Milana Vuković Runjić književnica je raznovrsnog opusa koji je često u sjeni njezina uredničkog i nakladničkog posla. Prije tri godine objavila je kriminalistički prvijenac “Faraon iz Ilice je mrtav” koji je u međuvremenu postao i kazališna uspješnica na sceni zagrebačke Komedije.
A sada je, i to u vlastitoj nakladničkoj kući, objavila nastavak “Faraona” nazvan “Orašar misterij”, ali je oba krimića mudro objavila u jednoj knjizi. Glavni likovi su isti u oba romana. Lijepa i šarmantna Zagrepčanka i zaljubljenica u kriminalističke zaplete Edvina pl. Podolsky, naočiti detektiv Dimitrije Lapčević koji je u zagrebačku policiju prebačen iz Beograda gdje je bio dio organizacije Crna ruka, i Edvinin stric Georg barun von Podolsky, zvani Gigi, zagrebački ljepoduh koji enormno bogatstvo svakako nije stekao poštenim radom. I dok u “Faraonu” Edvina i Dimitrije otkrivaju tko je ubio čudnovatog iličkog faraona nazvanog Keops Ra, omiljenog među ženama, i to ne samo zato što im za novac otkriva budućnost, u “Orašaru” je među nesuđenim žrtvama stric Gigi, a stvarne žrtve su mlada radnica s Trešnjevke, zaručnik Edvinine najbolje prijateljice Oton i trgovac životinjama Vilim. Milana Vuković Runjić oba je romana smjestila u Zagreb između dva svjetska rata koji tada živi u raskoraku između agramerske malograđanštine koja ga vuče natrag, ali i uvoznih tehnoloških i komunalnih novotarija koje ga vuku naprijed. Pišući svoje krimiće uz dužno poštovanje kriminalističkog žanra, autorica ispisuje iznimno zanimljivo štivo o međuratnom Zagrebu koji se polako pretvara u srednjoeuropsku metropolu ugodnu za život. U njezinim romanima uz fikcionalne, postoji čitav niz stvarnih povijesnih likova koji nas uvjerljivo vraćaju stotinjak godina unatrag. Među njima su i zloglasni upravnik zagrebačke policije Janko Bedeković, poznata feministica Zofka Kveder, hrvatski književnik Ksaver Šandor Đalski, slikar i ilustrator Otto Antonini, povjesničar tragične sudbine Milan Šufflay, bečka glumica i ljubavnica cara Franje Josipa Katharina Schratt, zagrebački gradonačelnik Stjepan Srkulj...
S pomoću stvarnih likova Milana Vuković Runjić nas bezbolno uvodi u atmosferu Zagreba koji je već pomalo zaboravio na Prvi svjetski rat, a Drugi svjetski rat još nije nanjušio, pa se imućnije građanstvo odaje strastima balova, kazališnih predstava, skupih pića, seksualnih užitaka, bonvivanstva, tračeva, preljuba, tada dostupnih javnih kuća... U osnovi, likovi Milane Vuković Runjić nisu jako daleko od likova Krležinih “Gospode Glembajevih”. Isti su to ljudi, iste su to sudbine, iste su to biografije duboko uronjene u jedan carski, neprovjetreni i u osnovi provincijski grad koji žarko želi postati metropola, ali mnogima je jasno da je Hrvatska jednu, i to bečku metropolu zamijenila onom istočnijom, beogradskom. I to na svoju štetu. Autorica svojem samo naoko bezbrižnom Zagrebu nije pristupila karikirajući i ismijavajući ga, te je spremna i vidjeti i istaknuti njegove građanske prednosti i kontrolirano hedonistički mentalitet koji se brižno krije iza često oronulih fasada otmjenih višekatnica i gornjogradskih palača s vrtovima. Pri tome se nije odviše upuštala u psihološko analiziranje i nijansiranje svojih likova za koje nam se čini da u svakom trenutku od bezopasnih osoba iz miroljubivog susjedstva mogu postati nemilosrdni ubojice.
Lik romantične i eterične Edvine, koja kao da je sišla s nekog platna Vlahe Bukovca, upravo je idealan za građenje ljubavnih zapleta kojima se Milana Vuković Runjić i u ovoj kriminalističkoj formi i te kako bavi, propitujući i Edvinino podrijetlo koje je u temeljima krvnih delikata i kaznenih djela počinjenih iz strasti. Pri tome je jasno da je autorica uzore tražila i u brojnim britanskim televizijskim serijama koje se, temeljene na kriminalističkoj literaturi, bave zločinima više klase, a koje već dugo haraju svjetskim programima. No, i “Faraon iz Ilice je mrtav” i “Orašar misterij” imaju zagrebački ‘šmek’, nekako su naslonjeni na onu prepoznatljivo toplu atmosferu filma “Tko pjeva zlo ne misli” iako imaju puno zlokobnije rasplete.
to je dobro kad objavljuješ u vlastitoj izdavačkoj kući u kojoj su urednik i vlasnik,to ulijeva povjerenje širih razmjera