Subota 7. listopada
Za HDZ se i danas glasa zbog Tuđmana
Politolozi Goran Čular i Dario Nikić Čakar analiziraju kako je HDZ iz karizmatskog pokreta evoluirao u jednu od najuspješnijih stranaka istočne, a i cijele Europe. Polazeći od “progresivnog” ljevičarskog uvjerenja da u demokraciji postoji netko ili nešto što je više demokratsko od nekoga ili nečega drugoga (demokracija nije drugo doli procedura i pravila), pišu: “U prvom desetljeću HDZ i Tuđman su objektivno bili prepreka konsolidiranju demokracije u Hrvatskoj.” Bili su promotori demokracije u Hrvatskoj! Tko je, dakle, najviše pridonosio tom konsolidiranju?
Glavni Tuđmanov oponent, kojemu su usta bila puna demokracije i koji je govorio doslovce isto što pišu Čular i Čakar – naravno, bio je to Ivica Račan. Počevši karijeru točno kad su pohapšeni Veselica, Gotovac, Budiša, Čičak i drugi, za “konsolidiranje demokracije” imao je bogato naslijeđe – uhićivanje, zatvaranje, a i smicanje političkih protivnika. Druga im je komična “znanstvena” teza da je Tuđman za današnji moćni HDZ “najmanje bitan”. I djetetu je jasno da naklonost članova i birača prema HDZ-u ne može proizići ni iz čega drugoga nego iz uspomena na Tuđmanovo stvaranje i obranu Hrvatske, konstituiranje države i čuvanje nacionalnih vrijednosti. Glasamo za najpouzdanije, a takvim je Tuđman učinio HDZ.
Nedjelja 8. listopada
U kolonijama nema općenarodnog slavlja
Današnji Dan neovisnosti prigoda je za pitanje – kada će se i hoće li se ikad Hrvatskoj posrećiti da dobije političko vodstvo koje bi obnovilo bar dašak onog oduševljenja koje je pratilo skupljanje potpisa za povratak Jelačićeva spomenika na središnji zagrebački trg, koncert Prljavog kazališta na tom trgu, prvi opći sabor HDZ-a, prve izbore, referendum o neovisnosti, saborske odluke o neovisnosti i o izlasku iz Jugoslavije, oslobođenje u Oluji...?
A mogao bi se tom nizu dodati i trijumf hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. godine u Parizu, pogotovo stoga što će otada do danas samo veliki uspjesi hrvatskih sportaša i Thompsonovi koncerti biti povod za masovne manifestacije domoljublja. Već odavno za svaki veliki državni blagdan jadikujemo kako je obilježen mlako, hladno ili nikako, bez osobita zanimanja i sudjelovanja građana.
No ništa građani nisu krivi. Ni Račan, ni Budiša, ni Mesić, ni Sanader, ni J. Kosor, ni Milanović, ni Josipović, ni Plenković svojom politikom i učincima nisu uspravili Hrvatsku, dapače, svi su sluganski i kukavički dopuštali da se u ovih 17 godina pretvara i pretvori u beznadnu koloniju. A u kolonijama nema općenarodnog slavlja, osim kad kolonije prestanu biti.
Ponedjeljak 9. listopada
Bernardićeva pravila za eliminaciju protivnika
Imate, dakle, najjaču oporbenu stranku, SDP, koja bi trebala biti jamstvo demokracije, prepreka samovolji vlasti i jedan od presudnih nacionalnih čimbenika, a ona od toga nije manje-više ništa. Svela se na nastojanje svoga predsjednika da održi sebe i svoj kadar. SDP kao nasljednik Saveza komunista u demokraciji nije ni trebao postojati, ili se trebao odreći totalitarnog naslijeđa i prošlosti, ali pamte se neke njegove ličnosti, zasluge i datumi, kao što je Račanov pristanak na višestranačke izbore, izborna pobjeda u koaliciji s Budišom 2000. godine, pojava, ako ništa, onda bar osebujnog Zorana Milanovića...
Poslije toga dolazi bezlični, mlaki Bernardić, ali jako vruć u smišljanju načina da se održi pa sada želi nametnuti neshvatljiva izborna pravila kako bi eliminirao protivnike. Dakle, za čelnike općina i gradova ne bi se mogli kandidirati ljudi koji nisu članovi SDP-a bar dvije godine i koji prije nisu obnašali neku izvršnu ili predstavničku dužnost u stranci. Tako se pridružio političkim kepecima koji, kako kaže slavni Lec, najbolje podmeću nogu jer to je njihovo područje.
Utorak 10. listopada
Šuker i Mamić izruguju se hrvatskom grbu i zastavi
Osim po spektaklima na sudovima, sadašnje vodstvo HNS-a bit će upamćeno po Šukerovoj krađi zlatnika u zrakoplovu, po tome što je na SP u Brazilu vodio Severinu i tješeći je u pauzi srpskog zanimanja za njezine čari, na zgražanje Modrića i drugih, ismijavao igrače govoreći da svjetski prvaci mogu biti samo na playstationu.
Ti anđeli koje se sprdaju s nacijom postavili su za izbornika polumrtvaca Čačića, koji se kreće kao onaj ljenjivac u ZOO-u što u usponu na stablo napravi korak svakih pet minuta. Prije toga su ga kao nesposobna bili šutnuli iz Dinama, a taj je neznalica polumrtvom učinio i momčad koju je sastavljao po nečijem ukusu i interesu. Sada to društvo, premda se godinama izruguje hrvatskom grbu, zastavi i himni, sebi pripisuje uspjeh igrača i izbornika Dalića u Ukrajini.
Kao da rade po nečijem scenariju! Mamić je u intervjuima sricao hvalospjeve “najljepšoj zemlji na svijetu” Jugoslaviji, a Šuker je uoči rata, kad se u Srbiji već naveliko četnikovalo i Milošević pripremao pokolj, po svjedočenju Dragana Džajića, “već bio igrač Zvezde”. Šteta što su i on i Mamić bili spriječeni da tamo odu i ostanu.
Srijeda 11. listopada
Titov sin primjer za zadržavanje tuđega
Čitam: “Od znatiželjnih pogleda visoka vrata čuvaju dobro zaključanu tajnu. To je ulaz u takozvanu Titovu vilu u Samoboru. Iza ograde je 35 tisuća četvornih metara voćnjaka, vinograda i kuća kojom se i danas koristi Aleksandar Broz, sin Josipa Broza.” Sada bi to imanje Titov sin morao vratiti i platiti milijun kuna jer ga je bespravno koristio od 2000. godine, kad mu je naređeno da ga za 30 dana vrati državi.
Ne zna se čije je vlasništvo bilo prije, no slučaj podsjeća na stotine tisuća ljudi kojima su komunisti uzimali imovinu, a s posebnim veseljem vile u elitnim dijelovima gradova u cijeloj Jugoslaviji. U njih su useljavali Tito i drugi visoki dužnosnici i oficiri, a da bi konfiskacija bila lakša, njihovi su vlasnici optuživani, suđeni pa i smicani zbog “suradnje s neprijateljem”.
Na sjevernim obroncima Zagreba, na Dedinju, Topčideru... u Beogradu, u bajkovitim predjelima Splita, u Samoboru, na Plitvicama, u Igalu u Crnoj Gori, u Bugojnu... antifašistička “avangarda radničke klase” izvršila je nezapamćenu otimačinu, usporedno s otimačinom tvornica, zemljišta i drugih dobara. Titov sin Aleksandar primjer je i u zadržavanju tuđega, i u osvajanju institucija, medija, države. Lijepa naša crvena.
Četvrtak 12. listopada
Katalonija kao novi slučaj porobljavanja
Katalonski predsjednik kao ustupak dijalogu odgodio je proglašenje neovisnosti svoje zemlje. No zašto bi Madridu i Španjolcima smetala samostalna Katalonija? Bi li ih ugrožavala, iskorištavala ili im škodila na bilo koji način? Ne bi, naravno. Riječ je o prirodnoj težnji jednoga naroda da se osamostali, ali i o težnji jačega da ga ne pušta, o strahu da će, pusti li ga, biti slabiji, manji, nemoćniji, ali i zakinut za želju da tlači i otima. Povijest je prekrcata primjerima vladanja naroda nad narodom ili narodima, porobljavanja, plaćanja... pa je katalonski slučaj samo jedan od njih.
Danas slavimo Aleksandra Velikoga, i ne smeta nam njegovo krvološtvo i okrutnost prema narodima ili gradovima koji su mu se, “proglasivši neovisnost”, junački opirali (Teba, Tir) i koje je u suludoj genocidnosti brisao s lica zemlje. U moći koja želi gospodariti nad drugima ima iracionalne samovolje, vlastite neupitnosti, normalnosti svoga terora. Činjenica da je gotovo cijela protiv katalonske samostalnosti pokazuje da je Europa nasljednik toga nasilja.
No zašto je mnogima od tih zemalja smetala Hitlerova okupacija, zašto Nijemce nisu prihvatili kao što sada traže od Katalonaca da se pokoravaju Španjolcima i u čemu se to španjolska policija u Kataloniji razlikuje od bilo kojeg drugog okupatora?
Petak 13. listopada
Za Agrokor je normalan bio samo bankrot
Na slučaj Agrokor može se gledati i ovako. Andrej Plenković, Ante Ramljak, Martina Dalić i drugi oteli su nečije privatno vlasništvo i sada iz prostorija otete tvrtke podnose optužnice protiv vlasnika. Gdje su im kućni kršćanski odgoj i državničko-menadžerski moral? Umjesto da je država upotrijebila normalna sredstva, ponašali su se kao svi diktatori, despoti i satrapi u povijesti.
Normalna pamet očekivala bi da posrnuli Agrokor proglasi bankrot, da se nad njim provede stečaj ili ne znam koja druga zakonska mjera, te da se, ako ima razloga i dokaza, Ivicom Todorićem i drugima bave policija i tužiteljstvo. Osim toga, kako znamo da će s kilavom vlašću i kilavim Ramljakom Agrokor bolje proći nego da su primijenjeni uobičajeni postupci. I što je licemjerno, mediji pišu o silnom trošenju Todorićevih na raskošan život.
No zaslužuje li Andrej Plenković, koji Hrvate masovno tjera iz domovine, a stranim profiterima omogućuje pljačku zemlje te mu je najveći državnički uspjeh što je suprugu, djecu i punicu pokazao papi, tako veliku plaću? A Martina Dalić, njezin muž i Ramljak, koji muzu državu, Inu i Agrokor, mogu živjeti raskošno kao i nekad Todorićevi.
pronađite čičak na slici uz dva kukolja ... a di je četnik iz zmijavaca ? . ( nije on četnik , ali je veći štetočina od četnika ) ...