, u Hrvatskoj teče med i mlijeko. „Još jedan napor“, što je De Gaulle volio tražiti od naroda, i eto obećane zemlje. Slušajući oporbu, nema meda, jer vlast ne zna graditi košnice, a nema ni mlijeka, jer opozicija, takva kakva je, sve prolije; hoće vlast, a ne zna što bi s njom! Krivo je pitati: zašto mladi odlaze? Nikad politika neće na to pitanje do kraja odgovoriti; morala bi i sebe optužiti, jer je netko stvorio atmosferu od koje bježe. Bolje je pitati: zašto ne ostaju? Na to se pitanje može odgovoriti: kako će ostajati u zemlji u kojoj se dobro prolazi na prevarama, u kojoj vlada licemjerje, u kojoj dominira nekompetentnost, u kojoj nema prave konkurencije sposobnosti, u kojoj umire nevinost, u kojoj bliski suradnici preko noći postaju neprijatelji, u kojoj se bolje živi od sinekura nego od rada, u kojoj je pripadnost na višoj cijeni nego kritičnost, u kojoj je isplativije slušati nego misliti…? Hrvatska je država naslijedila jednu vrstu klijentelističkog društva; razvila je novi tip klijentelizma, i to do granica koje koče razvoj države; mladi i školovani ljudi odlaze van, a vlasti nemaju rješenja. Neće ga ni imati sve dok egzodus tretiraju samo kao demografsko pitanje; a riječ je o eminentno demokratskom pitanju: tek kad se Hrvatska otvori za najbolje što ima, prekinut će se negativna spirala odlaska školovane kreme.

Promocija spota i vina Miroslava Škore MIROSLAV ŠKORO Bijela kuga nas sve rastužuje. Kome je normalno iseljavanje mladih, taj ima ozbiljan problem

Vjerojatno će Hrvati i dalje odlaziti, ali neće bježati iz svoje zemlje, i neće je ostavljati na milost i nemilost onima koji nemaju kamo otići. Nije Hrvatima lako gledati kako se nacionalna država rastače, ali im je teško buniti se protiv vlastite države koju su toliko dugo čekali i koju su skupo platili; spremni su državi dati popust i kad joj pada cijena. Jaka je memorija o stvaranju države, o agresiji i borbi protiv agresora, usprkos svemu što kompromitira vlasti koje su godinama (o)siromašile Hrvatsku, ne samo gospodarski. U tri desetljeća, samo su dva puta građani na ulici ozbiljno ugrozili vlast: prvi put kad su u Zagrebu branili ideje slobode, braneći Radio 101 od „neprijateljskog osvajanja“, a drugi put na splitskoj rivi, kad je bila ugrožena sama demokratska alternativa u zemlji. Prvi je prosvjed imao izrazito liberalnu inspiraciju, i nije bio politički ograničen samo na Tuđmanove protivnike s ljevice; drugi je bio čvrsto nacionalistički strukturiran, s HDZ-ovom jezgrom koja se, kad je preuzela odgovornost za državu, sama obračunala s ekstremizmom iz svojih redova. Još su jednom sindikati na ulici branili radnike, navijači svoj klub, učitelji (s roditeljima) škole a politička desnica pravo na mržnju.

Pogledajte video: Najjeftiniji i najskuplji kvadrati u većim hrvatskim gradovima

Nobilo i Prodanović na barikadi

Uglavnom, Hrvate nije lako izvesti na barikade, sve instance društva, od obitelji do škole, od političkih stranaka do Crkve, uče da je bolje držati vrapca u ruci nego hvatati goluba na grani. Pripreme na pragmatizam, ili podučavanje za oportunizam? Hrvatski je mentalitet smiren, dok ne eksplodira; tad ga je teško kontrolirati. Računaju li na to oni koji raspolažu stanovitim potencijalima za pobunu, pa sve prepuštaju regularnim institucijama države, iako su se osvjedočili, koliko puta, da institucije vežu konja gdje im gazda kaže. Hrvati imaju i dva dodatna razloga da dobro promisle prije nego što će „dizati revoluciju“: da ne oživljavaju strah od Jugoslavije i da ne obnavljaju iluzije o komunizmu. Teško je, istina, nekoga uvjeriti da je ikakva Jugoslavija, poslije svega, više moguća, i da komunizam nije krepano kljuse koje nikakva medicina ne može vratiti u život. Tko se grdno opekao, i na hladno puše. Svi su se akteri uklopili u poredak, i političke stranke, one brišu međusobne razlike da im je postalo komfornije biti na desnici i provoditi lijevu politiku, i obrnuto, nego voditi ideološke ratove; i sindikati su potrošeni, oni su novom revolucijom (tehnološkom) izgubili klijentelu, da bi mogli mijenjati države; čak i crkve, one miješaju broj katolika, ili pravoslavaca, ili muslimana, s brojem vjernika, da podignu sebi važnost.

Iseljavanje Hrvata Nakon dvije godine Roman i Jadran ostavili dobre plaće u Irskoj i vratili se. Otkrili razlog povratka

Nema više radničke klase, iako novi revolucionari govore demagoški o klasnoj borbi, u tranziciji se zagubila srednja klasa, što olakšava novu podjelu na superbogatu manjinu i više ili manje osiromašenu većinu, a s padom komunizma inteligencija je izgubila disidentsku privlačnost. Nikoga nema da okupi nezadovoljnike i da usmjeri nezadovoljstvo u pravcu koji su izdale sve dosadašnje revolucije – jednakosti i slobode (o bratstvu još jedino Papa govori). Političke stranke toliko su se integrirale u sustav vlasti da je i Donald Trump mogao pobijediti kao proslavljeni borac protiv establišmenta! Inteligencija bi, po definiciji, trebala biti na čelu pokreta za promjene, da se jedna njezina polovica nije uhljebila u državnim službama a druga p(r)odala privatnicima. Vlast je ostala bez kritičara, opozicija bez intelektualnih usluga. Čuveni povjesničar Francois Furet svoje studije završava zaključkom da revolucije počinju odvjetnici, a završavaju vojnici. Može li itko zamisliti da bi se Anto Nobilo ili Čedo Prodanović mijenjali za mjesto Robespierrea? Hrvatska može vidjeti revolucionare kad Slavoj Žižek ili Thomas Pickety dođu u goste Srećku Horvatu; izgubio se ili povukao i Mate Kapović koji je nosio neku klicu pobune protiv sustava; valjda je i on sam shvatio da juriša na vjetrenjače. Tko će dizati revolucije?

konobar Traže se radnici (3. dio) Poslodavce zbog iseljavanja spašavaju studenti. Plaćaju ih 30 posto više nego inače

Djeca se udaljavaju od roditelja, to je nedvojbeno. Da se vrate pola stoljeća unatrag, pitanje je bi li šezdesetosmaši opet išli na barikade. Tad su se bunili protiv autoriteta, u obitelji, u školi, u društvu, u Crkvi, a ne samo protiv autoritarne vlasti, koja im je propisivala s kime se smiju držati za ručice. Danas nema autoriteta koje bi rušili: gubitak povjerenja je „bolest 21. stoljeća“, kako dokazuje Michela Marzano u knjizi „Le contrat de defiance“ (Ugovor o nepovjerenju). „Nemamo više povjerenja ni u naše izabranike, ni u medije, ni u suce, ni u učitelje, ni u svećenike“. U društvu je zavladala ideologija koja valorizira pojedinoga čovjeka na račun grupe ili zajednice: „heroizacija pojedinca“ i „svemoć volje“ doveli su do toga da se zapostavlja suradnja s drugim ljudima, i time otežava svaki kolektivni projekt. Nakon rušenja kolektivizma, nacističkog i komunističkog, razvijeni svijet ulazi u drugu krajnost, u individualizam koji se sve ravnodušnije odnosi prema drugim ljudima ili grupama. Zadovoljni pojedinac nema razloga rušiti sustav koji ga izdvaja među povlaštene; nezadovoljni nema snage da ikoga ruši, pa se zadovoljava time da ostane na nogama. U takvim uvjetima, revolucija se javlja više kao pojedinačni i nasilnički čin, nego kao izražavanje kolektivne volje. Ne vodi se projektom, nego rušilačkim nagonom. Filozof Luc Ferry, nekadašnji Chiracov ministar obrazovanja, objašnjava zašto je opao revolucionarni potencijal: „Društvo je u 20. stoljeću srušilo tradicionalne vrijednosti i autoritete. U 21. stoljeću svatko se brine samo o sebi.“

Andrej Plenković PROMJENILA 12 SURADNIKA Plenković: Odnosi s predsjednicom Republike su jako dobri

Osuđeni na izolaciju

Kapitalizam je promijenio prirodu, doživio „nevjerojatni paradoks“ da poslije pet stoljeća više ne proizvodi kapitaliste i proletere. Ono malo proletera što je preživjelo političke revolucije stradava u drugoj, tehnološkoj revoluciji; kapitalistima nije najvažnije da imaju vlasništvo, nego da se njime dobro koriste. Klasna borba postoji još u Marxovim udžbenicima, ne postoji u društvu. Promijenila se i priroda politike i vlasti: posvuda se, kako tvrdi Pierre Hassner, nastavlja „kult jednoga čovjeka“, oživljava „nacionalistička i religijska egzaltacija“ i produžuje demokratska praksa općeg glasovanja „s jakom manipulacijom“. I reforme je teško provesti, kamoli revolucije. Umjesto da ide na barikade, generacija 21. stoljeća gradi svoj svijet u svome domu: internet povezuje ljude, ali ih još više otuđuje i osuđuje na izolaciju, guši sposobnost kritičkoga mišljenja i svodi sve više na konzumenta politike.

Konačno je u odnosu elite i naroda stvoreno stanje da je svatko kovač svoje (ne)sreće.

Pogledajte video: Europska vojska

Business brunch: Must have vodič za hrvatske biznismene
Slasni zalogaji
Business brunch: Must have vodič za hrvatske biznismene
Grawe
PRIHVATI IZAZOV
Izazov za sve trkače koji žele pomoći drugima
  • Udruga Večernjakovi blokirani:

    Galiću, ti si zadnji koji bi trebao nešto reći protiv Hrvatske. Ta i takva država godinama te plaćala kao veleposlanika u Francuskoj. A nakon svog prethodnika, zadnji si koji je to trebao postati. Upravo takvi kao ti najgori su proizvod ... prikaži još! koruptivno-nepotističke vlasti.

  • Mimizo:

    šta bulazni ovaj udbaš galić zašto on ne ide iz Hrvatske kada je tako loše

  • okolo:

    mirku je bilo dobro i u mraku, mirko se snašao i devedesetih, mirko i sad uživa...lako je tako, mirko