Brexit i izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a obilježili su 2016. godinu. Dok su neke ti događaji duboko šokirali, drugima su bili znak da je napokon došlo njihovih pet minuta. Svi populisti odjednom su u tome vidjeli neki veliki novi zamah koji bi i njih mogao dovesti na vlast.
U osnovi je vrlo teško iznjedriti neku sveobuhvatnu definiciju populizma zato što je prilagodljiv svakoj sredini i situaciji. Populisti nikada nemaju neku široku i sveobuhvatnu sliku što žele učiniti s nekim društvom dođu li na vlast. Populizam se obično uhvati neke mršave i jadne kvaziideologije, izvuče jedan mali i u osnovi beznačajan segment života i uhvati se za njega kao pijan plota kriveći postojeći politički establišment za sva zla koja su snašla društvo. Istodobno, zapravo ne nudi smisleni plan kako te probleme riješiti, niti će se zakleti da je on taj koji će taj posao obaviti. Školski primjer populizma je loptanje bivšega britanskog premijera Davida Camerona s referendumom o Brexitu. U predizbornoj kampanji njemu je bilo jasno da će mu obećanje o provođenju referenduma o izlasku iz EU donijeti kritičan broj glasova za pobjedu na izborima. Tako je i bilo. Dobio je čak i puno više od onoga što su ankete predviđale. No nije računao s time da bi njegovi sunarodnjaci doista mogli izglasati Brexit. Kada se to dogodilo, kapitulirao je i dao ostavku. Izlet u populizam stajao ga je političke karijere.
U SAD-u se svaki dan može svjedočiti tome da Trump polako reterira od svoga u velikoj mjeri degutantnog populizma kojim je pucao na najniže nacionalne emocije i tako uspio pobijediti na izborima. Stoga nije čudno da ga napuštaju oni koje je razočarao, koji su mislili da Trump misli ozbiljno i da će doista ispuniti sve nebuloze koje je obećavao.
Nakon toga, Europa je strepila da će je zahvatiti nezaustavljivi val populizma i da će na površinu isplivati i na izborima pobjeđivati političari koji će u prvi plan izvući kojekave političke budalaštine. No onda se dogodilo nešto vrlo zanimljivo i značajno – Emmanuel Macron koji je u Francuskoj pristupio cijeloj priči pomalo filozofski i krajnje promišljeno i tako postao žestoki protuotrov za populizam svih vrsta, usmjerenja i boja. Ponudio je nešto što normalnom biraču izgleda smisleno i konstruktivno, a istodobno je vrlo jasno definirao tko će njegov politički program provoditi. Često nam se čini da je pronalaženje novih i nekompromitiranih lica u politici nemoguće, no Macron je pokazao da ih je moguće pronaći na stotine i da je sasvim moguće da pri tome bude pola žena i pola muškaraca. Populisti su doživjeli neuspjeh i u Nizozemskoj, Njemačkoj, a uskoro bi mogli i u Austriji. No zanimljivo je da populizam još cvate u zemljama istočne Europe poput Poljske ili Mađarske. Tako se Poljska nakon Macronove pobjede počela intenzivno osjećati usamljeno i izolirano.
Ni mi nismo daleko od naše slavenske braće. Značajnom broju birača kod nas je još uvijek najvažnije obećanje da će Trg maršala Tita biti preimenovan u Kazališni trg.
Što je populizam? Populizam je slijepo ili pomodarski, svejedno, proglasiti nekoga spasiteljem svijeta. Isto je bilo i sa Obamom, pa što je on to dobroga ostavio iza sebe?