Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Milanović – može li politički lav nakon pobjede postati i lisica?

U povijesti nema mnogo primjera političkih lidera koji su se nakon gubitka vlasti i duljeg življenja izvan politike bitno promijenjeni vratili na vlast, a Milanović se vratio dostojanstven – u kampanji gotovo da nije udarao ispod pojasa
11. siječnja 2020. u 19:28 17 komentara 5615 prikaza
Zoran Milanović
Foto: MARKO DJURICA/REUTERS/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Sretan put, gospodine predsjedniče. Na pripovijetku toga naslova, kojom počinje zbirka „Dvanaest hodočasnika“ Gabriela Garcije Marqueza, pomislio sam u nedjelju navečer kad sam čuo prve službene rezultate predsjedničkih izbora.

Davor Bernardić POSLJEDICA PREDSJEDNIČKIH IZBORA Pobjeda Milanovića snažan je vjetar u leđa SDP-u i ljevici

Takve spontane sugestije uglavnom nisu slučajne, pa sam u ponedjeljak prijepodne još jednom pročitao navedeno djelo kolumbijskog nobelovca. U njemu se opisuje odnos između vremešnoga bivšeg predsjednika neimenovane južnoameričke zemlje ugroženoga bolešću te drugim nedaćama i njegovih sunarodnjaka, mladih supružnika koji su također emigrirali u Švicarsku. Zapravo je to najviše opis rasnoga političara, u čijoj se duši, riječi i akciji dijalektički prožimaju egocentrična volja za moći i poriv da pridonese dobru zajednice.

Priča završava obratom: doskora uglavnom onemoćali predsjednik dvoje svojih simpatizera, nakon više od godine bez kontakta s njima, dugim pismom ponajprije izvještava kako je „u iskušenju da se vrati u svoju zemlju, da bi stao na čelo stanovitog preporodnog pokreta borbe za pravednu stvar i dobrobit domovine, pa makar to bilo samo zbog sitne zadovoljštine da ne umre od starosti u svom krevetu“.

Pobjednički govor Zorana Milanovića

Iako nije star i bolestan, a ni nakon gubljenja vlasti u ovoj, unatoč različitim problemima, demokratskoj zemlji nije morao ići u političku emigraciju, Zoran Milanović me u mnogo čemu podsjeća na predsjednika iz Marquezove priče. Kao za izmišljenoga, ali uslijed majstorstva pisca u predodžbi čitatelja itekako živoga (bjelodano je da u tom liku ima puno od pojedinih stvarnih političkih vođa) svrgnutoga južnoameričkog predsjednika, mnoge pripadnice ljepšega spola bi se i vezano za novoga šefa države ove male europske zemlje suglasile s ocjenom mulatkinje Lazare Davis, „pametne žene, nezgodne naravi, ali meka srca“, da je još uvijek „jedan od najljepših muškaraca koje je ikada upoznala, razorne privlačnosti i muževnosti pastuha“. Nadalje, i Milanović može – njegov premijerski mandat, ruku na srce, u mnogočemu nije bio uspješan – kako je prisvajao čast koju nije zaslužio na račun službe koju nije znao obnašati. Nadalje, Milanović poput književnoga lika iz priče G. G. Marqueza ima (ili je imao) taštinu koja je „nezasitna“, a bilo je razvidno i „licemjerje njegova prijezira prema moći“. A možda na našega Zorana, koji se upravo na velika zvona vratio iz – pokazalo se – prerane političke mirovine, najviše podsjeća sljedeća ocjena Lazare, koju je ona iznijela pri napetom (zamalo je pao pod vlak) posljednjem susretu sa starim ex-predsjednikom: „Taj je čovjek neuništiv!“

Specijalistički timovi Stomatološke poliklinike Zagreb odlaze u vrtiće i škole Grada Zagreba Edukacija i pregledi Mala škola sprječavanja karijesa kod djece: Evo što bi svaki roditelj trebao znati

Jak u ofenzivi, slab u defenzivi

Zbog kojih je razloga sredinom ove godine Milanović stao na čelo – ako formalno i nije vođa oporbe, zasigurno je prva violina sve dotad prilično raštimanoga lijevoga i liberalnoga političkog orkestra kod nas – borbe za pravednu stvar i dobrobit domovine? Prije nepuna dva mjeseca sam ga pri susretu na sahrani zajedničke prijateljice pitao zašto se vratio u političku arenu. Odgovorio mi je otprilike (okolnosti u tom času na Mirogoju nisu bile takve da zapišem, pa ni da sasvim zapamtim njegove riječi) kako se unatoč otporu svojih bližnjih kandidirao zato što više nije mogao sa strane gledati propadanje društva.

Na to sam mu rekao, ponavljajući ključnu tezu iz svoga članka objavljenoga 12. listopada prošle godine u Obzoru, kako ima dobre šanse pobijediti na izborima ako mu neke okolnosti budu išle na ruku. Naime, ako uđe u drugi krug, u vjerojatnom srazu s Kolindom Grabar-Kitarović mnogi će njezinim riječima i djelima jako iznervirani ljevičari i liberali glasati za njega, i to bez obzira na neuspjehe i nepodopštine kad je bio predsjednik SDP-a i – naročito izraženo – za vrijeme mandata premijera. Toga sunčanoga, ali tužnoga dana dugo smo razgovarali, kako međusobno tako i s drugim osobama, ali – tipično za njega kao valjano obrazovanoga čovjeka zamjetne intelektualne znatiželje – o temama koje nisu vezane za politiku, barem ne izravno.

Koliko poznajem Zorana Milanovića, a žao mi je što ga zbog naše već davne javne svađe nisam imao priliku bolje upoznati, on uopće ne namjerava zaboravljen od gotovo svih umrijeti od starosti u svom krevetu. Nedavno sam ga u jednom televizijskom intervjuu nazvao političkom zvijeri, misleći pritom na njegovu izrazitu sklonost vrhunskom uzbuđenju koje donosi borba u pozivu kojim se (ponovno) bavi. Iako je na jednom skupu u Splitu potkraj 2013. poručio stranačkim kolegama da moraju istodobno biti i lavovi i lisice, Zoran Milanović je u svom tadašnjem političkom djelovanju najviše bio lav.

Zoran Milanović MARINKO JURASIĆ Milanović će zatrpavati, a ne kopati ideološke rovove

Prema simboličnoj podjeli političara na ta dva tipa koju je u „Vladaru“ ustanovio još Niccolo Machiavelli (početkom prošlog stoljeća tu je klasifikaciju plodno koristio talijanski sociolog Vilfredo Pareto) politički vođa mora „biti lisica, hoće li da predosjeti mrežu, a lav da prepadne vukove“. Puno je pokazatelja, posebno iz turbulentne sredine prošlog desetljeća, da se Milanović kao politički lav nije uspješno branio od mreže, tj. zamki i prepreka koje su mu postavljali suparnici (prosvjed braniteljskih udruga u Savskoj i slično). U svom djelovanju i posebno komuniciranju izražavao je stanoviti dinarski mentalitet, koji je prema etnologinji Veri Stein Erlich „jak u ofenzivi, a slab u defenzivi“. Kod njega su se mogle zamijetiti i neke druge kulturne i psihičke osobine dinarske (plemenske) kulture koje je još tridesetih godina prošloga stoljeća u kapitalnom djelu „Društveni razvitak Hrvata“ prepoznao sociolog Dinko Tomašić, uz ostale „pomanjkanje autokritike, vlastito precjenjivanje, a podcjenjivanje i netolerancija protivnika, slabo razvijen osjećaj odgovornosti i pomanjkanje smisla za sitan, discipliniran rad“. U istraživanju njegova komuniciranja kao premijera koje sam proveo 2012. ustanovio sam kako je njegova retorika originalna i snažna, ali i to da je već u prvoj godini mandata mutirala od demokratskoga, inkluzivnoga prema ekskluzivnom, tj. elitističkom političkom jeziku u kojemu se uz ostalo izražava isključiv odnos prema suparnicima.

Govor predsjednika SDP-a: Bernardić se rasplakao

Unatoč navedenom, u posljednjih nekoliko mjeseci kao da smo svjedočili pojavi nekoga novog Zorana Milanovića. U kampanji se žestoko borio, ali je ponajprije pokazao dostojanstvo: gotovo uopće nije udarao ispod pojasa. Napose je u izvrsnim govorima nakon dva izborna kruga pokazao koncilijantnost i tolerantnost, što su odlike političkoga vođe koji stremi stapanju društva, a ne potpirivanju požara podjela. Poglavito je upečatljivo bilo njegovo reagiranje, u maniri Johna McCaina (e, to je baš velika pohvala), na zvižduke koji su se u dvorani Tvornice kulture 5. siječnja navečer čuli nakon što se uz ostale aktere izbora zahvalio i protukandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović: „Ne, ne i ne! Ovo smo doživjeli jednom na inauguraciji prije pet godina i nikad više, govorio sam o zviždanju, to ne radimo“. Rekao je tom prilikom da nema „pretenzija na velevlast“; poručio je kako neće dijeliti hrvatske građane po onim stvarima koje ih bole i da će za njega sve stranke na formalnoj zakonskoj razini biti iste jer je Hrvatska višestranačka parlamentarna demokracija. Čak se na neki način i ispričao zbog nekih svojih ranijih riječi ili djela: „Ponekad sam znao napraviti štetu ljudima a da to nisam ni osjetio. Mislim na moralnu štetu, na njihove osjećaje. Neka znaju da to nikada nije bilo namjerno.“

Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović TRANZICIJA DUŽNOSTI Milanoviću nude vilu Prekrižje, no ostaje na Ibleru do inauguracije

Mnogi se kod nas sveudilj pitaju: treba li vjerovati Milanoviću? Razvoj Hrvatske kao demokratske zemlje, imajući u vidu veliku simboličnu pa i drugu važnost institucije predsjednika Republike, prilično ovisi o njegovu političkom i ljudskom sazrijevanju. Razmjerno dugo razdoblje, gotovo tri godine, bio je izvan politike, barem one visoke, pa je imao dovoljno vremena „stati na loptu“ i dobro osluhnuti blagotvorni zov promjene u sebi i svome neposrednom okružju. Takav zov, ako se ostvari, odlika je pravih miljenika sudbine i istinski snažnih osoba. U povijesti nema mnogo primjera za političke vođe koji su se nakon gubitka vlasti i dugotrajnoga življenja izvan politike bitno promijenjeni vratili na vlast. Ovako na brzinu padaju mi na pamet slučajevi poput Charlesa de Gaullea i Winstona Churchilla. Naravno, nije baš adekvatno Milanovića uspoređivati s tim velikim liderima. Ali, možda u sljedećih pet ili deset godina (osvoji li i drugi mandat) baš on postane onaj politički vođa koji će znatno pridonijeti tome da naši političari i drugi građani u ovoj nevelikoj zemlji doista shvate da nas je „premalo za podjele“, ali i to da smo svi skupa bedasti ako i nadalje budemo tolerirali endemski klijentelizam i primitivizam.

Ono „malo vjere i malo duha“ koje je Milanovićeva pobjeda evidentno unijela u naše društvo i mnoge naše ljude on bi svojim porukama i djelima mogao pretvoriti u puno vjere i puno duha, što bi bilo pogonsko gorivo za građane nadasve poželjnoga uzleta već predugo prilično učmale Lijepe Naše. Postavljanje tako visokih ciljeva kod istinskoga političkog vođe, uputio je Machiavelli, ne znači precijeniti svoje sposobnosti, nego „znati dokle seže snaga vlastitoga luka“.

Milanovićev luk u ovom času i nije toliko snažan kao što se nekima može činiti slijedom utiska njegove prilično iznenađujuće (malotko mu je davao velike šanse) pobjede na predsjedničkim izborima; iz toga i takvoga luka se i ne mogu odapeti mnoge precizne strelice. Ključni pokretač te pobjede više je bio zazor tisuća građana, i to ne samo s ljevice, prema nekim besprizornim porukama i aspektima djelovanja Kolinde Grabar-Kitarović, nego neko masovno ushićenje likom i djelom bivšega premijera.

Adventski ugođaj na jugu Adventski ugođaj na jugu Split i Dubrovnik omiljeni su gradovi na Jadranu, a evo što nude tijekom blagdana

Za nekoliko tjedana će Zoran Milanović morati ući u „žrvanj koji melje“ – suradnju s Andrejem Plenkovićem i njegovom Vladom, osramoćenim gradonačelnikom Zagreba Bandićem (zašto, pobogu, taj čovjek, ako u njemu ima imalo morala, još nije dao ostavku?!) i drugim političkim akterima koji gotovo svi pripadaju suparničkoj političkoj obitelji. Sam predsjednik Vlade je dan nakon izbora u pomalo prijetećem tonu najavio kako će kohabitacija s novim predsjednikom biti „tvrda“.

Vjerojatno će njih dvojica, koji su u svojim životnim putanjama slični i već se dugo poznaju, uspješno surađivati, možda će čak postati „najbolji prijatelji“ u političkom pogledu što je obećao Milanović, ali do takve idile će doći tek ako HDZ na parlamentarnim izborima osvoji još jedan mandat, a Plenković zadrži dužnost. Tome treba dodati velika očekivanja jednih građana i političkih aktera, a s druge strane jednako osjetnu sumnjičavost drugih, najviše desno orijentiranih, spram novoga šefa države. A ovlasti predsjednika su ionako razmjerno male: ni premijer i članovi Vlade u ovoj dugotrajno teškoj situaciji nacionalne ekonomije i politike te još težoj nacionalnoga morala ne mogu činiti čuda; predsjednik države još manje u svojim rukama drži takav „čarobni štapić“.

Dobre želje biskupa Uzinića

Gabriel Garcia Marquez, na žalost, nije napisao kratku priču, novelu ili – primjerenije zbog zanimljivosti takvoga projekta – roman o tome što se zbilo s predsjednikom nakon što je napustio izgnanstvo u Ženevi i vratio se u svoju zemlju kako bi stao na čelo „preporodnoga pokreta“.

Miroslav Škoro EKSKLUZIVNO Škoro: Vidjet će oni još što je moj domet. Neka se brinu za vlastiti

Istina, na temu političkih lidera objavio je knjigu „Jesen patrijarha“, ali taj roman je objavljen 1975. godine, četiri godine prije završetka pisanja pripovijetke „Sretan put, gospodine predsjedniče“, a u njemu se ne bavi demokratskim vođama, nego secira ekstremno desno orijentirane diktatore. I tako, nikad nećemo saznati kakav je bio, u motrištu genijalnoga pisca, politički i drugi život staroga karizmatičnog predsjednika iz neke zemlje Latinske Amerike nakon povratka u politiku i domovinu. Ali u nastupajućem razdoblju imamo, kao građani zainteresirani za u mnogo čemu prijepornu, ali prevažnu djelatnost nastojanja oko zajednice, priliku da saznamo kako će se Zoran Milanović, još uvijek razmjerno mlad i entuzijastičan, postaviti spram svoje nove dužnosti šefa države. Unatoč prisutnih rezervi prema njemu i politici kod nas uopće, treba mu u za to vezanom nastojanju dati šansu. Eto, dobre želje Milanoviću upućuju i pojedini crkveni velikodostojnici. Dubrovački biskup Mate Uzinić je 7. ožujka i njemu i društvu uputio sljedeću poruku: „Rekao je da želi krenuti novim putem. Želim mu doista da ustraje na tom putu“; riječ je o putu, pojasnio je marni Uzinić, koji „ne stavlja u središte sebe i svoj interes nego se stavlja na raspolaganje i služenje drugima“.

Valja se ufati, za svekoliko dobro, da je naš gospodin predsjednik dobio čast koju zaslužuje na račun službe koju zna obnašati.

Milanović verbalno napadnut na biralištu

Norveška rukometna reprezntacija
Hrvatska u finalu
Pogledajte što norveški mediji pišu nakon poraza, još ne mogu vjerovati da neće u finalni boj
Plin
SMANJENJE CO2
Perspektive plina kao alternativnog goriva u prometu u Hrvatskoj
  • Avatar Mabolimekrac
    Mabolimekrac:

    Ne moze. Milanovic se dokazao kao najgori premijer u EU 2012-2014. Ocekivati od nesposobnog lika da postane sposoban samo zato jer je imao podrsku HDZ-a u drugom krugu je stvarno naivno.

  • kapunjohan:

    Ovakvi kolumnisti kao Ladić mogu Milanoviću samo štetiti, nije on nikakav lav ,narod je morao izbirati izmađu njih dvoje i izabrao je Milanovića. Kolinda je djelovala potrošeno , trebala joj je potpora HDZ a sa politikom HDZ se nije slagala ... prikaži još! , HDZ se raslojio i iz inata nije htio dati potporu Kolindi. Tome inatu kumuje KOalicija HDZ i SDS i HNS . Milanović nije izabran radi njegovih neupitnih kvaliteta, nego našao se u pravo vrijeme na pravom mjestu. Ali to nije važno on je tu, najavio je da će se ponašati kao predsjednik , domoljub , tolerantan do svih političkih opcija jer u demokraciji treba poštivati svačiji svijetonazor a po demokratskim pravilima, većina ima nešto više utjecaja ali nesmije ignorirati ljude iz drugih opcioja. Lalić i neki SDP i Analitičari ga žele gurnuti u ideološki rat, ako na to nasjedne, onda može biti siguran, da nema šanse za drugi mandat a po prvom bi bio obilježen kao slab predsjednik.

  • EldersRealm:

    "u kampanji gotovo da nije udarao ispod pojasa" - i tu sam prestao citati.