Subota 24. lipnja
Nemoral glumljenog sljepila koji vidi, a ne vidi
Prije im to baš i nije bio običaj, ali u posljednje vrijeme, pogotovo u povodu Dana antifašističke borbe obilježenog i ovoga tjedna, nekim ljevičarima, a među njima i povjesničarima poput Hrvoja Klasića i Tvrtka Jakovine, postalo je ideološkom navikom isticati kako su, na primjer, dr. Franjo Tuđman i Janko Bobetko pripadali “oslobodilačkom pokretu koji je organizirao Tito.” Istina je, pripadali su, ali su ih Tito i drugi antifašisti odbacili kao što su odbacivani svi grešnici u fašističkom i drugim totalitarnim režimima. Po jednoumlju, kultu ličnosti, jednoj partiji, obračunima s protivnicima – od sotoniziranja i zatvora do ubojstava – Titovi se antifašisti nisu razlikovali od fašista. Teško je pojmiti da intelektualci Jakovina i Klasić to ne znaju i ne vide, da ne vide stravu Bleiburga, Golog otoka, Stare Gradiške, likvidacije političkih emigranata, nezapamćeno diviniziranje Tita... Nikakva incidentna desnica, nikakvo ustaštvo, nikakva “spremnost za dom” ni izdaleka nisu tolika prepreka prihvaćanju istine o hrvatskoj političkoj i ratnoj prošlosti kao njihovo sljepilo za činjenice. Njihov nemoral je utoliko strašniji što je to sljepilo glumljeno, što oni vide, a ne vide! Sveučilišni profesori! Znanstvena sramota!
Nedjelja 25. lipnja
Mogu li Srbi bez mitova s kojima žive stoljećima
Možda bi moglo biti sudbonosno, ali baš zato nevjerojatno – Aleksandar Vučić na svojoj predsjedničkoj inauguraciji u Beogradu reče kako “mi smemo i umemo da napravimo korak napred kojim se iz mitologije prelazi u budućnost”. Kažem – sudbonosno jer bi taj prelazak iz mitologije u budućnost značilo suočenje “nebeske Srbije” sa samom sobom, svojom zemaljskom stvarnošću i svojom prošlošću, a kažem – nevjerojatno jer kako se Srbi mogu odreći mitova s kojima su živjeli stoljećima i koji su određivali njihov mentalitet, politiku, kulturu i odnos prema drugim narodima? Recimo, prema nama Hrvatima. Kako se mogu odreći mita o ustaštvu, o “stotinama tisuća žrtava u Jasenovcu”, ali ne samo o ustaštvu iz Drugog svjetskog rata nego o Hrvatima svih ideologija, pa i komunistima, koji se u određenim vremenima i prilikama proglašavaju ustašama? Zatim, kako se mogu odreći mita o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, o genocidu u Oluji, mita o “srpskom” velikanu Ruđeru Boškoviću i drugim znamenitim Hrvatima te hrvatskoj književnoj i kulturnoj baštini, i tako dalje? I o “srpskim zemljama” u Hrvatskoj o kojima je ne tako davno s istom patetikom kao i sada govorio upravo – Vučić!
Ponedjeljak 26. lipnja
Hrvatska drama nastavlja se i nakon samostalnosti
Jučer smo proslavili još jedan Dan državnosti, ali i jučer i danas u odjecima te proslave i sjećanjima na 25. lipnja 1991. malo se tko sjetio kako su zastupnici SDP-a napustili Sabor prije nego što se glasovalo o nezavisnosti koju slavimo. I taj čin bio je dio drame u kojoj se bila bitka za samostalnost Hrvatske, drame koja će se, na žalost, nastaviti i nakon uspostave i međunarodnog priznanja hrvatske države. Jer, koliko smo bili nezavisni i samostalni u donošenju odluka u ratu, o granicama do kojih možemo ići u oslobađanju hrvatskih krajeva? Koliko smo bili samostalni poslije, u suradnji s Haaškim sudom i u cijelom vremenu u kojem smo “otvaranje Hrvatske svijetu” i mitomansko približavanje Europskoj uniji bez koje smo, kako se govorilo i pisalo, “nitko i ništa”, platili gubitkom financijske i gospodarske suverenosti te smo postali kolonijom? Od samostalnosti do kolonije – to bi mogao biti naslov osvrta na tragičnu rasprodaju hrvatske suverenosti, pogotovo poslije smrti dr. Franje Tuđmana, to jest od početka “izlaska iz izolacije”, od početka Mesićeve i Račanove detuđmanizacije u kojoj se napuštanjem suverenosti ponovio izlazak SDP-a iz Sabora 25. lipnja 1991. godine.
Utorak 27. lipnja
Promijenio je lice, ali nije osvjetlao i obraz
Hercegovački Janus Milan Bandić još jednom je promijenio svoje lice, ali nije baš osvjetlao obraz. Da bi u zagrebačkoj Skupštini dobio glasove vijećnika s liste Brune Esih, predložio je da se naziv Trga maršala Tita zamijeni nazivom Trg Republike Hrvatske. Dosad se i protivio promjeni imena, i izmicao jer “oko toga nema suglasja”, i predlagao referendum, a da mu ta promjena neće lako pasti, pokazuje izjava iz 2009. godine kako bi “bio sretan da se umjesto Trga maršala Tita zove Trg Josipa Broza Tita”. Valjda je pri tome mislio da je Tito kao maršal učinio velika zla, a samo s imenom je velika ličnost. Bandić je tako još jednom pokazao sigurno najširi raspon političkih sprega u povijesti samostalne Hrvatske – od Rade Šerbedžije do Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića. Tko, dakle, kaže da je Hrvatska podijeljena, da je pomirba nemoguća i da će se ideološke svađe nastaviti unedogled? Žrtvujte moral radi koristi i dobit ćete formulu za politička suglasja koja, s Bandićevim obratima i koalicijom HDZ-a i HNS-a, postoji na dvije najviše razine – kao bandićevština na razini glavnog grada i kao plenkovština na razini države.
Srijeda 28. lipnja
Prvo uspjeh pa nestanak kao Budiša, Đapić i Lesar
Još su nam u svježem sjećanju bahate izjave čelnika Mosta kako je njima “narod dao povjerenje” te “moraju preuzeti odgovornost”, kako su oni “rješenje za Hrvatsku”, kako ih je ova zemlja čekala četvrt stoljeća u kojem su je pustošile velike stranke, kako su najpošteniji, zakleti su antifoteljaši, isključivo su za stručne kriterije u imenovanju kadrova itd. Takvi, znajući da se bez njih ne može sastaviti Vlada, ucjenjivali su do iznemoglosti, dva se puta popeli do vrhova vlasti, koja se s njima oba puta urušila, u vjetar su otišla sva obećanja i načela kojima su u javnosti mahali. Plenković ih je otpuhnuo kao prašinu, pa su potonuli na lokalnim izborima, a tonu i u anketama, te su u posljednjoj s 9,2 u svibnju pali na 7,4 posto u lipnju. Nestat će kao Budišini liberali, Đapićevi pravaši, Lesarovi laburisti..., kao svi koji su bljesnuli, a onda se, poneseni uspjehom, počeli baviti sobom. Budiši je jedini cilj nakon izbornog trijumfa bio Pantovčak, Đapić je nakon nezapamćenog uspjeha HSP-a svu energiju trošio na peglanje svoga imidža, pogotovo kod Židova, Lesar je svoju stranku pretvorio u utočište za obitelj. Počnu propadati kad postanu beznađe, kad birači osjete da se ne razlikuju od HDZ-a i SDP-a koji svojom veličinom barem nude neku nadu.
Četvrtak 29. lipnja
Kult ličnosti i posjeti Tuđmanovu grobu
Bit će da je novinaru Novog lista Draženu Ciglenečkom ponestalo tema pa mu se ukazao – grob. Naslov je njegova komentara “NJEGOVANJE KULTA LIČNOSTI: Znate li koliko puta godišnje HDZ položi vijence na Tuđmanov grob”. Ovo je valjda prvi put u povijesti novinarstva da su nekome zasmetali posjeti grobovima, osim što je u Hrvatskoj veliki zločin pohoditi Pavelićev grob u Madridu. Zamislite koje “njegovanje kulta ličnosti”: predstavnici HDZ-a posjete Tuđmanov grob godišnje “barem deset puta”! Nepodnošljiv mu je bio Tuđman dok je bio živ, nepodnošljiv mu je mrtav. I dok mu smeta desetak HDZ-ovih posjeta tome grobu godišnje, ne smeta mu što je Kuća cvijeća, grob njegova idola Tita, o kojemu povremeno piše hvalospjeve, već gotovo četiri desetljeća cilj hodočašća 365 puta u godini, to jest svaki dan, a počast mrtvom diktatoru u Beogradu bila je i obveza škola, političara, institucija, rukovodstava... Komentator bi na to vjerojatno uzvratio razlikom između dvaju pokojnika – Tito se na vlasti 35 godina održavao zločinima, Tuđman je u deset godina svoje vlasti premoćno pobjeđivao na demokratskim izborima.
Petak 30. lipnja
Gladni i bogati – jedina stvarna podjela u RH
U Hrvatskoj ima plaća većih od sto, dvjesto, tristo, četiristo, pa i od petsto tisuća kuna bruto. Istraživanje u kojem smo pročitali taj podatak ima i rečenice: “Najviše ljudi u Hrvatskoj ima mjesečnu plaću od 3000 do 4000 kuna. Njih je u 2015. godini bilo oko 270.000, dakle više od 20 posto, jedna petina svih plaća. Svaka peta plaća, svaki peti radnik kojeg susretnete u tramvaju ili na ulici, u toj je kategoriji, od 3000 do 4000 kuna bruto.” Dakle, osim nezaposlenih i onih koji rade, a ne primaju plaću, ima stotine tisuća ljudi koji ne mogu platiti režije, hraniti se i odijevati mogu vrlo skromno ili uz socijalnu pomoć, dok raskoš počinje od političara i završava na menadžerima. To su stvarne razlike i podjele koje obuhvaćaju cijelo društvo i nemaju veze s kriterijima i razlozima ideoloških podjela, podjela na “ustaše” i “partizane”, podjela između Štromara i Esih i Hasanbegovića, razilaženja između Stiera i Plenkovića, Bandićevih lijevo-desnih obrata. U eliti s velikim ili enormnim plaćama su i Hrvati i stranci, i lijevi i desni, dok su među siromasima i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci. Hrvatska je, dakle, podijeljena po džepu, a podjele na “ustaše” i “partizane” su umjetne, dirigirane, kosti koje političari i bogatuni bacaju u javnost da se njima zabavlja.
hrvatski narod uglavno pati od amnezije a to se vidi na izborima.....