Summit premijera Kine i 17 država srednje i istočne Europe, koji je organiziran u Dubrovniku, nije bio jedan od najvažnijih političkih skupova ikad organiziranih u Hrvatskoj, nego daleko najvažniji. Hrvatska nema puno iskustva s ugošćavanjem tako važnih sastanaka na vrhu, ali na ovom primjeru položila je velik test.
Zagrebački summit, na kojemu se u studenom 2000. okupilo 15 šefova država i vlada Europske unije (bio je to prvi summit EU održan izvan EU) i petero čelnika zemalja zapadnog Balkana, bio je i ostao najveći skup po broju državnika, ali i priprema i koreografija i pisanje zaključaka tog summita bili su u nadležnosti EU, ne Hrvatske. Europsko-kineski summit u Dubrovniku bio je puno više u hrvatskim rukama.
Mesić i Račan bili su formalno domaćini Zagrebačkog summita, ali u suštini više kao nedužni prolaznici, nikako ne mozak operacije. Između njih i Plenkovićeve vlade nije ni bilo summita tog ranga u Hrvatskoj. Sanader je ugostio američkog predsjednika Georgea W. Busha, ali nije imao ovakvu utakmicu u nogama. Milanović je imao privilegiju organizirati svečanosti povodom ulaska Hrvatske u EU, ali njemačka kancelarka otkazala mu je dolazak u zadnji čas (razlog se odaziva na ime Lex Perković), dok je do Kine i formata 16+1 držao toliko da na jedan takav summit u Beogradu nije ni otišao. Hrvatska je za vrijeme Plenkovićeve vlade dobila domaćinstvo summita srednje i istočne Europe s Kinom i Plenković je to odradio pametno. I to u osjetljivom trenutku dosta važnog preslagivanja odnosa između EU i Kine.
Posao je odrađen pametno i iz perspektive hrvatskih nacionalnih interesa, i iz perspektive zajedničkog interesa. Zadovoljen je i suverenistički, bilateralni aspekt, a istovremeno je zadovoljen i zajednički interes jačanja multilateralizma, principa koji je danas pod ozbiljnim udarom i dosta veliki politički napori se ulažu da se taj princip očuva.
Iz perspektive hrvatskih interesa govorimo, naravno, prvenstveno o Pelješkom mostu. Hrvatske vlade, a tu zasluge treba priznati i Milanovićevoj vladi koja je taj projekt progurala u operativne programe, uspjele su dobiti 357 milijuna eura iz fondova EU za gradnju tog strateški važnog mosta. I to je već uspjeh, to je već pametan potez. Ali, ulazak Kineza na gradilište tog mosta na neki je način uspjeh u uspjehu, dobra vijest u dobroj vijesti. Kao prvo, kineska kompanija dobila je taj posao na javnom natječaju, provedenom prema EU standardima.
Natječaji za javne nabave u EU otvoreni su za sve igrače iz čitavog svijeta, što nije slučaj s javnim nabavama u Kini, koje su netransparentne ili potpuno zatvorene za europske igrače, što je sada prepoznato kao politički problem, ali sve dok u EU vrijede pravila otvorenosti i transparentnosti ne može se kineski ponuđač isključiti mimo pravila. Ako ulazak Kineza u projekte financirane iz EU fondova, a Pelješki most je najveći takav primjer dosad u EU, pomogne da se stvori zamah za reciprocitet s kineske strane – tim bolje. No, iz perspektive hrvatskog interesa kineski izvođači radova na Pelješkom mostu su dobra vijest ne samo jer su najpovoljniji na natječaju, nego jer su u gradnji takvih mostova – najnapredniji na svijetu.
Kineske investicije mogu biti politički problematične kad se događaju po principu da kineska razvojna banka posudi novac državi za projekt nad kojim Kinezi dobivaju dugoročnu koncesiju upravljanja i koji grade uz pomoć kineskih radnika - dakle, po principu u kojem je sve kinesko, osim zemlje, a i ona bi mogla postati kineska ako se dugovi ne vrate. No, to nije slučaj s Pelješkim mostom. Kineski izvođači mogu također biti politički problematični kad dolaze u Europu sa sofisticiranom tehnologijom koju su preuzeli, da ne kažemo ukrali, od europskih kompanija koje su pripustili na svoje tržište. Ali, ovdje nema naznaka ni da je to slučaj.
Kineske kompanije mogu nekome biti problematične, naravno, zbog državnih potpora koje dobivaju kod kuće. Ali, to se može promijeniti samo reformom pravila Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Dobra vijest je da je na summitu prošloga tjedna dogovorena suradnja Europe i Kine u sprečavanju onoga što se naziva prisilnim transferom tehnologije, i u reformi pravila WTO-a koja se tiču državnih potpora industriji.
Taj dogovor, koji lideri EU već nazivaju povijesnim, nije se - ipak, nemojmo pretjerivati - dogodio na summitu u Dubrovniku, nego na summitu EU-Kina u Bruxellesu, odakle je premijer Li Keqiang stigao u Zagreb. Hrvatska, koja je organizirala bilateralni posjet kineskog premijera i summit 17+1 u Dubrovniku, pokazala se u ugošćavanju Kineza tim pametnija što je sve radila koordinirano s razinom Europske unije i uklopljeno u EU standarde.
>> Pogledajte video: Kineski premijer Li Keqiang sletio u Zračnu luku Dubrovnik uoči summita Kina 16+1
Više koristi bi imali smanjenjem državnog proračuna, PDV-a, ukidanjem parafiskalnih nameta i poticaja, radikalno skresati financiranje iz državnog proračuna.