Bio je to – izgledalo je tada – samo još jedan od običnih razgovora mame i kćeri. Dom Elane Fric Shamji (40), njezina supruga Mohammeda i troje djece bio je u ugodnoj četvrti u kanadskom Torontu, dok su 330 kilometara dalje, u gradu Windsoru, živjeli njezini roditelji, Ana i Josip. Posljednji sati posljednjeg dana prošlog studenoga bili su na izmaku kad je Elana nazvala mamu.
U bolnici u kojoj je Elana radila kao liječnica planirala se božićna zabava i Elana je zamolila roditelje da tog dana iz škole i vrtića dovezu djecu, 12-godišnju Yasmin, devetogodišnju Faizu i trogodišnjeg Mariusa. Baka nije ni pitala zašto djecu ne doveze otac, neurokirurg iz ugledne liječničke obitelji. On se djecom nije bavio. “Milo”, tako je mama zvala Elanu, “možda bismo tata i ja došli i ranije, da provedemo vikend s djecom.”
– Dobro, mama. Curice su se istuširale, ja kupam Mariusa pa ćemo na spavanje. Nazovi me sutra ujutro pa ćemo sve dogovoriti – odvratila je kći.
Ana je drugo jutro zvala kćer. Jednom. Dva puta. Deset puta. Zvala je ujutro dok je Elana još trebala biti kod kuće. Zvala je u devet sati kad joj počinje smjena u bolnici. Zvala je u 15 sati kad prestaje raditi s pacijentima. Telefon je zvonio i zvonio. Prolazili su sati, u majci je rasla tjeskoba.
Majčina agonija
I dok se majčina agonija rasplamsavala, istinska agonija njezine kćeri već je bila završila. Mama je – što instinktivno, što iz iskustva – znala: njezino dijete više nije živo. Dok je mahnito zvala susjede svoje kćeri, roditelje svoga zeta i policiju, beživotno Elanino tijelo nalazilo se nagurano u koferu, bačenom uz torontsku rijeku Humber. Prema optužnici kanadskih vlasti, Elanu je ubio njezin suprug. Udario ju je s leđa u glavu, a onda ugušio. On poriče krivnju.
Majka ubijene Hrvatice, prvi put, i to za Večernji list, govori o tragediji i zločinu koji potresa Kanadu, hrvatsku zajednicu, ali i Hrvatsku, u kojoj im žive rođaci. Razgovor za Anu Dolinar Fric ima terapeutsko djelovanje, kao i briga za troje unučadi koja žive s njom i suprugom u Torontu dok čekaju odluku kome će pripasti skrbništvo. Da, svako malo joj pukne glas, a onda kroz suze iscijedi nastavak. Priča koju pripovijeda nije samo Elanin glas, nije samo majčin zadatak da se čuje priča njezina djeteta. Upozorenje je to svima u nasilnim vezama da izađu iz njih. Živi.
– Neka se zna istina – kaže nam Ana.
Elana i Mohammed djeca su doseljenika u Kanadu, no razlike između obitelji goleme su. Mohammedovi roditelji, oboje liječnici, podrijetlom su iz Indije, a u Ottawi su izgradili reputaciju uglednih građana. Otac, dr. Farid Shamji, torakalni je kirurg i po njemu je nazvana i nagrada za izvrsnost tamošnjeg sveučilišnog Odsjeka za kirurgiju. Dok je Mohammedov otac operirao, u tvornicama automobila svoj su kruh zarađivali Ana i Josip. Josip je iz Vivodine, mjesta blizu Ozlja, a Ana je iz obližnjih Bubnjaraca. Bili su tu posljednji put prije pet godina kad je Ani umrla majka. Spakirali su se na brzinu, Ana je na ceduljicu na koferu napisala adresu iz Bubnjaraca i iz Kanade stigla ispratiti majku. Sretnije uspomene datiraju iz vremena kad su Hrvatsku posjećivali s kćerima. Elana je znala bjesnjeti na roditelje.
Izolirao ju je od nas
– Kako ste mogli otići odavde? Ovdje je prekrasno! – vikala bi.
A otišli su davno. Josip se u Kanadu zaputio 1967. Posao je našao u Chrysleru te mu se Ana pridružila dvije godine poslije. I ona je radila u automobilskoj tvornici, GM, ali tek nakon što im je starija kći navršila 11 godina. Ne želim da nam djecu odgajaju stranci, bio je uporan Josip, a Ana se složila. Vjenčanje u Kanadi bilo je u krugu hrvatske zajednice, u kojem se odvija i cijeli njihov život. I danas Ana govori bolje hrvatski nego engleski. Elana je plesala folklor, i svaki put kad bi je pitali, rekla bi da je Hrvatica. Za njom, kaže mama, plače cijela hrvatska zajednica. “Ana, nisi samo ti izgubila dijete. Ona je bila naša”, govore joj. A malo je nedostajalo da se ne rodi. Prvo dijete, kćer Carolinu dobili su 1970., da bi potom zaredale neuspješne trudnoće. Već su se pomirili da više djece neće imati, kad je došla Elana. Kao čudo. Doduše, priznaje, tata je želio sina. Zvao bi se Marko, po Josipovu ocu stradalom u II. svjetskom ratu dva mjeseca prije sinova rođenja. No tata je poludio za malenom čim ju je ugledao.
– Obožavao ju je, ona je bila njegova mezimica. I sličila mu je; plave oči, plava kosa – prisjeća se mama Ana.
Zasipali su je darovima, no ništa se nije moglo mjeriti sa stetoskopom koji je dobila za Božić kad su joj bile četiri godine. Ja ću biti liječnica, ponavljala je. U osnovnoj školi se dosađivala pa je preskočila dva razreda i maturirala kao najbolja. Sveučilište u Windsoru dalo joj je stipendiju, a ona je završila za učitelja znanosti za srednje škole. Ali, medicina... Nije joj dala mira. I tako je, nakon te diplome, dobila je još jednu stipendiju te završila medicinu na Sveučilištu u Ottawi.
Kao svaki stažist, dane i noći je provodila u bolnici. Kad nije bilo posla, igrala bi biljar u sobi za stažiste. Tamo ju je 2004. ugledao njezin vršnjak Mohammed. I ona njega. Visok, taman, mršav. Apsolutna zvijezda, liječnik s obiteljskim pedigreom i diplomom Yalea. I iznimno sramežljiv. Odmah je pala na njega.
– Zaista ga je voljela – kaže njezina mama. Njezini prijatelji govore da je možda dio fascinacije bio u njegovu imidžu i uspjehu, u društvenom statusu. Njezina mama govori kako je Elana kao djevojčica, na jednom od letova prema Hrvatskoj, sjela u poslovnu klasu, da bi je stjuardesa vratila u ekonomsku.
– Vidjet ćete, bit ću liječnica, bit ću nešto pa ću i ja sjediti ovdje – poručila joj je.
Ani, priznaje, Mohammed nije bio idealan zet.
– Djelovao je odsutno, nije komunicirao, nije gledao u oči, samo u pod. Iskreno, nije mi se svidio – prisjeća se. Ta rezerviranost između njih trajala je tijekom cijela njihova braka. On se njih klonio, za razliku od drugog zeta, veselog Slavonca.
– Izolirao ju je od nas – kaže mama. Priznaje da su joj otvoreno rekli da on nije za nju. Elana je bila čvrsta: – Ja ga volim.
I dok je odnos Fricovih prema Muhammedu bio rezerviran, odnos obitelji Shamji prema Elani bio je eksplozivniji. Njegova je majka, kaže Ana, nije prihvatila. Jednom prilikom svekrva je Elanu gurnula niz stube. Ozlijedila je kralježnicu.
– Elana, prijavi je – molila ju je mama.
– Kako ću? Ona je Mohammedova mama – zavapila je kći.
Trzavica je u vezi Elane i Mohammeda bilo od početka, prekidali su i mirili su se. Kad je 2005. Elana ostala trudna, opet je uskuhalo.
– Inzistirao je da pobaci. Ona mu je rekla: “Ja ću ovo dijete imati s tobom ili bez tebe” – kaže mama. I Mohammed i njegovi roditelji pregrizli su i izabrali po njima “manje zlo”. Dva su puta izrekli zavjete — prvi obred održan je po islamskim pravilima – Elana je po tradiciji imala ruke iscrtane kanom, alkohol se nije točio iako se bar “preselio” na parkiralište. Drugo, katoličko, obavljeno je u crkvi svetog Franje Asiškog, u kojoj je Elana bila krštena, ali iz koje su je u prosincu 2016. i ispratili na groblje. Elana, u bijeloj vjenčanici, rukavicama do lakta skrila je ostatke ornamenata od kane.
Mislila je da će ga promijeniti
Zvali su ih hollywoodskim parom – Mo, kako je glasio Mohammedov nadimak, strelovito je napredovao u karijeri. Specijalizirao se za ozljede kralježnice. Pacijenti hvale njegovo umijeće, ali i odnos. Blag je, brižan, sasluša, kažu. Osmislio je poseban zahvat elektrostimulacije leđne moždine i jedini ga izvodio u Kanadi. Spasio je desetke života, a stotinama ljudi osigurao kvalitetan život. Tijekom 2015. Elana i Mo, zaljubljenici u sport i maratonci, započeli su trenirati džiju džicu. Ona je na svojim društvenim mrežama, ispod fotografije Mohammeda u kimonu, napisala: “Jedini čovjek koji vam može slomiti vrat i onda ga popraviti.” Njezin je, ispostavit će se, samo slomio.
Imidž “zlatnog para” njegovalo je oboje – na društvenim mrežama stavljali su fotografije kako se ljube, slike s putovanja, s posla, dodjele nagrada, slike djece. Dok je Elana pred roditeljima skrivala većinu problema, nije ih mogla skriti pred kolegama i prijateljicama. Ne jednom se rasplakala na poslu, uz riječi: “Ne znate vi kakav je naš brak.” I obitelj i prijateljice ohrabrivale su je da ga ostavi. Elana je umanjivala problem: “Mo ima problema s kontrolom bijesa, ali to nije ništa što ne bismo mogli srediti.”
– Mislila je da će ga promijeniti – kaže njezina mama.
Znali smo da ju je vrijeđao
Roditelji su znali da ju je vrijeđao – jednom su preko telefona čuli kako urla na nju: “Jeb... kučko, glupa kučko!” Prijateljice govore kako ju je zasipao uvredama, da je mogao proći bolje, da se nije trebao oženiti... Znali su i za njezine čudne ozljede – kao što je zarezana ruka dok su bili na skijanju u američkom Vermontu, a za što je poslije – kako kome – govorila da se porezala na čašu ili pak na nož. Rijetki su znali da ju je tada pokušao ugušiti. Zgroženi, pitali su je zašto ga nije prijavila policiji.
– Da ga prijavim u Americi? On se zove Mohammed. Pa što bi mu napravili – govorila im je. Prijavila ga jest jednom. Te 2005., nakon rođenja najstarije kćeri, nasrnuo je na njih. Malu je želio baciti u rijeku, kaže baka Ana. Mohammed je optužen. Taman je trebao krenuti na doktorat u američku Južnu Carolinu. Kaznena prijava zapečatila bi mu ne samo doktorat već i karijeru. Brže-bolje je priznao, pristao na savjetovanje i izvukao se s uvjetnom kaznom. Na doktorat je otišao. A, na užas roditelja i prijatelja, Elana ga je slijedila. Naime, i ona je tamo upisala magisterij. Povratak u Kanadu i drugo dijete, još jedna djevojčica, nije smirio nasilje. Mohammed je našao ljubavnicu. Elana je prešla i preko toga. Toliko toga su postigli, govorila je, prijeći će i preko ovoga. Preselili su se u Toronto, u prostranu kuću. Mogli bismo imati još jedno dijete, želio je Mohammed. Liječnici su joj rekli da ne bi bilo pametno, nakon dva carska reza, no uzalud. Možda bi nam došlo kao lijek, složila se Elana i rodila dečkića.
– Briga za djecu pala je na Elanina leđa. On je stalno radio – kaže Ana. Djeca jesu donijela sreću, govori baka koja ih obožava. Toliko su ih zasipali darovima da je Elana jednom morala iz roditeljskog doma uzeti mamin kofer kako bi kući prevezla igračke. Elana je držala kućanstvo, bila je Mohamedov vozač, plaćala račune, djeci elitne škole i vrtiće, dodaje Ana. Sama je kupila kuću u Torontu. Nakon smrti, na njezinu je računu bilo 239 kanadskih dolara. A zarađivala je stotine i stotine tisuća dolara. A na njegovu?
– Ne znam. Znam da joj je očistio račun. Kad smo tražili da se proda jedan od automobila kako bismo imali novac za djecu, nije dao. Sav novac ide na odvjetnike, angažirao je četiri vrhunska – kaže Elanina mama. Kako bi baka i djed imali novac za djecu, diljem Kanade organizirana je dobrotvorna akcija. U njoj je sudjelovala i Allyson, Elanina kolegica i susjeda. Radile su zajedno prije nego što je Elana, nakon rođenja sina, odlučila da joj nije dosta biti “samo” obiteljska liječnica. Počela je predavati na fakultetu, radila u bolnici i bila delegat u Ontarijskom udruženu liječnika. Karijera joj je naglo napredovala, brak naglo potonuo. Prijateljice su spominjale i Elainin flert s kolegom. Upravo je Allyson bila posljednja nada mame Ane – nju je nazvala u četvrtak 1. prosinca nakon što je cijeli dan pokušavala dobiti kćer i preklinjala je da ode provjeriti što se događa.
– Bojim se ići tamo – kazala joj je. Znala je za tešku priču obitelji. Znala je i da se nekoliko tjedana prije toga Elana odlučila razvesti i angažirala odvjetnike. Znali su to i roditelji. I bojali se za nju. Majka joj je predložila da se tata preseli i pazi na nju.
– Neće Mo ništa napraviti. Previše voli karijeru da bi je ugrozio bilo čime – smirivala je mamu. Allison se ipak te večeri odšuljala do susjedne kuće i u garaži vidjela Elanin auto.
– Josipe, on je nju ubio – bez daha je Ana rekla suprugu. I dalje je mahnito zvala, da bi se u jednom trenu javio Mohammed.
– Elana je uzela kofer i otišla dečku – hladno je rekao.
– Kakvom dečku? O čemu ti govoriš? Ima troje djece, radi. Mo, što se dogodilo? Dolazimo tamo – vrištala je mama.
– Govorim vam istinu. Otišla je dečku. Ne dolazite. Već sam zvao svog brata, on će mi pomoći – ponovio je. Tad je zvala policiju.
– Tražite je, tražite. Pregledajte svaki kutak kuće – vapila je. Policija je kuću obitelji Shamji pretraživala do jedan po ponoći. Nije našla ništa.
– Ne mogu više čekati, idemo tamo – digla je Ana supruga. U 4.30 stigli su u Toronto i otišli u policiju dati izjave. Kad su stigli u kuću, djeca su spavala, Ana je pospremila suđe iz sudopera i krenula raditi palačinke. Pojavio se Mohammed, odjeven u kirurško odijelo, na telefonu s bratom.
– A, to ste vi. Vi ste zvali policiju – hladno je rekao i otišao u spavaću sobu. U 6.30 iz jedne od dječjih soba začuo se Marius: Mamice, mamice..., plakao je. Probudile su se i djevojčice. Starija je bila uplašena, šutjela je. Gledala je u pod kad je otac sišao s kata, uzeo kavu i palačinke i uz njih doručkovao. Poslije je rekla kako je te noći čula što se događa u kući. Na suđenju će biti svjedok. Tek poslije je Ana zapazila da u hodniku u kući nedostaju dva tepiha.
– Ne dirajte ništa. Dolazimo po vas – naredili su joj iz policije.
Policijska postaja u Torontu već im je bila poznata. Anu je zagrlila detektivka.
– Kakvog ste zdravlja? – pitala je.
– Dobrog – odgovorila je.
– Ana, pokazat ću vam fotografiju. Recite je li to Elana – kazala je i pružila sliku. Ana ju je gledala i gledala. A, ne, nije to ona.
– Ne, ne, ova žena na slici nema kose. Elana je imala dugu, plavu, predivnu kosu – izustila je, gotovo s olakšanjem.
– Ana, pa to je naše dijete. Gledaj. To je ona – slomio se suprug. Kosa joj je, kao osveta i poniženje, bila iščupana. Lice joj je bilo unakaženo.
Svijet je stao. Iz stupora je Anu prenuo drugi detektiv.
– Ana, otkuda ste? – pitao je.
– Iz Hrvatske – kazala je. Jeste li iz grada, sa sela, nastavio je. Ma zašto me to pita, nije joj bilo jasno.
– Sa sela. Dajte mi papir, napisat ću vam – ispisala je naziv Bubnjarci. Ovaj je kimnuo.
Bako, hoće li ubiti i nas
Dok je ranije tog jutra Ana spremala djecu za školu, par šetača – ispostavit će se – prolazeći uz rijeku Hudson, ispod jednog mosta, na stazi po kojoj su Elana i Mo znali džogirati, naišli su na kofer. Policija pretpostavlja da je trebao završiti u rijeci, ali je ipak pao na tlo. Prst optužbe usmjeren je prema Elaninu suprugu zbog važnog detalja. Na ceduljici na koferu pisala je adresa iz Hrvatske. Pisalo je “Bubnjarci”. Bio je to kofer koji je Ana nosila na sprovod majke, a Elana ga poslije posudila da kući preveze dječje darove. Taj je detalj istragu usmjerio prema Mohammedu. Optužen je za ubojstvo i u pritvoru je.
Danas obitelj Fric s djecom živi dan po dan. Djevojčice odlaze na terapiju. Starija, Yasmin, u strahu je od oca.
– Bako, a što ako dođe ubiti i nas – pita i moli baku da je odvede u Hrvatsku. Jednog dana hoćemo, obećala joj je. Ni Yasmin ni njezina sestra ne žele govoriti o mami. Ali zato Marius svaki dan pita za nju. Baka mu objašnjava da je mama na nebu, da ih čuva.
– Neki dan mi je rekao kad se probudio: “Baka, bila mi je mama. Rekla je: Spavaj, zlato, ja ću doći kasnije” – plače baka. Za tatu ne pita, ni on ni djevojčice. Suđenje Mohammedu Shamjiu za ubojstvo supruge Elane počinje u rujnu. Odbio je razgovor, a zločin dosad nije priznao.
Pa ako se udas za Mohammeda ne mozes ocekivati kako ces moci zivjeti kao do tada. Kome to odmah nije jasno, uzaludni su mu svi fakulteti i dipolome. Zato se djeca i odgajaju u krugu obitelji i u crkvi gdjee im se usadjuju istinske eticke i krscanske vrijednosti, a ne preko medija i u skoli gdje ih samo truju mulitikulti liberalnom ideologijom.