Gotovo tri godine su prošle otkad je 57-godišnji zagrebački glazbenik Darko Rundek objavio nagrađivani prvijenac “Plavi avion” s Cargo Trijem. Pjevač nam je otkrio kako napreduje snimanje novog albuma, ima li problema sa stvaralačkom krizom, kakav mu je život u Parizu, smatra li se obiteljskim čovjekom, na što ga podsjeća prva gitara.
Nije tražio državljanstvo
Hoće li se novi album Rundek Cargo Trija glazbeno nastavljati na “Plavi avion” ili krećete u novu avanturu? Hoće li biti malo “lakši”?
– Novi će se album nastaviti na “Plavi avion” po tome što će i on biti nova glazbena avantura. Krenuli smo istraživati novi zvuk s više elektronike i po tome će možda biti sličniji onom što se čuje na radiju i možda kao takav doživljen kao lakši. Iako ja “Plavi avion” ne doživljavam kao težak, dapače, lak je, sam leti.
Jeste li imali problema sa stvaralačkom krizom ili su pjesme same tekle?
– Meni pjesme rijetko kad same teku. Tako da sam valjda stalno u stvaralačkoj krizi kojoj mogu zahvaliti za neke lijepe uratke.
Koje su teme vaših novih pjesama?
– Ukupan ton nekako je jednostavniji i svakodnevniji pa su i teme one na koje većina često nailazi.
U vrijeme Haustora koristili ste knjige i filmove kao “ključ” za stvaranje, ali i tumačenje tekstova vaših pjesama… Koristite li isti postupak i danas?
– Da, donekle, iako manje koncentrirano na određena djela i autore.
Pomaže li vam više Pariz ili Balkan u stvaranju pjesama?
– Pa pomaže mi vjerojatno ta sretna mogućnost da se selim često iz jednog u drugi i taj kontrast i trenje imaju u sebi poezije. U kinu Europa, bivšem kinu Balkan, 13. travnja imamo koncert i na njemu ćemo svirati i pjevati nekoliko pjesama koje pripremamo za novi album pa će odgovor na vaše pitanje biti zoran.
Je li vas Pariz promijenio i na koji način?
– Proširio mi je vidike i drago mi je da sam to mogao podijeliti s hrvatskom publikom.
Imate li francusko državljanstvo?
– Nemam državljanstvo, nisam ga ni tražio.
Kako vam je bilo u početku živjeti u Parizu? Jeste li znali nekoga i kako ste se osjećali? Koliko vam je vremena trebalo da se uklopite u društvo?
– U početku sam se bojao da će me izbaciti jer smo mi koji smo dolazili iz zaraćene Jugoslavije ponijeli stereotip agresivnosti i brutalnosti i, naravno, bili relativno getoizirani i upućeni jedni na druge. Nasreću, još od kraja osamdesetih surađivao sam s jednom kazališnom kompanijom kao kompozitor pa sam odmah imao posla i lakše rješavao papirologiju. Neki od naših ljudi s kojima sam se češće viđao u početku našli su svoj put u Francuskoj. Mnogi su se i vratili. U umjetničkome miljeu ljudi različita podrijetla puno su više dobrodošli nego u drugim aktivnostima, tako da se nisam morao naročito prilagođavati jer je moja različitost suradnike zanimala i inspirirala.
U kojoj četvrti živite i jeste li ikada imali problema s huliganima koji su vas gledali kao stranca?
– Živim u Montreuilu, jednom od najpitomijih istočnih predgrađa Pariza, koja su inače poznata kao opasna. Mene nitko nije napadao, ali moga sina je i vidio sam mučnih prizora. Ali u tim situacijama nasilnici su bili najčešće druga generacija arapskog i crnačkog podrijetla koji su marginalizirani i često getoizirani. I tu sam ja kao bijelac viđen kao domaći.
Ima li nade da vaš 22-godišnji sin jednog dana postane član benda? Je li on jedan od vaših obožavatelja?
– Vid poznaje i cijeni to što radim, ali ne mislim da bi želio da zajedno nastupamo jer kao svaki mlad čovjek traži svoj vlastiti put.
Kakav ste otac? Nastojite li obitelji pružiti sve?
– Otac sam na službenom putu. Pokušavam održati vezu uz pomoć svih tih komunikacijskih naprava, ali to sigurno ne može zamijeniti svakodnevno prisustvo. Kad sam bio dijete, toplina obitelji sigurno je bila bitna. Kad sam malo porastao, bio sam siguran da obitelj nije za mene, sanjario sam o alternativnim oblicima zajedničkog života, imao neuspješan pokušaj stvaranja komune...
Jeste li posvetili koju pjesmu obitelji?
– Bit će barem jedna na novom albumu.
Glazbenik ste već tri desetljeća. Što mislite, koliko ste se u cijelom tom razdoblju promijenili ili glazbeno razvili?
– Takve se stvari teško vide iznutra. Meni se čini da glazbeno istražujem jednu široku, ali istu livadu punu istog sitnog cvijeća i kokošjeg meda.
Proklinje glumu
Jeste li na svjetskim pozornicama samo još jedna world music atrakcija?
– Mislim da nisam jer se ne oslanjam na neki određeni folklor, tako da na ono što radimo ne može primijeniti neki “još jedan” stereotip. Ja nisam svjestan da radim world music, radim muziku kakva mi se sviđa pokušavajući izbjeći žanrovske ograde. Na ulici, na festivalima, na radiju mogu čuti vrlo raznoliku glazbu i ti mi utjecaji šire prostor slobode u vlastitom stvaranju. Kad kažem raznoliku glazbu, ne mislim pritom samo na one folklorno obojene nego i na klasiku, chansons francaise i raznu modernu urbanu muziku.
Kad ćete ponovno snimati rock-album i vidite li se kao glasnogovornika generacije koja ne poznaje vjerske, klasne i glazbene barijere?
– Ponovno ću svirati rock kad mi ponovno bude dvadeset godina. Ne trudim se zastupati nikoga. Ne vidim se kao ničiji glasnogovornik.
Ante Perković piše knjigu o vama. Je li riječ o biografiji Darka Rundeka ili nešto drugo?
– Tu će knjigu biti teško svrstati u žanrove jer se ne bavi mojom privatnom biografijom, nego svijetom inspiracije iz kojeg su pjesme nastale i kojem su upućene.
Hoćemo li u njoj saznati neke stvari koje još nikada nismo čuli o vama?
– Nadam se da hoćete. A i ja se nadam o sebi čuti nešto što još nikad nisam.
Vjerujete li Anti da će vas prikazati u pravom svjetlu?
– Perkovićeva knjiga “Sedma republika” jako mi se svidjela i predložio sam da on piše tu biografiju. Iz naših razgovora i prvih napisanih pasusa zaključujem da je to bio dobar izbor.
Koliko ste mu dopuštali da ulazi u vaš privatni život i probleme i što će ta knjiga pokrivati?
– On nije ni htio ulaziti u moj privatni život tako da nije bilo potrebno da mu išta dopuštam ili zabranjujem. Privatni život k’o privatni život. Koga bi to moglo zanimati?
Podsjeća li vas još vaša gitara na prvu ljubav kad ste imali 15 godina?
– Da, ponekad. Sjećanje na mladu i slatku kolegicu iz škole za gitaru, s kojom sam se ljubio u haustorima još treperi u notama iako ona nije bila “Prva ljubav”.
Vi također glumite, i u kazalištu i na filmu. Kako se Darko Rundek snašao kao glumac i jeste li dobili neke nove ponude i pripremate li neke nove projekte?
– Kao glumac sam se obično nekako snašao iako sam proklinjao čas kad sam na to pristao. Nedavno sam morao odbiti jednu filmsku ulogu da ne bih morao kroza sve to ponovo...
>> Bečani ovacijama ispratili Rundekov Cargo Trio
