Naslovnica Premium Kolumne

Mjera uspjeha - kome ovaj svijet ostavljamo

Uspjeh poput dobrog obrazovanja, sigurnog posla i lukrativne karijere samo je dio ukupnog zadovoljstva kojeg osjećamo
27. lipnja 2019. u 09:46 0 komentara 364 prikaza
Dokumentarac Up
Foto: YouTube

Serija dokumentaraca Up, osim što je jedna od najnagrađivanijih u povijesti britanske kinematografije, ima i jedinstven format koji nigdje, barem ne s približnim uspjehom, nije ponovljen.

Nenad Puhovski Imamo sjajne filmove, ali građani ih ne mogu vidjeti

Naime prvi film, snimljen 1964. godine pokazuje 14 sedmogodišnjaka u Velikoj Britaniji iz potpuno drugačijih okuženja – od onih koji već citiraju na latinskom i znaju da će poput roditelja ići na Oxford ili Cambridge – do djece iz istočnog Londona kojima, čini se, takve prilike nisu niti teoretski ponuđene.

Svakih sedam godina gledatelji imaju priliku vidjeti (ne)prilike koje su u međuvremenu zadesile sudionike, tako je ove godine izašao 63 Up koji originalnu postavu (manje-više jer nisu svi pristali sudjelovati svakih sedam godina) prikazuje u vrlo specifičnom trenutku refleksije na vlastiti život prije umirovljenja.

Originalni cilj bio je pokazati nepostojanje vertikalne mobilnosti te kroz vrlo političku prizmu dati kritiku hermetičnom sustavu koje najbolje prilike podrazumijeva za određene članove društva, dok ih za druge u potpunosti zatvara. Uz maestralnog redatelja Michaela Apteda ova serija dokumentaraca donijela je i puno više. Naime publika se povezala s tim članovima, identificirajući se s njihovim uspjesima i padovima, mijenjajući naglasak iz političkog i kritičkog u vrlo životan i intiman.

Ovisnost o internetu ADRIANA PRLIĆ Kako su mreže i umreženi ljudi mijenjali povijest

Prvi filmovi zapravo su dokazali početnu premisu pokazujući da će dečko koji recitira na latinskom uistinu otići na Oxford, a djevojčica iz East Enda već s 19 godina se udati i napustiti iluzije o velikoj karijeri. Naravno, ovdje se ne radi o znanstvenom istraživanju, koje nije onemogućeno samo malim brojem izabranim subjekata, već i vještim mizanscenskim prezentiranjem situacija. Sam redatelj priznao je da je naglašavao neke kadrove poentirajući očekivani životni put nekog od sudionika.

Tako je jednog od najpopularnijih članova, Neil Hughesa, tendenciozno snimao u opasnim dijelovima gradova kako bi prikazao njegovu izgubljenost i srljanje u propast, dok je u stvarnosti to ipak bilo puno drugačije. Nadalje, pozornost koju su filmovi izazvali automatski ih izuzima iz standarda života koji filmovi žele prikazati.

Sam slogan filma koji se ponavlja je citat Ignacija Loyolskog – Pokažite mi dijete do sedme godine i pokazat ću vam čovjeka (koji će postati) – relativno je potvrđen na ekonomskom nivou (uz iznimke nekih sudionika), ali ne sadržava svu kompleksnost sazrijevanja.

Naime, uspjeh poput dobrog obrazovanja, sigurnog posla i lukrativne karijere samo je dio ukupnog zadovoljstva kojeg osjećamo.

Žena adriana prlić O čemu govorimo kad pričamo o bolestima

Upravo u zadnjem dokumentarcu, kad gledamo jednog od članova u posljednjim trenucima bitke protiv raka, većinu ostalih pred mirovinom, okružene obiteljima, kristalizira se jedna druga mjera uspjeha – kome ovaj svijet ostavljamo. Spomenuti oboljeli od raka tako iskreno govori kako se ne brine za sebe već za one koje ostavlja, svoju obitelj.

U šezdesetima manje je bitno stanje na računu nego li odnosi koje smo izgradili. Da kasnije ne kažemo da nismo znali.

Financije
Ja sam PMP
Znate li što je PMP i zašto se u svijetu smatra zlatnim standardom?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.