Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Majke se prostituiraju da plate djeci liječenje ili ih samo ostave u bolnici

U Sijera Leoneu, zemlji u zapadnoj Africi s bogatim resursima i siromašnim ljudima...
12. ožujka 2020. u 23:00 0 komentara 515 prikaza
Sijera Leone
Foto: Mario Topić
Pogledajte galeriju 1/12

Gužva je na ulazu. Ljudi se guraju, laktare, pokušavaju se provući. No čuvar na vratima nema milosti. Tko nema “propusnicu”, ne ulazi. Većina ljudi s vanjske strane nosi naočigled bolesnu djecu u rukama. To je slika na vratima Ola During Children’s Hospital u Freetownu. Gradske dječje bolnice. To je slika koju je Marko Dekanić Dex, jedan od 12 Hrvata koji su u tom trenutku bili u zemlji, zatekao kada je prije nekoliko dana bio u glavnom gradu Sijera Leonea. Tamo, ispred bolnice, našao se sasvim slučajno.

Rušili su nas s motora, varali na tržnici, spavali smo u radiopostaji, lokalce liječili antibioticima, poklanjali nogometne lopte i cijelo se vrijeme naš kadet opirao Africi ZRAK JE TEŽAK ‘Mauritanija – ne stajte nikome, čak i ako vas zaustavi Mad Max’

– Dva dana prije upoznao sam vojnika koji je bio uvjeren da sam i ja vojnik i nije htio prihvatiti moje negiranje. Ja sam bivši vojnik, ali o tome nije htio čuti ni riječ. Htio me provesti malo kroz grad pa smo tako završili u dječjoj bolnici. Nisam uspio shvatiti što je točno ta propusnica za ulaz u bolnicu i na koji način se dobiva – počinje mučnu priču Marko.

Ulazak u vremeplov

– Da bismo dobili dozvolu za posjet odjelima, morali smo proći razgovore s tajnikom bolnice, koji je odlučio zvati ministarstvo, pa s glavnom liječnicom dr. Ayeshatu M. Mustaphom, koja je bila očito nepovjerljiva prema meni. Razumijem je – kaže Marko, koji je do Freetowna došao na motociklu iz Hrvatske. Kada je napokon ušao u bolnicu, vidio je neki drugi svijet. Dva djeteta i njihove majke u istom krevetu česta su pojava, bolesna djeca i ona s posebnim potrebama često su napuštena pa završe na nekom od odjela male bolnice, a medicinske sestre preuzele su brigu i o djetetu s hidrocefalusom koje su roditelji također ostavili...

Sijera Leone
1 / 12
Sijera Leone

Kroz bolnicu mjesečno prođe oko 4000 djece, od kojih u pravilu njih oko 60 posto dolazi s uznapredovalom malarijom. Često iz udaljenih, ruralnih mjesta Sijera Leonea. Bolnici pomažu liječnici iz Njemačke, ali to jednostavno nije dovoljno.

– Petina te djece u ovoj bolnici provede svoje posljednje trenutke. Izolacijski odjel gotovo ne postoji, tek dva kreveta, a kirurgije uopće nema. Epidemija ebole 2014. također je uzela svoj danak ionako lošem zdravstvenom sustavu, zbog koje je država ostala bez velikog broja školovanih i iskusnih liječnika – prenosi ono što je čuo u bolnici koja se sastoji od četiri odjela, onkologije, odjela za pothranjene, hitne, intenzivne i tzv. “step down” odjela. Za ovaj posljednji nije uspio doznati o čemu je točno riječ.

Večernjakov novinar u velikoj avanturi S našim Opelom iz 1984. prolazimo pravi pakao! Sahara nema milosti

– Uglavnom, teško je razaznati koji je koji, budući da su dva odjela u istoj prostoriji, a pacijenti nerijetko pomiješani zbog slobodnih kreveta. Iako najviše djece u bolnicu dođe s malarijom u kišnoj sezoni, trenutačno se čini da je odjel za pothranjene najpopunjeniji. U bolničkom hodniku imaš osjećaj kao da si prošao kroz vremeplov. Sve izgleda staromodno, čak su i sestre tako odjevene. Na hodnicima nema gužve, pobrinuli su se za to na glavnom ulazu uz pomoć čuvara koji pazi da ne nastane stampedo i pregledava “propusnice” – objašnjava situaciju unutar zidina medicinske ustanove.

– Doktorica je žena u svojim kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima. Djeluje poprilično nepovjerljivo prema meni. Onaj vojnik uredno me svima predstavio kao nekog velikog humanitarca. Razumijem njezino nepovjerenje. U cijelom svom nastojanju da joj dokažem da nisam neki turist koji želi samo snimiti fotografije s izleta, jedino što sam joj uspio predstaviti je Facebook-stranica Mylife4kids. To je jedan od timova koji je potegnuo iz Hrvatske do Sijera Leonea s humanitarnom pomoći. Nakon duljeg razgovora polako je popustila tek kada je doznala da sam bivši vojnik. Svoj odlazak iz vojske povezao sam s količinom odricanja u vojnom pozivu i udaljenosti od obitelji. Doktorica zapravo živi daleko od Freetowna pa smo se tu našli na zajedničkoj frekvenciji. Tada sam uspio s njom porazgovarati o pravoj situaciji u bolnici – objašnjava Dekanić.

Sijera Leone | Autor : Marko Dekanić Foto: Marko Dekanić

– Govorila mi je da bolnica nema dovoljno lijekova, kreveta, instrumenata, nema kirurgije i imaju samo osnove. Zvučalo mi je kao da je riječ o malo većem domu zdravlja – opisuje situaciju s glavnom doktoricom ovaj motociklist. A dr. Ayeshatu prije svakog je odgovora dobro razmislila što će i kako reći. Unatoč tome djelovala je prilično iskreno.

– Bolničko osoblje nerijetko o svom trošku nabavlja stvari potrebne za rad ili se brine o napuštenoj djeci – otvorila je u jednom trenutku dušu dr. Mustapha.

– Kronično nam manjka lijekova i opreme, bolnica je napravljena za sto kreveta, a dopušteno ih je imati 90 pa je dvoje djece s njihovim majkama na jednom krevetu normalna pojava. Većina djece na liječenje dolazi iz siromašnih provincija pa, osim što nemaju smještaj, nemaju ni mogućnost plaćanja troškova liječenja – objašnjava i dodaje da se majke tada moraju snalaziti kako znaju i umiju.

Hrvatska ekipa u Afriku je donijela školski pribor koji su skupili zagrebački đaci KOLUMNA Učenici u južnom Senegalu još pišu kredom po pločici

Neke uzimaju manje privremene poslove, veći dio prosi, a dio se, nažalost, odaje prostituciji da bi pokušale spasiti svoje sinove i kćeri.

– Odjele za pothranjene i onkološke bolesnike najteže je bilo vidjeti. Užasno iskustvo. Sam pogled na nevjerojatno pothranjenu djecu ureže se duboko u sjećanje. Dok maleni sa znatiželjom gledaju prema nama, majke nas gledaju s nadom da će naš posjet bolnici nešto promijeniti i da će stvari krenuti nabolje. Neke su me zvale da slikam dječicu. Izrazito je teško porazgovarati s njima jer gotovo nitko ne govori engleski, a moj prijatelj vojnik teško je ili nikako prevodio medicinske termine. Onkologija je opet priča za sebe i ostavlja pitanje koji broj djece taj odjel preživi u bolnici koja zapravo nema mogućnosti liječenja takvih bolesti – završio je svoju priču Marko Dekanić.

Sijera Leone, država u zapadnoj Africi koja na sjeveru graniči s Gvinejom, na jugoistoku s Liberijom, a ostatak je obalni pojas Atlantskog oceana, bogata je prirodnim resursima. To uključuje zlato, dijamante, boksit i titan. No dvije trećine stanovništva preživljavaju od poljoprivrede. Ti nesretnici, posebno oni koji žive u ruralnim krajevima zemlje, nemaju ništa. Ni materijalna dobra ni znanje kako si unaprijediti život. S 1348 američkih dolara BDP-a po glavi stanovnika nalaze se na nezahvalnom devetom mjestu najsiromašnijih zemalja.

Sijera Leone | Autor : Mario Topić Foto: Mario Topić

Država i dan-danas, u 21. stoljeću, muku muči s praznovjerjem, ritualima i starim tradicijama naroda. Jedno od njih je i genitalno sakaćenje djevojaka. Prema nekim podacima, navodno više od 90 posto žena i djevojaka prošlo je ili prolazi tu torturu. To Sijera Leone stavlja uz bok Somaliji i Gvineji u kojima je ta užasna tradicija i dalje najprisutnija. U raspetljavanje ovog problema na području zapadne Afrike uključile su se nebrojene organizacije, Svjetska zdravstvena organizacija i same vlade država koje imaju ovaj problem. Neke su, poput Senegala, uspješno riješile ili rješavaju to pitanje, ali u Sijera Leoneu ono je i dalje prisutno na svakom koraku. Tome država nikako ne može stati na kraj, posebice u ruralnim krajevima zemlje, a to je usko povezano s lošim obrazovanjem.

Škole su potkapacitirane te isto kao i bolnice nemaju temeljne alate za rad s djecom i mladima. U to smo se uvjerili kada smo dijelili humanitarnu pomoć prikupljenu u Hrvatskoj. Riječ je bila o školskom priboru, bilježnicama, olovkama, gumicama i sličnome. Za sve to vlada velika nestašica u cijeloj Zapadnoj Africi. Nepismene su dvije trećine odraslih stanovnika. Dio problema vuče se još od građanskog rata koji je u toj zemlji bjesnio od početka 90-ih do 2002. Prema službenim podacima 1270 osnovnih škola razrušeno je u tom kaosu, a 67 posto djece školske dobi tada nije bilo u učeničkim klupama. Tragovi krvavog sukoba u kojem su prisilno sudjelovala i djeca-ratnici i danas su prisutni diljem zemlje. Na ulicama se šeću muškarci koji su iz vihora rata izašli bez ruke ili noge. Protivnici su im namjerno rezali udove da se ne bi jednog dana borili na suprotnoj strani. Za njih nema puno opcija. Polako se kreću ulicama grada i prose u nadi da će im se neki rijetki turist ili njihov bolje stojeći sugrađanin smilovati i dati koji euro, dolar ili leone…

ZANIMLJIV PUT Stigao je iz Afrike u Osijek, a otkrio je i što ga je neugodno iznenadilo u Hrvatskoj

U Sijera Leoneu živi čak 16 etničkih skupina, glavne su religije islam (78 posto) i kršćanstvo (21 posto), a jedan posto stanovništva prakticira tradicionalne afričke religije. No unatoč svim tim etničkim i vjerskim razlikama, narod se odlično slaže. Sijera Leone u svjetskim razmjerima smatra jednom od vjerski najtolerantnijih zemalja.

Je li vam Luka Modrić susjed?

Za razliku od svojih sjevernih susjeda, u Sijera Leoneu službeni je jezik engleski. O. K., nije tu baš riječ o klasičnom engleskom, to je krio, kreolski jezik koji je nastao na temelju engleskog. Zvuči kao da ste od svake riječi engleskog izbacili prva dva ili zadnja dva slova. Evo nekoliko primjera:

“how da body?” znači kako ste (how are you), Salone je Sierra Leone, a “tenki” je hvala (thank you). Uz to mnoge etničke skupine i dalje njeguju svoj jezik te se engleskim služe povremeno ili nikako.

Sijera Leone | Autor : Marko Dekanić Foto: Marko Dekanić

Ljudi su jako simpatični, nasmiješeni i vedri iako teško žive. Prometnog policajca Muammeda sreli smo u središtu grada, ispred jedne ambasade. Nakon prvotnog pažljivog upoznavanja, čovjek se raspričao. Želio je znati pokoji detalj o Hrvatskoj i koliko daleko živimo od Luke Modrića.

– Luka? Luka nam je svima susjed – lagali smo policajcu koji se na to samo nasmijao. Onda smo i mi počeli s pitanjima.

– Odakle ste?

– Iz Freetowna, odavde…

– Je li vam ovo jedini posao?

– Ne, ne bih mogao preživjeti da mi je ovo jedini posao. Plaća policajca poput mene je 80 dolara mjesečno. To vam je za stanarinu i režije, a ako još imate obitelj, možete zamisliti kako ti izgleda – objasnio nam je ovaj muškarac situaciju u zemlji koja puno truda ulaže u svoj oporavak.

AFRIČKO MEGATRŽIŠTE Možda je budućnost Afrika, a ne bijeg iz nje

Na turističkoj karti također ne stoji tako dobro. Tek nešto više od 50.000 inozemnih gostiju posjeti ovu zapadnoafričku državu što je svrstava na visoko 12. mjesto najmanje posjećenih zemalja na svijetu, odmah ispred prvog susjeda, Gvineje. Samo za usporedbu, procjenjuje se da Karlovac trenutačno ima 55.000 stanovnika. No trude se, pokušavaju nešto učiniti da bi napredovali. Grade se ceste i autoceste do Freetowna. Odnosno, cijela okolica grada jedno je veliko gradilište. Ali uzalud im to kada se cestovna mreža u njima susjednim zemljama može uspoređivati s kamenolomom. U najblažu ruku.

Pevex
NOVO RUHO DOMA
Istražujemo – kako se pripremiti za proljetne renovacije
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.