Među zabavnijim idejama naše zabavne vlade jest prijedlog zakona kojim će se ograničiti težina udžbenika. Na ulazu u svaku školu ugradit će se podna vaga kakvom se inače važe stoka. Mališani će ujutro na nju stati jedan po jedan, a kompjutor će razvrstati bruto, neto i taru, što će biti još jedan novi vid informatizacije u školi.
Premaši li težina torbe propisani maksimum, što će onda biti? Tete čistačice nasumce će izbaciti višak knjiga i radnih bilježnica? Državna agencija za nadzor težine knjiga – jer i nju će trebati osnovati – odredit će penale izdavaču? Ili će škola pozvati roditelje i oduzeti im djecu na licu mjesta?
Danas sam izvagao kći koja ide u četvrti razred i njezinu školsku torbu. Dijete ima 30 kg, a torba šest, što je petina njezine težine. Ne znam koliko kg ima Plenković, stalno se deblja pa mršavi, ali zar bi on išao na sjednicu vlade s torbom u kojoj bi bilo 20 kg delegatskih materijala i izvješća, koliko bi mogla iznositi petina njegove kilaže? Da je takvu torbu morao nositi samo jedan sat, a ne osam godina, već bi davno ne samo smanjio težinu knjiga, nego bi ih uopće i ukinuo. A to bi i bilo najbolje.
Knjige su teške po masi, ali ne i po kvaliteti. Nije neobično da se raspadnu pri prvom listanju, a papir im je malo bolji od zahodskog. U radnim bilježnicama je nemoguće obrisati bilo što napisano običnom olovkom jer se papir na najblaži dodir gumice gužva i dere. O težini sadržaja bolje je ne govoriti.
Knjige su nakrcane svim mogućim podacima koje su autori ugurali unutra iz čistog kukavičluka, da im ne bi koji kolega prigovorio da je nešto, ne daj Bože, izostavljeno. Ima, dakako, boljih i lošijih udžbenika, neki su čak i napisani za djecu, ali uglavnom se osjećate kao da studirate lingvistiku, biologiju, kemiju ili povijest, a ne kao da ste u pučkoj školi.
Jedina svrha hrvatskog školstva je održavanje nakladnika na životu. Bolje je biti izdavač udžbenika nego vojni liferant: vojska katkad i nema novaca za paradne uniforme ili nove tenkiće, ali roditelji će uvijek skucati svaku paru za svojeg đaka. Da se ne bi koristile rabljene knjige, izdavač promijeni neku sitnicu i – hop, novo izdanje, staro ne vrijedi.
Pa se umnažaju obvezne knjige i već su dogurali do toga da imate čak pet čitanki, zbirki i radnih bilježnica za neki predmet. A i forsiranje radnih bilježnica je prijevara jer se ne mogu naslijediti nego se svake godine moraju kupiti nove. Hiperprodukcija novih i novih udžbenika dovela je do velikih izopačenja – od besramnih honorara autorima tekstova, slika, grafikona i karata – do razrađenog podmićivanja škola da se odaberu baš njihovi udžbenici.
Rezultat? Proizvodnja makulature. Doma imam školski atlas u kojem je na karti Sredozemlja Hrvatska upravo u sredini, tako da ju je pojeo uvez! A sad će to kartografsko smeće otkupljivati država. Djeca uče geografiju u ponoć, plaču u tramvaju dok iz gimnazije jure na probu orkestra, pogibaju na autocesti jer je premoreni trener zaspao za volanom.
Hrvatsko školstvo sve manje đaka podučava sve nepotrebnijim činjenicama. Spas se očekuje od novog kurikuluma, no on je srodan vilama, vješticama i nekorumpiranom političaru: priča se da postoji, ali još ga nitko nije vidio. Pa čak i da nam se ukaže, i da je lijep i dobar poput anđela, sletjet će u škole gdje će mu brzo očerupati krila. On će kroz portu utrčati s punim naručjem tableta – dlanovnika, kako se to kaže hrvatski – i odmah zateturati od smrada iz školske kuhinje.
U jednoj našoj školi imaju jedan Bunsenov plamenik na kojem, kad se ne izvode pokusi, učiteljice kuhaju kavu; u drugoj našoj školi kabinet za fiziku opremljen je zadnji put na dan atentata na Stjepana Radića i mogao bi poslužiti za ekranizaciju filma o Frankensteinu; u trećoj krov prokišnjava, u četvrtoj je pokriven azbestnim pločama.
Škole ne ispunjavaju ni materijalne uvjete, a potpuno zakazuju kad im u sustav uđe dijete izvan prosjeka, s kakvim god posebnim potrebama. Poniženi i potplaćeni nastavnici, u učionicama koje su ljeti kipuće, a zimi ledene, pokušavaju zavarati mališane da stjecanje znanja vrijedi – a mališani nisu glupi, vide kako su im profesori odjeveni i kakve automobile voze. Mnogi što stoje ispred ploče pukli su tiho, i samo se slomljeno ondje vuku. Tek kad netko pukne glasno, onda o njemu čitamo, kao što ovih dana čitamo o profesoru koji je doživio živčani slom u razredu nakon što su ga uporno gađali kredama, tako da je čak digao ruku na učenike.
Argentinski pisac Alberto Manguel, autor čudesno lijepe “Povijesti čitanja”, rekao je da bi svaki grad na glavnom trgu trebao imati spomenik učitelju, prevodiocu i knjižničaru: knjižničaru jer čuva naše znanje, prevodiocu jer nam daje znanje drugih naroda i kultura, učitelju jer prenosi znanje u budućnost.
A baš su te tri struke, kao i institucije u kojima rade, u Hrvatskoj osiromašene, obezvrijeđene i marginalizirane. Društvo bez znanja i poznavanja svijeta postaje autistično, samoživo, vulgarno i nasilno. Besplatne knjige, kao mjera pronatalitetne politike, kako to kaže predsjednica, kolačić je poslužen gladnima. Pa škole od učenika traže da donose ubruse i sapune, da plaćaju i umnažanje testova, a gdje su još troškovi pernica i bilježnica, užina i ručkova, izleta i terenskih nastava, šestara i kalkulatora, sportske i plesačke opreme, mape za likovni i maturalca?
Informatički oblak u koji će se sliti sve ono nepotrebno iz knjiga, pa olakšati preteške torbe, samo je magla za one koji ne znaju koliko je hrvatska škola zaglibila, od Akademije gdje se obrazuju nastavnici do ravnateljeva vodokotlića iz kojeg curi voda.
Informatizacija će nam donijeti promjenu taman toliku da će ubuduće đaci profesore gađati mikročipovima umjesto kredama, a oni ih zauzvrat neće šamarati dlanovima nego dlanovnicima.
VIDEO: Učiteljica zlostavlja učenike
HOMESCHOOL u Hrvatskoj!