Prvi put su 24 ekipe u završnici, i bez obzira na to koju izvučemo, trebali bismo proći u drugi krug jer se s ovom reprezentacijom možemo nositi sa svima u Europi. Imamo dovoljno kvalitetnu momčad, što smo i dokazali u posljednjoj utakmici u Rusiji, gdje smo bili bez sedam igrača koji su igrali s Maltom i Bugarskom. Od prve do zadnje minute igralo se onako kako smo se i dogovorili. Stvarali smo puno šansi i rezultat 3:1 bio je posve realan – kaže Marijan Mrmić (50), trener vratara hrvatske reprezentacije, dok je čekao ždrijeb za Euro 2016.
Poziv izbornika Ante Čačića da uđe u njegov tim nije ga iznenadio. Bio je to nekako logičan slijed nakon što je punih 15 godina trenirao vratare, od onih najmlađih do U-21 pa i ženske selekcije. Radio je s vratarima u vrsti do 21 godine kad su za mladu momčad igrali Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Ognjen Vukojević... Mrmić danas živi u Varaždinu. Putuje na posao u Zagreb, u HNS.
Hrvatska reprezentacija, tvrdi, ima odlične vratare i osiguranu budućnost. Trenutačno su oči uprte u tri najbolja vratara. Prvi je, svakako, Danijel Subašić, koji je u "akciji Rusija" bio pošteđen zbog manje ozljede reduktora.
– Tu su i Lovre Kalinić i Ivan Vargić koji su također odlični vratari. Dobro se razvija mladi Adrian Šemper, vidjeli ste ga u Čileu. Hrvatska neće imati problema s vratarima u sljedeće vrijeme jer svaki od njih svakoga može zamijeniti na toj poziciji. Subašić u ovom trenutku odlično brani u Monacu, u jakoj francuskoj ligi, i prvo je ime u klubu – ističe Mrmić.
Vraćamo ga na trenutak u njegove profesionalne početke. Loptu je počeo natjeravati kao dječak od 13 godina u rodnom Sisku...
Igrao je rukomet, nogomet i košarku, sportove s loptom koji su mu i pomogli u koordinaciji kad je ipak, zbog prijatelja iz razreda, prevagnuo nogomet, a on stao pred vratnice.
Prošao je pionire, a u 16. prešao među seniore u NK Željezničar u Sunji.
– Izabrao sam nogomet iako sam igrao rukomet za republički klub na mjestu vanjskog pucača i krilnog. Imao sam visok skok-šut – smije se Mrmić.
U Petrinju je prešao 1983., radio je u Gavriloviću i svaki dan trenirao. Kad je klub ušao u drugu državnu ligu, sve je više vremena provodio na travnjaku pa je prestao odlaziti u tvornicu. Bio je to ulazak u profesionalne vode. Nakon pet godina prelazi u NK Dinamo iz Vinkovaca, današnju Cibaliju, 1993. dolazi u Varteks, a sa 32. godine prvi put je kušao gastarbajterski kruh. Za njega nije bio gorak.
Najbolji igrač turske lige
Od 1996. do 1998. živio je u Turskoj i branio za Beşiktaš, gdje su njegov lik ugravirali na medaljon.
– Odmah prve godine proglašen sam najboljim igračem turske lige. Bilo je to sjajno vrijeme. Prve godine stigli smo do četvrtfinala Kupa Uefe, a iduće godine našli se u Ligi prvaka s Paris Saint-Germainom, Bayernom i Göteborgom. Igrali smo jako dobar nogomet. Imao sam sedam turskih reprezentativaca u ekipi, igrača koji su na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj bili s nama u skupini – napominje.
Pred kraj igračke karijere, nakon nekoliko mjeseci provedenih u jednom belgijskom klubu, vratio se u Varteks, a u posebno lijepom sjećanju iz tog razdoblja ostala mu je utakmica s Mallorcom 1999., kad je obranio pet zicera pa je utakmica završila bez golova.
Što se tiče reprezentacije, ta je priča počela 1994. godine, od kvalifikacijske utakmice u Estoniji u kojoj je Davor Šuker zabio dva gola, a trajala je sve do 1999., kad se Hrvatska nije uspjela kvalificirali na Europsko prvenstvo održano 2000. u Belgiji i Nizozemskoj. Odlučio je, razočaran, tada objesiti kopačke o klin.
– Skupio sam 15 nastupa za reprezentaciju, s time da sam često bio rezerva Draženu Ladiću. Igrao sam neke ključne povijesne utakmice, poput one u Kijevu kad smo s Ukrajinom odigrali 1:1, kad je Alen Bokšić zabio gol. Tu je i utakmica na Wembleyju bez golova. U to vrijeme mogao sam dati puno više za reprezentaciju, no bila je takva situacija da sam često sjedio na klupi. No, ništa se ne žalim, bila mi je čast i zadovoljstvo, pogotovo u tim vremena, nositi grb hrvatske reprezentacije.
Volio bi, kaže, da se sljedeće godine na EP-u ponovi Francuska 1998.
– Svjetsko prvenstvo je možda i laganije od Europskog jer na njemu svaka svaku reprezentaciju može dobiti. Za neke će igrače Euro iduće godine vjerojatno biti posljednji. Ivan Rakitić i Luka Modrić još će igrati dosta dugo, no vidim dva-tri igrača kojima će to vjerojatno biti posljednje Europsko prvenstvo. Ne bih o imenima. Smjena generacija je počela, ima dosta kvalitetnih mladih igrača koji dolaze i danas-sutra zamijenit će starije. Tako je to u reprezentaciji, ili možeš ili ne možeš.
Mi radimo sistemski
Današnja hrvatska liga ima tri-četiri kvalitetna kluba. Kako, pitamo ga, vratiti publiku na stadione.
– Lokalna zajednica trebala bi poraditi na tome da stadioni budu komforniji. Nije ugodno sjediti kad je hladno, kad po tebi pada kiša ili snijeg. Ljudi zato utakmice gledaju kod kuće na televiziji – pojašnjava Mrmić.
Huligani na stadionima su po njemu mala grupica koja liječi svoje frustracije, ništa što se ne može riješiti s nekoliko informativnih razgovora. O "nogometnoj močvari" ne želi govoriti. Ako je netko radio nešto nezakonito, za to će i odgovarati, ali ne može se generalizirati.
– Jedina smo reprezentacija u ovom dijelu Europe koja je od 11 velikih natjecanja bila na devet. To nešto govori. Govori da se radi sistematski, da talenta uvijek ima i da je to jedini naš brend koji je prepoznatljiv u Europi i svijetu – zaključuje Mrmić.
Već tri godine djed
Voli Varaždin u kojem živi sa suprugom Ivančicom i sinovima. Kći Maja živi u Zagrebu. Već tri godine je djed, ima unuka Jakova. Stariji sin Ante je nogometaš, vratar, trenutačno bez kluba, a Tin, koji ima 12 godina, trenira u Varteksu. Marijan otkriva još jedan malo poznati detalj. Hobi mu je skupljanje znački izrađenih prije 1945., ima kolekciju od 250 komada, od kojih su mnogi muzejske vrijednosti. Vlasnik je znački hrvatskih klubova koji više ne postoje, od Slavije, preteče današnjeg Varteksa, ili kluba Drava, za koji većina nikad nije čula...
>> ''I nakon 12 godina prepoznaju me svi, od carinika do kuharica''
