Kad čovjek u sklopu svog posla često putuje svijetom i priča s ljudima gdjegod se zatekne, počne vremenom stjecati prilično dobar osjećaj za to gdje se svijet vrlo lijepo i kontrolirano razvija, ali i gdje je počelo dolaziti do ozbiljnih i teško rješivih problema.
Nedavno sam bio u radnom posjetu Bangladešu. Do tog sam putovanja gajio određenu skepsu prema tvrdnjama da klimatske promjene doista imaju velik utjecaj na zdravlje i blagostanje ljudi. Nakon ovog putovanja, gdje sam vidio prve prave klimatske izbjeglice u stotinama tisuća, razmišljat ću drugačije o ovom pitanju. U Bangladešu živi 163 milijuna ljudi, što je praktično polovica stanovništva cijele Europe, a stisnuti su na površinu tek nešto veću od Grčke. Do 2002. godine, bruto domaći proizvod im je stagnirao oko iznimno niskih 400 američkih dolara po glavi stanovnika godišnje. No, od tog razdoblja bilježe vrlo snažan i kontinuiran ekonomski rast, i do 2015. su već prešli 1350 dolara. Iako ih je toliko puno na tako malom prostoru, uspijevaju čak i izvoziti velike količine hrane. Međutim, u dva zemljopisna područja počeli su, prvi put u svojoj novijoj povijesti, bilježiti smanjivanje broja stanovnika. Uzrok takvim demografskim trendovima u zemlji poput Bangladeša nije, međutim, smanjenje broja poroda ili povećana smrtnost, već masovno iseljavanje.
Bangladeš postaje država s najvećim apsolutnim brojem iseljenika: više od pola milijuna ih svake godine iseli, a u 2007. i 2008. taj je broj bio i blizu milijun. Iseljeništvo se približava brojci od deset milijuna ljudi i godišnje šalje natrag u Bangladeš oko 15 milijardi dolara, što je desetina ekonomskog potencijala ove mnogoljudne države. No, s obzirom na to da se radi o zemlji sretnih i optimističnih ljudi, koja je po nekim “indeksima sreće” rangirana čak i kao prva na svijetu, te koja proživljava snažan ekonomski rast i nudi bezbrojne mogućnosti osobnog napretka, zašto ih onda toliko iseljava?
Valovi emigranata pokreću se u najvećoj mjeri iz zemljopisnih područja uz Bengalski zaljev, tzv. “usta Gangesa”, gdje se zajednički ulijevaju sve nevjerojatno široke rijeke Bangladeša. Mnoge njihove rijeke započinju svoj tok slijevanjem golemih količina otopljenog snijega i leda s Himalaja i prolaskom najprije kroz Indiju, da bi s istoka i zapada pritekle u Bangladeš, spojile se i ispreplele, i zatim ulile u Bengalski zaljev. Te rijeke nisu nalik onome na što smo u Europi navikli: Brahmaputra, Ganges (Padma), Meghna, Jamuna, Teesta, Suma i druge mogu biti široke i do 12 kilometara, a podržavaju život svih 163 milijuna ljudi. Međutim, zbog klimatskih promjena količina vode u svim tim rijekama, i općenito, na cijelom indijskom potkontinentu, prošlih se godina počela smanjivati. Uz to, u dijelovima Indije kroz koje rijeke prolaze, one se toliko onečiste i eksploatiraju da je trovanje arsenom i drugim otrovnim tvarima prisutnima u vodi ozbiljan javno-zdravstveni problem u Bangladešu.
Međutim, glavni uzrok migracijama jest što je smanjena količina voda u slatkovodnom bazenu dovela do prodiranja slane vode iz Bengalskog zaljeva kilometrima u unutrašnjost. Zbog toga zemljišta postaju slana, i na njima više ne uspijevaju poljoprivredni proizvodi. Voda u riječnim koritima postaje također slankasta, pa ljudi piju polu-slanu vodu radi čega, primjerice, dobivaju povišen krvni tlak. Ipak, ljudi će učiniti sve kako bi se prilagodili i preživjeli. Zbog toga su se milijuni ljudi uz obalu iz poljoprivrednika prekvalificirali u ribare, pa umjesto raznog povrća i riže sada uzgajaju, jedu i izvoze škampe. Drugima je to previše muke, pa su počeli masovno iseljavati, postajući jednim od prvih pravih klimatskih izbjeglica. Ostaju samo oni najbogatiji, koji si mogu priuštiti neosjetljivost na sve što se oko njih zbiva, zatim oni prilagođeni promjenama, tj. uzgajivači škampi, te oni najsiromašniji, koji ne razumiju dovoljno dobro što se događa, već samo nastoje preživjeti iz dana u dan oviseći o milosti svih ostalih.
Na udaru klimatskih promjena našao se u 2018. i jedan veliki svjetski grad, s čijim znanstvenicima također surađujem i redovito ga posjećujem. Cape Town u Južnoj Africi ima oko 3,8 milijuna stanovnika, dakle skoro kao cijela Hrvatska. Zbog klimatskih promjena, od 2015. do 2017. pogodile su ga tri iznimno sušne godine zaredom. Gradske zalihe vode toliko su se smanjile, da se tamo danas sa strepnjom iščekuje proglašenje “dana broj nula” – pada zaliha na razinu gdje će vlasti morati isključiti vodovod. Tada će se voda dijeliti milijunima ljudi u dnevnoj količini od 25 litara po osobi, na što će trebati čekati u kilometarskim redovima na oko 150 mjesta u gradu. Dogodi li se to već ove godine, Cape Town će ući u povijest kao prvi veliki grad koji je ostao bez vode.
