Osramotili su Hrvatsku u cijelome svijetu i još je sramote! To je jedini točan zaključak cijele igre Zorana Milanovića i njegove ekipe oko “lex Perković”. Sramota koju su nanijeli državi i narodu nema cijene. Ona se ne može izmjeriti novcem niti se može preko noći sanirati. Milanović i društvo pokazali su da su političari od nepovjerenja, balkanskog kova, koji govore jedno, a rade drugo. Najbolji primjer te dvoličnosti jest ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Nedavno je u Bruxellesu na tiskovnoj konferenciji, koja je označila Milanovićevu kapitulaciju, bio vidljivo pokoran, fin, što su primijetili mnogi koji su očitavali njegove pokrete tijela. Ali čim se vratio u Hrvatsku, pokazao je opet svoje staro bahato lice, čime je sasvim jasno dao do znanja da se ništa nije promijenilo, da ni on ni njegov gazda Milanović nisu naučili skupu lekciju.
Štoviše, da je tome tako dovoljno govori i zatrpavanje hrvatske javnosti naručenim tekstovima koji bi trebali uvjeriti Hrvate u Milanovićevo herojstvo kao i u to da je on dobio bitku s Europskom komisijom. A svima je razumnima jasno, i doma i vani, što je Milanović radio i kako je prošao. Ne da lekciju nije naučio, on ni ne želi učiti, ne želi popravljati štetu, ne želi priznati da je u krivu, samo traži način kako nastaviti s manipulacijama i dobiti na vremenu. Otud i daljnji njemački pritisak jer Nijemci Milanovićevim obećanjima ne vjeruju nimalo. Posve je razumno pitanje, ako se zakon mogao preko noći promijeniti, zašto se na isti način ne može vratiti? Sve je jasno što se želi.
Mnogi su se pak ovih tjedana javno pitali zašto se Milanović tako tvrdo postavio prema “lex Perković”, zašto tako na njemu inzistira, zašto brani Josipa Perkovića, zašto ne pomažu nikakva uvjeravanja, argumenti, činjenice, nego je cijelu državu stavio u talačku poziciju zbog jednog čovjeka. Zašto baš Milanović? Ovih dana medijskim prostorom kolaju neke nove informacije koje bi trebale pokušati rasvijetliti takav Milanovićev tvrdi stav pa premijera otvoreno treba pitati neka pitanja. Jesu li njegov otac Stipe i Josip Perković stari suradnici? Je li na intervenciju Josipa Perkovića sadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović postao djelatnik Ministarstva vanjskih poslova? Je li točno da je Josip Perković još 1993. molio Ivu Sanadera, tadašnjeg zamjenika ministra vanjskih poslova, da zaposli mladog Zorana Milanovića, tada službenika zagrebačkog Trgovačkog suda? Možda i Sanader ima što o tome kazati. Zoran Milanović tada još nije bio član SDP-a, ali po dolasku u MVP brzo je napredovao. Je li to bilo upravo zahvaljujući karakteristikama koje mu je napisao Josip Perković? Bilo bi zanimljivo čuti i znati kakve su veze Milanovićeva oca sa Stjepanom Mesićem. A o osovini Mesić – Perković – Manolić ne treba puno pisati.
Uglavnom, Milanović svima nama duguje puno odgovora o svom ponašanju koje je puno enigmi. Dakako, odgovore duguje i šef države Ivo Josipović koji se u svemu najmanje ponio kao predsjednik države i državnik, a više kao neka zainteresirana stranka u postupku. Budući da su obojica pravnici, i predsjednik i premijer, obojica bi trebala znati da njihova funkcija nije sudačka i da nemaju što javno govoriti o tome je li u Perkovićevu slučaju zastara nastupila ili nije. O tome bi trebao odlučiti sud. No politika se upravo bavi time da ona odredi što će sud odlučiti. I na taj se način potkopava pravna država, ali i dodatno narušava ugled države u svijetu. Jer tko će imati povjerenja u državu u kojoj se zakoni donose i mijenjaju zbog hirova i potreba pojedinaca i interesnih grupacija? Tko će ozbiljan ovdje doći i ulagati kad ne postoji pravna sigurnost, kad ne postoji do kraja neovisno pravosuđe? Kakvu to poruku vladajući šalju u svijet? To je ta neprocjenjiva šteta koju su nam nanijeli i koja će se osjećati godinama. Oni je, istina, neće osjetiti jer su debelo osigurani. Ali ćemo je osjetiti svi mi ostali!
