Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 183
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Dražen Lalić

McCain je gradio čast i na mučnim posrnućima. Mogu li to političari u RH?

John McCain
Foto: Reuters/PIXSELL
1/9
21.09.2018.
u 09:12

Kakvo je nasljeđe politici ostavio nedavno preminuli senator i kandidat za predsjednika SAD-a

Utjecaj Johna McCaina na Ameriku nije završen – poručio je demokrat Joe Biden, bivši potpredsjednik SAD-a, u govoru koji je održao 30. kolovoza u Phoenixu na komemoraciji za svoga prijatelja republikanca. Na tom skupu u počast dugogodišnjem saveznom senatoru iz Arizone (McCain je bio na toj dužnosti gotovo trećinu stoljeća), koji je podlegao tumoru mozga posljednje subote u kolovozu u 82. godini, uz ostale se uzvanike okupilo 30 sadašnjih i bivših senatora iz obje velike stranke.

Prisutnima se obratio i Larry Fitzgerald, velika zvijezda američkoga nogometa i igrač Arizona Cardinalsa, koji je ovako evocirao svoje prijateljstvo s McCainom: „Ja sam crnac; on je bio bijelac. Ja sam mlad; on nije bio tako mlad. On se natjecao za predsjednika; ja sam trčao preko terena. Ja imam lijepe uvojke, a on ih, dobro, nije imao. Kako tako nevjerojatan dvojac postanu prijatelji? On je bio upravo takav.“

John McCain
1/9

Tri dana nakon komemoracije bivši kandidat za predsjednika SAD-a pokopan je na mornaričkom groblju u Annapolisu, Maryland, uz ostale, u prisutnosti Baracka Obame i Georgea W. Busha. Aktualni predsjednik nije bio pozvan na ispraćaj, ponajprije zbog tom političaru-tajkunu osobito neprilične izjave – Donald Trump je kao bogataški sin izbjegao služenje u Vijetnamskom ratu – koju je dao prije godinu i pol u izbornoj kampanji da McCain nije ratni junak s obzirom na to da je bio zarobljen, a njemu su dragi „ljudi koji nisu zarobljeni“. Ionako bijesan zbog, u javnosti veoma zapaženih kritika koje mu je senator iz Arizone upućivao u posljednjih nekoliko godina, osvetoljubivi Trump je htio spriječiti da se smrt njegova najžešćega oponenta u Republikanskoj stranci obilježi spuštanjem zastava na pola koplja, ali u tome nije uspio.

Članak o Johnu McCainu, čovjeku veoma uzbudljiva životopisa i istaknutom političaru, pripremam još od kada sam saznao da je ozbiljno bolestan. Nisam ga napisao odmah nakon njegove smrti, nego tjedan dana nakon što je pokopan, ponajviše zato što sam htio steći širi uvid u reagiranja u Americi i drugim zemljama na njegov odlazak. Ustanovio sam da su ta reagiranja bila brojna i prisutna u mnogim medijima te na različitim stranama (uz ostalo, HBO je diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, 6. i 7. rujna emitirao izvrsni dokumentarni film o McCainu); uglavnom su više imala oblik analiza suvremenih političkih zbivanja s pogledom na budućnost nego „standardnoga“ nekrologa koji je „po defaultu“ dominantno usmjeren na evociranje prošlosti.

Nije bio imun na grijeh

Demokratska Amerika se oprostila od unikatnoga senatora s velikom tugom, ali i s nadom u bolje sutra koju je osobito naglasio on sam u oproštajnom pismu. Ne propuštajući ni tu priliku da se kritički osvrne na sadašnju vlast u SAD-u, u njemu je upozorio: „Mi slabimo svoju veličinu kad zamjenjujemo svoj patriotizam plemenskim rivalstvima koja su posijala sjeme ogorčenosti i mržnje i nasilja u svakom kutu svijeta. Mi je slabimo kad se skrivamo iza zidova, umjesto da ih rušimo, kad sumnjamo u snagu svojih ideala, umjesto da vjerujemo kako će oni biti veliki pokretač promjena kakva su uvijek bila.“ To je obraćanje najviše označeno pozivanjem na slobodu, pravdu za sve i poštovanje spram dostojanstva svih ljudi, koji su prema McCainu ključni američki ideali. Na kraju je poručio: „Nemojte očajavati nad aktualnim teškoćama, nego uvijek vjerujte u obećanje i veličinu Amerike, zato što ovdje ništa nije neizbježno. Amerikanci nikad ne odustaju. Mi se nikad ne predajemo. Mi se nikad ne skrivamo od povijesti. Mi stvaramo povijest.“

Ustrajni McCain je u posljednjih pola stoljeća veoma aktivno pridonosio stvaranju povijesti, ali ga ne treba smatrati političkim i ljudskim svecem. Vjerojatno takav nije to ni mogao biti s obzirom na njegov vulkanski temperament (prigovaralo mu se da je „kratkoga fitilja“) i tvrdoglavi individualizam. Sve to, a ponajprije učestalo nastupanje kao „mavericka“ (svojeglavoga političara koji svoje stavove brani unatoč većinskom raspoloženju u stranci kojoj pripada i na političkoj sceni) kadgod mu je donosilo više neprijatelja nego prijatelja.

John McCain
1/5

Da nije bio bez grešaka, pa ni imun na grijeh, zorno pokazuju neka zbivanja iz njegova javnoga života (privatni ovdje ipak treba ostaviti sa strane). Primjerice, slijedom svoga militarizma i konzervativizma davao je potporu vojnim sukobima koje je na ovaj ili onaj način zapodijevao SAD. U Vijetnamskom ratu je kao pilot lovca-bombardera (A-4 Skyhawk s njime kao zapovjednikom srušen je 26. listopada 1967. iznad Hanoija) i osobno sudjelovao. Kao ranjenik i dugotrajni (čak pet i pol godina) zarobljenik ponio se viteški kad nije htio iskoristiti ponudu da zbog obiteljskoga podrijetla (otac mu je, kao i djed, bio vojni admiral i jedan od zapovjednika američkih snaga u tom ratu) bude oslobođen „preko reda“, ali je s druge strane zbog teške torture (prema njegovim riječima, tada je došao do „točke pucanja“ koju ima svaki čovjek) potpisao priznanje o ratnim zločinima u funkciji propagande Sjevernoga Vijetnama.

Također, u neugodnoj aferi Keating krajem 80-ih je zajedno s četvoricom saveznih senatora bio optužen za neprimjereno primanje donacija za kampanju i pomaganje kvarnom bankaru, ali je nadležni Odbor ocijenio da je imao „lošu prosudbu“ pa mu je time spašena politička karijera. Nadalje, u nekoliko navrata, pod utjecajem savjetnika, nije donio političke odluke u skladu sa svojim uvjerenjima i moralnim prosudbama, što se napose pokazalo u odluci da istakne kontroverznu i za vodeću dužnost nespremnu Sarah Palin kao potpredsjedničku kandidatkinju u izborima 2008. godine. Osam ljeta prije toga zabrljao je i u konformističkom odnosu (nije htio izgubiti glasove radikalnih desničara) prema delikatnom pitanju javne uporabe zastave Konfederacije. To je pitanje bilo istaknuto u kampanji koja je neposredno prethodila za njegovu karijeru, moguće je ocijeniti, presudnim (izgubio je od Georgea W. Busha iako je bio jako motiviran da postane šef države i time vrhovni zapovjednik vojske) izborima za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke.

Iz većine navedenih i drugih grešaka i propusta agilni je McCain međutim izvukao – pokazalo se – dobre i dalekosežne pouke. Ponajprije one koje se odnose na poštovanje uzusa morala kod političkih aktera. Takve je pouke bespoštedno primjenjivao na sebi: Lindsey Graham, istaknuti republikanac i savezni senator iz Južne Karoline, opisuje kako je McCain učio kolege zastupnike „lekcijama odabira onoga što je ispravno na svoju vlastitu štetu.“ Da je McCain postao časniji političar, pa i bolji čovjek, pokazale su mnoge njegove intervencije u javnosti.

Tako je dugo djelovao, uz ostale razloge, vjerojatno i da bi prevladao osobne traume vezane za aferu Keating, kao jedan od najodlučnijih zagovaratelja temeljite reforme financiranja izbornih kampanja i političkih aktera. U toj i nekim drugim reformskim inicijativama McCain je uglavnom surađivao sa senatorima iz redova Demokratske stranke, uz ostale i s Edwardom Kennedyjem i Johnom Kerryjem. Sebi je u pogledu ćudoređa u politici postavio visoke kriterije i nastojao ih se što više pridržavati: „Želim voditi kampanju kojom bi se moja kći ponosila. Bolje izgubiti u časnoj nego pobijediti u nečasnoj kampanji.“

John McCain
1/9

„Sretni ratnik“ (jedan od McCainovih nadimaka) u američkoj i svjetskoj javnosti najviše je prepoznatljiv po viteškom nadmetanju za predsjednika SAD-a 2008. godine. Za njega i GOP (kraćenica za Veliku staru stranku, tj. republikance) to je u velikoj mjeri bila „bitka bez iluzija“: nakon osam godina vladanja uglavnom nepopularnoga Busha juniora i zbog posljedica teške financijske i društvene krize bile su male šanse da se ostvari pobjeda nad Demokratima, koji su za svoga kandidata istaknuli perspektivnoga i artikuliranoga Afroamerikanca.

U knjizi „Obama: Strme staze do Bijele kuće“, koju sam napisao koristeći podatke prikupljene izravnim promatranjem kampanje i izbora u SAD u listopadu i studenom 2008. godine, naveo sam više pokazatelja iznimne kvalitete McCaina kao časnoga političara i čovjeka. Tako je 27. veljače 2008. za vrijeme predizbornoga skupa u Cincinnatiju, Ohio, na primjedbu jedne simpatizerke republikanaca da ne vjeruje Obami jer je Arapin, ovako reagirao: „Ne, gospođo. On je pristojan obiteljski čovjek i građanin, s kojim se ne slažem u fundamentalnim pitanjima“, da bi malo kasnije pridodao obraćajući se mnoštvu: „Obama je osoba koje se ne morate bojati kao predsjednika.“

A njegov „govor priznanja“ (poraza), koji je održao u Phoenixu izborne noći nakon što je postalo razvidno da će izgubiti izbore, smatra se vrhuncem političkoga dostojanstva. U tome je govoru ustvrdio „danas, bio sam kandidat za najvišu dužnost u zemlji koju jako volim, a noćas, ostajem njen sluga“ i izrazio spremnost da ubuduće surađuje s novim predsjednikom na dobrobiti Amerike, što je sljedećih osam godina potvrdio djelima.

Borac, a ne slabić

Navedene poruke, zbog kojih su mediji u jesen 2008. McCaina nazvali „dobrostivim gubitnikom“, nikako ne znače da je taj političar bio politički slabić. Sasvim obrnuto: u kampanjama se nadasve žestoko borio te ulagao veliku energiju i vještinu da poboljša svoje šanse za izborne pobjede. U njegovu snažnu retoriku i osobno sam se uvjerio 1. studenoga 2008. na mitingu u virginijskom gradu Springfieldu. Toga dana je senator iz Arizone nastupio na čak osam predizbornih skupova pa je kasnio s dolaskom, ali odmah nakon što je njegov čuveni „Autobus izravnoga govora“ („Straight Talk Bus“) pristigao, održao je vatreni 25-minutni govor. U njemu je kritizirao politiku Baracka Obame, ali ne njega kao osobu; na kraju je u povišenom tonu najmanje deset puta ponovio riječ „borba“ poručujući time da u anketama zaostali republikanci trebaju uložiti najveće napore da ostvare pobjedu.

Posebno je upečatljivo nastupio u televizijskom dvoboju 15. listopada 2008. na Sveučilištu Hofstra u Hempsteadu, New York, kad je snažnim retoričkim udarcima u nekoliko navrata sabio Obamu, toga izvrsnog govornika, u kut medijsko-političkoga ringa. Primjerice, tada je ustvrdio kako demokrati nastoje drugačije rezati kriške „kolača“, odnosno preraspodijeliti nacionalno bogatstvo, dok su on i drugi republikanci usmjereni na to da „kolač“ bude veći nego dotad.

John McCain je umro, ali ne sasvim. Mnogi upućeni smatraju kako će se njegovo političko nasljeđe održati i ubuduće. Smatram ipak da se ono više odnosi na politička sredstva nego na političke ciljeve. A ta su sredstva, koja se u SAD-u u posljednja tri desetljeća osobito povezuju s McCainom, sljedeća: tolerancija spram suparnika koja ne ostaje na riječima, nego se razvija u nadstranačku suradnju u vezi s bitnim pitanjima i inicijativama; odvažnost i dosljednost u obrani svojih uvjerenja bez obzira na stvaranje neprijatelja čak i među onima koji bi osobi koja takva svojstva izražava trebali biti (stranački) prijatelji; sposobnost da se pravodobno, prvo samom sebi i onda drugima, priznaju greške te da ih se kasnije ne ponavlja, te da se iz takvoga iskustva izvuku pouke nužne za osobna i društvena poboljšanja.

Više od svega drugoga McCaina se povezuje i – smatram – ubuduće će ga se povezivati s političkom i osobnom čašću. I to ne onom koja je ljudskom biću po podrijetlu, odgoju ili tko zna čemu navodno dana jednom za svagda, koju ona odnosno on ima ili nema. Nego drugačijom – čašću stečenom osvješćivanjem zbiljskih iskustava. Koja se najviše gradi na mučnim posrnućima i u teškim naporima da se ponovo podigne na noge; čašću koju čovjek pred sobom i drugima vazda treba preispitivati, ponajprije zato što pripada nesavršenoj vrsti koja je podložna različitim iskušenjima. S tim u vezi svakako treba uzeti u obzir sljedeće: što pojedinac raspolaže s više utjecaja i moći, materijalna i druga iskušenja su zavodljivija i teže se od njih braniti; navedeni aksiom opetovano se potvrđuje u mnogim zemljama, a svakako i u Hrvatskoj. John McCain je pak svojim političkim djelovanjem pokazao kako neodazivanje sirenskom zovu iskušenja čak ni kod vrhunskih političara nije nemoguća misija. Njegov prijatelj Lindsey Graham ga je prije dva tjedna, govoreći sa suzama u očima, ovako opisao: „Ne plačem za savršenim čovjekom. Plačem za čovjekom koji je bio častan i uvijek spreman priznati kako nije savršen.“

Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...

Ključne riječi

Komentara 3

Avatar MilanZoranovic
MilanZoranovic
10:41 21.09.2018.

Toliko nadrobljenih gluposti u jednom članku nisam već dugo pročitao..

DU
Deleted user
10:48 21.09.2018.

Koja hrpa idijotarija. Ovo pas sa maslom ne bi pojeo. McCain i čast?! Novo dno dna...

GU
Gustirna
11:48 21.09.2018.

Sto smo dozivjeli...da udbokomunjare hvale ratnog zlocinca koji im je napalmom ubijao partijske drugove u vijetnamu samo ako je protiv trumpa...

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije