Profesor dr. sc. Mirko Štifanić, sociolog iz Rijeke, objavio je dosad četiri knjige: „Ukradena demokracija. U potrazi za boljom Hrvatskom i direktnom demokracijom“, „Demokratski diktatori. Gospodari mržnje, podjela i krize“, „Istra: planet majmuna ili ljudi? Hrvatska ante finem?“ te „Uspon ideologije mržnje: ni mi, ni oni“. Povod za ovaj intervju jest njegova najnovija knjiga „Žderači demokracije. Ima li Hrvatska izbora ili je osuđena na kontinuitet“, koja je izašla ovih dana.
Koji su razlozi nastanka ove knjige?
U njoj upozoravam na političare koji javno ističu da se zalažu za razvoj i napredak, poštovanje ljudskih i manjinskih prava i drugo, a u stvarnosti za sebe nastoje zadržati poziciju jedinog, nedodirljivog aktera i tom cilju podrediti struke i profesije, pa i cijeli sadržaj demokracije i institucije sustava. U biti oni su – žderači demokracije: nekada prikriveni, a često neskriveni. Na nacionalnoj razini predstavljaju se kao ljevičari, odnosno desničari. U Istri se političar može ponašati kao „knez“, a u Rijeci kao „monarh“, a kampanilizam je njihova ideologija. Separatizam se, svjesno ili nesvjesno, podgrijava da bi se pojačao pritisak za autonomnost regije što je, izgleda, cilj IDS-a, odnosno većine članova, dok bi manjina članova stranke išla i dalje – u secesiju.
Često čujemo da je Istra najrazvijeniji dio Hrvatske?
U Istri nema pluralizma medija te se građani uglavnom jednostrano, nekritički i sugestivno informiraju te se kupuje njihov pristanak na sve što odluči nekoliko ljudi iz IDS-a. Problem je to veći što političari iz Zagreba, uvijek kada dođu u Istru, padaju ničice, i tzv. lijevi i tzv. desni, i laskaju istarskim političarima ističući da je Istra najuređenija, najbogatija, najdemokratskija, naj... regija (županija!) vodeći se interesom da privuku IDS kao jezičac na političkoj vagi i još mnogo toga... A Istrani mogu povjerovati da političari hvale njih. Ukupno stanje i odnose pod vlašću IDS-a analizirao sam u knjizi s naslovom „Istra: planet majmuna ili ljudi“ te podnaslovom – „Hrvatska ante finem“? Iako je zamišljena kao podloga za razgovor te bi njezino javno predstavljanje koristilo ne samo Istranima nego i političarima, javno predstavljanje, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula i, primjerice, Poreču sprečava se već dvije godine.
Tko su „žderači demokracije“?
To su političari koji ne omogućavaju i ne poštuju, a još manje potiču slobodu izražavanja i uključivu političku, profesionalnu, znanstvenu i kulturnu komunikaciju. Nameću se kao osobe koje „časnu dužnost“ navodno obavljaju odgovorno, savjesno i predano, te kao spasitelji naroda, odnosno građana na nacionalnoj, županijskog i gradskoj razini. U stvarnosti, građane svode na davatelje glasova kojima su poharali sposobnost za demokratsku i političku ubrojivost i percepciju stvarnosti kakva doista jest. U takvim uvjetima demagogija i briga za dobrobit građana postaju komplementarne.
O kakvom se problemu radi?
Problem je što kao društvo još nismo našli odgovor na pitanje mogu li se nedostaci dosadašnjih vlada, na nacionalnoj i nižim razinama, pripisati običnoj nespretnosti, neznanju, nesnalaženju, potkupljivosti, nesavršenom modelu demokracije ili nečem sličnom? Ili se sve dogodilo zato što su ljudi, slušajući i vjerujući žderačima demokracije, odabrali ne vidjeti mračan svijet kakav ideologija kao apsolutna istina predstavlja te da što se više bave njezinim glupostima, situacija se pogoršava. Ukratko, sve što se u posljednjih dvadeset i sedam godina dogodilo u Hrvatskoj posljedica je hrvatskog modela demokracije utemeljene na – ideologiji po mjeri žderača demokracije. U logici takvog sustava ideje poput referendumskog izjašnjavanja građana ili kultura direktne demokracije u užem i širem smislu, nastoji se prikazati kao napad na cjelovitost sustava i stabilnost demokracije.
„Žderači demokracije“ su teške riječi?
Njima se upozorava da demokraciju i institucije sustava „žderu“ političari-ideolozi. U tom nazadnom procesu sudjeluju pristrani novinari i znanstvenici koji su spremni na falsificiranje i znanstveno nepoštenje. Naime, oni znanstvenici i novinari koji se deklariraju kao osobe lijevo liberalne ili desno liberalne orijentacije nisu profesionalci, već žderači znanstvene i novinarske kulture, morala i etike te sadašnjosti i budućnosti naroda, odnosno građana. U takvim uvjetima političari mogu nesmetano čuvati svoj teren, pa i graditi zidove oko sebe, a rušiti mostove prema građanima izgradnjom neodrživog društva. Iako bi ih zbog toga trebalo biti sram ili strah, oni neće niti pocrvenjeti niti problijedjeti.
Koje je glavno obilježje njihova djelovanja?
Njihov način ponašanja potvrđuje da im je ideologija kao apsolutna istina „najjača strana“, a iza toga kvaliteta demokracije, programi razvoja i funkcioniranje sustava te rezultati obnašanja vlasti. To podrazumijeva nepoštovanje vitalnih interesa naroda, odnosno građana, nebrigu za nova radna mjesta, prava radnika, a posljedice su iseljavanje te demografsko nazadovanje. Tim aktualnim nedemokratima najvažnije je, s ideoloških pozicija, napasti neprijatelja u Hrvatskom saboru, pred televizijskim kamerama i u medijima, te to stalno ponavljati i držati čvrsto vlast u svojim rukama!
Što je s nacionalnom strategijom školstva, znanosti, kurikuluma obrazovanja?
Političari-ideolozi promoviraju navodno nacionalne strategije školstva, znanosti i dr., ali bez primjenjivanja koncepta znanja te alata struka i profesija. Dijalog, profesionalnost i dogovor nisu dio njihove političke kulture. Na taj način ostvaruje se ideološka i politička dominacija nad narodom, a demokracija, odnosno vlade, ni desna ni lijeva, nisu dovoljno funkcionalne. U društvu, na svim razinama, ideologije onemogućavaju angažman znanstvenika u oblikovanju nacionalnih strategija školstva, znanosti, kurikuluma obrazovanja.
Koje su posljedice njihova djelovanja?
Utiru put ne samo prema ideološko motiviranim verbalnim sukobima već i mogućim fizičkim obračunima te dezintegraciji zemlje. U biti, nema komunikacije, odnosno argumentiranog razgovora i dogovora kao temeljnih pretpostavki za funkcioniranje demokracije i osiguravanje razvoja i napretka. Na nacionalnoj razini između dvije najveće političke stranke do sada nije bilo argumentirane komunikacije, nego samo komunikacije iz pozicije ideologije kao apsolutne istine, što nije komunikacija. I u Istri i Rijeci vlada slična politička kultura. Riječ je o prijetnjama pred kojima ne treba zatvarati oči.
Možete li to objasniti?
Unatoč sve kvalitetnijem sustavu obrazovanja i sve većem broju mladih stručnjaka, negira se i kultura demokracije i onemogućava razvoj društva jednakih šansi. U zbilji, naime, šanse imaju samo oni koji se učlane u političku stranku. A ako se obrazovani iseljavaju ili im se zapošljavanjem, kao podobnih, ne dopušta kritički argumentirano viđenje stvarnosti i javno istupanje, odnosno ako ih se pacificira, onda su političari usmjereni na dobivanje glasova od prosječnih, dezinformiranih pa i nekompetentnih građana koji nisu sposobni percipirati stvarnost kakva doista jest, niti ocjenjivati što je dobro za nacionalnu ili lokalnu zajednicu, a što nije, niti pak odlučivati o složenim i ozbiljnim problemima u zajednici.
U demokratskom smislu, što to znači?
Znači da je na snazi tzv. Olsenov efekt, odnosno nametanje volje male organizirane skupine velikoj i neorganiziranoj. U biti, snaga je i moć političara kao manjine u nemoći građana kao većine. U istoj, nezavidnoj, poziciji su struke te profesije!
Mogu li se prevladati loše stanje i odnosi?
Odbaciti treba nazadnu i manipulativnu magiju politike temeljene na ideologiji, na nacionalnoj i županijskoj te gradskoj razini, koja stoji na jednako nepostojećim temeljima kao i sama magija koja je oblik želje za moći i koja, to je sasvim izvjesno, ima konkretan utjecaj na građane svedene na davatelje glasova. Iza nje se skrivaju nedemokrati i autoritarni političari koji oblikuju osobe podobne za nametanje intuitivnog i neprihvaćanje ili odbojnost prema intelektualnom znanju. Takva hiperideologizacija društva očituje se kroz nadmoć (kvazi)emocionalnog nad racionalnim i stvarnim. Drugim riječima, cilj je nametnuti vjerovanje da je ideologija sve i svuda, bili mi svjesni toga ili ne. Ali i da, navodno, nema drugog izbora. A ima ga. Stanje se može popraviti ako se učitelji, nastavnici i profesori, ali i građani emancipiraju od ideologije kao apsolutne istine na temelju čega se provodi politika “ili mi ili oni”. Osim toga, akademik Josip Županov upozoravao je da će prostore, koji zbog iseljavanja ostaju prazni, popuniti osobe drugačije etničke, religijske i kulturne pripadnosti, čija integracija u hrvatsko društvo može biti spora, pa i neuspješna.
Tja, kada netko tko dobiva novac iz proračuna piše protiv tih koji ga hrane, treba uvijek sve napisano uzeti s rezervom... Ti koji su na državnoj sisi, zaposleni u državnom i javnom sektoru, razne udruge koje se hrane iz proračuna, sindikati, svi oni zajedno utječu na političare i njihov rad. Političari rade ustupke uglavnom njima, a ne privatnom sektoru ili običnim građanima... Svaki ustupak službenicima ili interesnim skupinama, košta građane stotine milijuna ili milijarde, prema tome je npr. ustupak Agrokoru sitniš... Isto tako, u Hrvatskom slučaju ne stoji niti primjedba da to mala organizirana grupa upravlja većom neorganiziranom, za Hrvatsku vrijedi da velika organizirana grupa živi na grbači malobrojnih radnika. To se vrlo lako potkrjepljuje činjenicom da preko 50% zaposlenih radi u državnim i javnim službama, a nekih 73% ukupnog broja građana prima novac direktno iz proračuna... Jednostavno - oni koji rade i zarađuju su u velikoj manjini i šute. Ili odlaze van u nadi da će naći nešto bolje nego da ti uhljebi uzmu preko 2/3 prihoda...