Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Lovro Artuković, berlinski dnevnik

Kako nije bilo glamuroznog otvorenja tako nije bilo ni televizijskih izvještaja. Više se svojedobno brbljalo i nadbrbljavalo o jednoj njegovoj slici, zvala se“Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj”, nego sada o cijeloj izložbi
29. studenoga 2020. u 17:38 1857 prikaza
Miljenko Jergović
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Nedjelja, 29. novembra, dan kada su se klale svinje i iznenada bi pao prvi snijeg, a u Modernoj galeriji zatvara se nakratko postavljena izložba Lovre Artukovića. Uopće nije trebala biti tu, nego u Umjetničkom paviljonu, ali udario je potres, Paviljon je zatvoren te se izložba našla u podstanarskom prostoru, koji joj, začudo, više odgovara.

Jasminka Horvat Martinović, predsjednica Uprave Wiener osiguranja EY PODUZETNIK GODINE Priznanje pozitivnim i uspješnim pričama važnije je nego ikad

Stropovi su niži, manje je pozlate i štukature, ambijent je bliži onome što je na ovim slikama. I šteta je što se “Usporavanje” moglo vidjeti samo protekla tri tjedna. Kratko je to vrijeme i u neka normalnija doba, prođe a nisi se ni okrenuo. Da i ne govorimo kako je za epidemije, kada samo vjerske i patriotske manifestacije mogu, uz dragocjeni poticaj države, motivirati ljude da se pokažu i da prošetaju sebe, svoja lica, titule i autfite. U neka ranija vremena Lovrina bi izložba bila veliki događaj za nacionalnu šminku. Na otvorenju bi se prošetala gospoda i gospođe odvjetnici, liječnici i obrtnici, sadašnji i budući kolekcionari, političarke i političari, cvijeci i pupoljci sa špice u Bogovićevoj, i sve bi njih u udarnim terminima prikazala ne samo ova jedna državna televizija nego bi i one druge, koje se kulturom inače ne bave, izvijestile tko je što obukao za otvorenje našega slavnog slikara. Pisalo bi se zatim i o samoj izložbi, po nuždi i po intenciji, jer ipak ne možeš ignorirati sadržaj ako ga je ispratila takva forma, i jedna bi mala kultura po tko zna koji put tako slavila svoga velikog umjetnika.

Ali kako nije bilo glamuroznog otvorenja tako nije bilo ni televizijskih izvještaja. Umjesto na Artukovićevu izložbu gospoda i gospođe su se, prema neizgovorenim preporukama nacionalnih stožera, okupljali po tajnim klubovima i svratištima. Slijedom istih preporuka o izložbi se pisalo s manje žara i entuzijazma, i kao da je sve nekako ugluho prošlo. Više se svojedobno brbljalo i nadbrbljavalo o onoj jednoj njegovoj slici, zvala se “Potpisivanje deklaracije o pridruživanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj”, nego sada o cijeloj izložbi.

Snijeg u Zagrebu 14. 1. 2013. IZNAD PROSJEKA Pripremite se, stigla je dugoročna prognoza za zimu. Evo što nas sve očekuje

I bolje je što je tako. Više je to u skladu s onim što Lovro Artuković trenutačno radi ili što je pokazao na ovoj izložbi, kao i s njegovim egzistencijalnim opredjeljenjima. Kada je prije 17 godina otišao živjeti u Berlin i tamo se baviti slikarstvom, Artuković kao da je za svoju snobovsku publiku, koja se ovaj put nije pojavila na izložbi, otvorio luksuznu francusku slastičarnicu, kao da ih je sve častio saznanjem da će imati svog umjetnika u svijetu. Osjećali su se, kao onomadne novinari zagrebačkih nogometnih rubrika kad im je Modrić potpisao za Real. Međutim, otpočetka je to bilo pogrešno. Otpočetka je slutilo da bi nas na kraju epidemija i zemljotres mogli spašavati od pogrešnog razumijevanja Lovre Artukovića i njegovih slika.

Lovro Artukovic | Autor : Tomislav Miletic/PIXSELL Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL 12.09.2014., Zagreb - U galeriji Lauba otvorena je izlozba slikara Lovre Artukovica. Lovro Artukovic. Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Ali da se načas još vratimo na taj njegov mitski odlazak: za sobom je ostavio docenturu na zagrebačkoj Akademiji, dobre godine u grafičkom dizajnu, nagrade, priznanja i situiranost u zajednici. Nije bilo ugodno sve to ostaviti i poći među gastarbajtere, čak ni ako, za razliku od Drage Trumbetaša, nećeš raditi na građevini ni biti jedan među migrantima. Preseljenje iz poznatoga u nepoznati svijet ne samo da je egzistencijalno rizično nego je to opredjeljenje za doživotno stranstvovanje. Dobra stvar za umjetnost, ponekad mučna za život.

Nisam kod njega volio Freuda, Luciana Freuda, i ponekad bih imao dojam da Lovro ne zna što bi slikao. Ili da slika prizore koji mu nisu važni. S realizmima – ovo jedan je od realizama – stanje je takvo da je sam motiv važan, važna je priča, važno je to je li slikar, pisac, filmski redatelj u stanju uvjeriti svoju publiku da je morao ispričati baš to. Ali sad mi se, dok u mislima još jednom obilazim izložbu i dok listam katalog, i u katalogu još jednom gledam sjene slika s izložbe, čini da sam bio nepravedan prema Lovri Artukoviću. Trebalo bi biti oprezniji u govoru o ljudima, o njihovim motivima, čežnjama i fascinacijama.

Krunoslav Šego, zamjenik ravnatelja Kliničkog bolničkog centra Osijek Dr. Krunoslav Šego: 'Pravi udar još nismo niti imali, a ja sam prehodao koronu ne znajući da sam zaražen'

Odnekud je, iz propisane kutije za prvu pomoć u automobilu, izvadio pokrivač za preživljavanje, onu zlaćanu poliestersku foliju, u koju se, kao u predsmrtni tabut, umotavaju ranjeni i bolesni, dok u njima još ima života. Onda ju je rastvorio i u pravokutnicima nastalim u presavijanju ogledao se svijet. Artuković je prionuo slikanju tog svijeta. Slikao je krajnje realističan niz izlomljenih odraza u jednome nepravilnom, nebrušenom i mutnom zrcalu. U tom realizmu iskrivljene slike, realizmu iluzije, vizualne more i groteske, realizmu onog što se zbiva iza očiju koje sve to vide, ali i dalje realizmu, nastao je jedan fascinantan svijet, ovom gledatelju posve neočekivan, a možda je neočekivan i samom Lovri. Slikajući prizore s folije, on se odvažio na nešto što je istovremeno suština realističnog prikaza svijeta i što je protivno svakom realizmu. Virtuozno naslikane slike, zrcala koja ne dopuštaju grešku, stroga kao soneti…

Onda “Puni mjesec u mojoj kuhinji”, ulje 45 x 26 centimetara, noćni pogled kroz prozor u dvorište, s autoportretom u sjeni, predivna sličica, gotovo slučajno nastala, neplanirana, naivna u najčistijem smislu riječi, s mnoštvom detalja, u različitim perspektivama, onako kako ih razotkriva ljudsko oko – ovo je u stvari pokušaj da se slika na način na koji se okom vidi, to Artuković razotkrivalački radi – i dok bilježi detalje sa slike, dok po drugim slikama također traži, išće, ište sitnice, slučajne sitnice, koje ne mogu biti slučajne, jer na slici ništa nije slučajno, pošto je sve moralo biti naslikano, gledatelj pomišlja da je za Artukovića, vjerojatno, šteta što ne crta stripove. Lijepo bi bilo znati da je tijekom proteklih 17 berlinskih godina vodio dnevnik u stripu. Bile bi to veličanstvene knjige. Budući da je i na svojim uljima najbolji kada u gledatelju stvara dojam da su te slike nadnevci dnevnika te da je i ova sama izložba umjetnikov berlinski dnevnik.

Samo na Večernji TV-u Financijski stručnjak Igor Škrgatić otkriva kako se riješiti ovrha i ostalih financijskih problema

“Ulaz u Neue Welt”, još manji je format, 33,5 x 22,5: noć, pusta ulica, metalna ograda koju treba preskočiti da bi se prešlo na drugu stranu, ulična svjetiljka, gladna ulična stabla, u prvom planu su naslonjeni bicikli, s druge su strane automobili i poštanski kombi… Mjesto je to koje sabire stoljeće i pol berlinske povijesti, i cijelo njemačko dvadeseto stoljeće, ali to ne dominira slikom. Prizor je običan, i Artuković vlada tom običnošću, i pritom je vrlo berlinski. Slika novostečenog zavičaja, upečatljiv pejzaž grada.

Zatim, automobili, uglavnom mercedesi i beemvei, vrlo njemački, i figure muškaraca i žena, uglavnom mladih. Artuković ne slika starce, pomalo je generacijski portretist i slikar, na način quorumovskih generacijskih pisaca, pretpostmodernih šank-rokera, samo neusporedivo bolji, intelektualno suvisliji i zanatski vještiji. A kako vrijeme prolazi, Lovro biva sve stariji od svojih modela i posjetitelja u ateljeu, koje pomalo opsesivno slika i portretira, poput kakvog predmodernog dvorskog kroničara. I to je, ovako zajedno viđeno, i dobro, i zabavno, i vjerodostojno, i opet je u dijarističkom, dnevničkom duhu same izložbe.

Uz velika i mala ulja, Artuković je izložio i tri crteža ugljenom na papiru. Ustvari, nisu to crteži, to su slike, jednako kao i ulja. Samo monokromatske ili, bolje rečeno, akromatske, bezbojne, crno-bijele slike, grube, zrnate i maglovite, koje su i motivski istovjetne uljima. Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da su u početku nastajale kao skice, u pripremi za ulje. Osim što djeluju virtuozno, ti pougljeni prizori na gledatelja ostavljaju neobično snažan dojam. Nešto je u njima neočekivano tragično. Od predslike pretvorili su se u postsliku. I u snovitu viziju svijeta koji se s Artukovićevih slika osipa, kao ugljen s papira, i nestaje do crno-bijele i bijele osnovice, do bijele smrti.

Ukratko je tako izgledala kratka šetnja Modernom galerijom tijekom Artukovićevih “Usporavanja”. Slikar je nakratko doletio u Zagreb, probivši se kroz sve zabrane i ograničenja. Skidao je pa vraćao masku na lice, pozdravljao ljude koji bi nailazili. A ljudi je, ovako ili onako, bilo previše, kao što ih je uvijek previše kad čovjek navraća u zavičaj. Pogotovo u vrijeme epidemije, kada je svaki čovjek potencijalni planet virusa, koji se poput kakve mlade i napredne civilizacije, seli s planeta na planet. Zato se Lovro brzo vratio u Berlin, a izložba iz Zagreba seli se u pusti Dubrovnik. O, kakav bi samo užitak bio ove slike vidjeti u Dubrovniku, bez kučeta i mačeta, i bez žive duše na Stradunu.

Na Papuku pronađena dva smrznuta tijela
NEZAPAMĆENA TUGA
Detalji tragedije na Papuku: Smrznuti muškarci bili su šogori. Nosili su tenisice i bili bez jakni
Priprema vozila za zimu
ZIMSKA NJEGA
Posvećujemo li svojim vozilima zimi dovoljno pažnje