Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Marko Gregur, gubitnički Fric

Gregurov simbolički odlazak iz Koprivnice jest napuštanje temeljna njegova biotopa i svijeta kojem dušom i pameću pripada
08. veljače 2021. u 20:24 1182 prikaza
Foto: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Posljednjih dana 2020., malo prije potresa, po samom rubu javnog interesa kliznula je vijest da je, umjesto upravo umirovljene Ružice Cindori, izabrana nova tajnica Društva hrvatskih književnika. I bi rijetka prigoda da se jedna ženska imenica omuževi!

roman "vošicki" Marko Gregur dobitnik je Nagrade Fric

Nova tajnica je, naime, tajnik Marko Gregur (1982.). Tako je ovaj Koprivničanec, skoro četrdesetogodišnjak, koji se po nekoj naopakoj domaćoj navadi još uvijek broji među mlade pisce, simbolički spakirao kufere i doselio se u Zagreb. Po zanimanju ekonomist i stručnjak za odnose s javnošću vjerojatno bi, slijedeći kolektivnu imaginaciju, trebao raditi u instituciji nadahnutijoj duhom epohe, recimo među bjelosvjetskim varalicama i šibicarima u AstraZeneci ili Pfizeru, ali Gregur pripada onoj boljoj hrvatskoj tradiciji profesionalnih gubitnika.

Zato njegov prelazak iz Koprivnice u Zagreb budi dvojake osjećaje u ovoga kroničara i čitatelja. S jedne me strane veseli da je u Zagrebu, na jednoj staroj i proturječnoj adresi, a s druge pak strane, Gregurov simbolički odlazak iz Koprivnice jest napuštanje temeljna njegova biotopa i svijeta kojem dušom i pameću pripada: tmurne i maglene hrvatske provincije, činovničke, obrtničke i trgovačke, u kojoj se na gradski trg i glavnu ulicu odmah nastavlja njiva, gdje se još uvijek govori upečatljivim jezikom, riječima koje oživljavaju stvari, provincije koja se iz Zagreba drukčije niti ne vidi, osim kao djelo hlebinske naive, u tehnici ulja na staklu.

Sve što je dosad Gregur bio i što je stvorio izviralo je iz tog svijeta. Otkako je neovisne Hrvatske i njezine minijaturne književne kulture, s jedva ukupno dvije-tri solidnije knjižare na cjelokupnom teritoriju, nema načina da se u socijalnom smislu postane ozbiljan pisac.

Nema načina da netko u Zagrebu, među gospodom na špici i premijernom publikom u HNK, da netko u svečanoj loži maksimirskog stadiona, shvati da ste vi, naprimjer, Krleža ili Marinković. Spomenuti su hrvatskim klasicima postali na neusporedivo široj pozornici i kulturnoj platformi, tako što su iza sebe imali moćnu kulturu, važne književne časopise, cijelu jednu političku ljevicu i već spomenuti HNK. Marinković je, ne zaboravimo ni to, Marinkovićem postao štampajući prvo izdanje kod Prosvete, u Beogradu, na ćirilici. A kako bi, naprimjer, jedan Gregur danas u tom Zagrebu postao važnim piscem? Što bi on mogao učiniti?

Antony Blinken Antony Blinken Bidenov šef diplomacije napisao je glasoviti govor Clintonu koji je on održao ‘96. u Zagrebu

Premda je i prije toga već nešto objavljivao, u imaginaciji ovoga čitatelja prisutan je od 2017. Tada je, čini mi se da je to bio siječanj ili veljača – neko grubo i gluho doba, bez novih naslova – do mene došao njegov roman “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”. Kad mladi pisac napiše roman na zavičajnoj kajkavici, on ili je žalosni provincijalac iz folklornog društva, koje svakog utorka i četvrtka vježba u mjesnom vatrogasnom domu, a vrhunac uzbuđenja im je kad ono jednom godišnje tancaju po zagrebačkom Jelačić-placu, ili je ludo hrabar i samosvjestan, i nije ga briga što će ga ignoranti iz metropolice otpisati kao žalosnog provincijalca iz folklornog društva, koje svakog utorka i četvrtka tanca u mjesnom vatrogasnom domu.

Najvjerojatnije je prvo, ali to ne možeš znati ako ne pročitaš barem stranicu-dvije. Tako sam, eto, započeo čitati “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz”, i roman sam pročitao upravo kao da je pisan na privatnom mom jeziku. Priča se odvila u Koprivnici, u sumornom sedamnaestom stoljeću, upravo dok su Turci bili pod Bečom, a ban Nikola Zrinski, a poslije njegovi brat i šogor, te palatin Ferenc Wesselényi de Hadad et Murány nešto su naokolo petljali u domaji, a onda i u Francuskoj, Poljskoj i po Carigradu, ne bi li prevratom preusmjerili povijest svojih autsajderskih provincija, ali ne bavi se Gregur baš tom, uostalom također neispričanom pričom (manite me se s Eugenom Kumičićem!), nego na pametan i duhovit način umeće svoju današnju društveno-političku i identitetsku priču u neko ondašnje vrijeme.

Roman je bio zabavan, uzbudljivo i dobro napisan, takav da ga je mogao, uz malo prethodne hrabrosti, pročitati i savršeno razumjeti prosječan govornik i čitatelj hrvatskog jezika. Šteta, međutim, što je tako malo načina da se govornicima tog jezika objasni zašto je važno sate, dane i mjesece svoga života uložiti u čitanje knjiga. I u uređivanje vlastite imaginacije.

Godinu zatim Gregur objavljuje sljedeći roman: pisana na tvrdom štokavskom standardu, u drugom stilskom i poetskom diskursu i raspoloženju, priča je to o čežnji za djetetom. Premda ovo nije autofikcija, ili to nije na otvoren način, onakav na kakav se takve knjige pišu, pa ih onda olako čitateljstvo i mrzovoljna kritika brkaju s memoarima i autobiografijom, “Mogla bi se zvati Leda” roman je žive utjehe.

Osijek: Izrečene presude Franji Vargi i Blažu Curiću u aferi SMS SUZANA LEPAN ŠTEFANČIĆ I nakon presude u aferi SMS, mnogo je pitanja bez odgovora

Da se radi o prijevodu, da ga je napisao neki važan pisac sa Zapada, bio bi to bestseler, i sjajno bi se uklopio u tu već dugu i žalosnu modu, koja je obilježila i hrvatsku kulturu, premda je pamtimo samo po novinskim tekstovima i self-help izdanjima, a svodi se na čežnju za roditeljstvom. Roman je, naravno, pisan iz muške, očinske perspektive, vrlo je ćutilan, emotivan, bolan, ali oslobođen patetike i kolektivnih osjećanja.

Te što je ovom čitatelju važno: oslobođen je socijalnog imperativa, predrasude, prisile roditeljstva.  Dobra knjiga, koja najavljuje temeljnu autorsku strategiju Marka Gregura, koja ga izdvaja iz cjelokupnog književnog naraštaja. On će, ne predomisli li se, ne bude li mu preteško, ili ne postane li, ipak, i u ovakvim uvjetima, priznat i poznat pisac, uvaženi klasik, pisati romane koji se jedan prema drugome odnose kao stilski, tematski, pa i jezični antipodi.

“Vošicki” je tako biografski roman o tiskaru, knjižaru i izdavaču, kulturnom entuzijastu iz Koprivnice, rođenom Čehu Vinku Vošickom. U hrvatskoj kulturnoj memoriji, koja se i u pismenijih ljudi katkad svodi na memoriranje detalja iz biografije jednoga njezinog pisca, Miroslava Krleže, Vošicki je bio izdavač časopisa Književna Republika, i izdavač prvih Krležinih sabranih djela. Sve je drugo
oko tog čovjeka potonulo u mrak i u maglu kolektivnih povijesti i osobnih neukorijenjenosti.

Koga bi se ticao nekakav rekli smo Čeh, koji je za rata bio protiv ustaša, a kojem će poslije rata partizani konfiscirati imovinu? Gregur je dugo i temeljito istraživao slučaj toga svog sugrađanina. U književnosti koja, naročito nakon Josipa Horvata, ima krajnje sumnjivu tradiciju beletriziranih biografija, njegov će “Vošicki” biti vrlo zanimljiv izuzetak.

Najprije zbog stanovitog nesklada između forme i sadržaja, a onda i zato što je u ovaj roman njezin autor uložio i nešto više od pukog interesa za nečijim, koliko god zanimljivim životopisom. Ali najprije o neskladu: naravno da Gregur ne piše linearnu biografiju Vinka Vošickog, niti beletrizira iz potrebe kakva je izvirala iz biografija Josipa Horvata da široku publiku upozna sa životom važnoga čovjeka, nego piše iz nekoliko markantnih trenutaka u životu Vinka Vošickog, i iz jednoga temeljnog životnog osjećaja.

Njegov je junak poražen čovjek, i poraženo je sve što je u životu bio i što je htio. Sad mu je, recimo, važno hoće li mu Krleža odgovoriti, hoće li ga se sjetiti, hoće li mu poslati pomoć, koja njemu nije više važna u materijalnom smislu, nego kao priznanje da je sve to imalo nekakvog smisla. Gregur piše iz perspektive onoga koji nasljeđuje svijet svoga junaka.

Nasljeđuje te ulice, to vrijeme, te izgubljene papire i fotografije, nasljeđuje svu tu očajničku nedovršenost jednoga velikog osobnog projekta, i sve to grandiozno razočaranje jednoga odistinskog, na dubokim uvjerenjima zasnovanog antifašizma. Ne, nije njegov Vošicki bio nikakav ljevičar, kao što ni stvarni Vošicki nije bio ljevičar.

Karlovac: HNS predstavio kandidate u VII. Izbornoj jedinici Obnavlja svoju zgradu po zakonu koji je pisao Evo u kojoj će mjeri državnom tajniku Uhliru država sufinancirati obnovu tri stana

Bio je samo jedan u nizu suputnika hrvatske ljevice i revolucije koju je ta ljevica, unutar jugoslavenskog zajedništva i pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, na kraju pokrenula. Ti suputnici često su bili stranci, neukorijenjeni i tuđi, ali i kada su bili domaći, pripadali su tom čudnovatom gubitničkom bratstvu, čije odjeke Marko Gregur svojim djelom i životom naslućuje.

To gubitništvo ono je što on prihvaća i svojom podravskom, koprivničkom zavičajnom temom i svojim interesom za Vošickog. No kao da je ovaj roman za ovdašnju publiku još zagonetniji od “Trombetassicza”. Ili nije? To ćemo, možda, tek doznati. Ali drago mi je, kao čitatelju, što je u četvrtak 4. veljače 2021. “Vošicki” čašćen Nagradom Fric, ali i što je nagrada čašćena Gregurom. Književne nagrade onoliko su važne koliko važne su nagrađene knjige. A drago mi je i kao kroničaru tuđih, stvarnih i imaginarnih života.

Nakon što se simbolički doselio u Zagreb da službuje u Društvu hrvatskih književnika – što je sve neka obrnuta krležinska i krležijanska gesta – neka Fricovo priznanje posluži kao podsjetnik da je sve ono doista važno ostalo u Koprivnici.

 

Tatjana Jurić
skrenula pozornost
Tatjana Jurić progovorila o teškoj bolesti: 'Ponekad se čini da nikada neće proći i da si prepušten sam sebi'
Električni automobili
NOVA ERA
Jeste li spremni za vožnju prema električnoj budućnosti