Svetište Majke Božje Trsatske u Rijeci našlo se na meti lopova, izvijestili su ovih dana mediji. Dogodila se pljačka u lijepom parku na Fortici, vandalski zločin u kojem su s betonskih postolja odvaljene i odnesene tri skulpture, dio križnog puta, velike sakralno-umjetničke instalacije kipara Ante Jurkića.
Da podsjetimo u katoličke pobožnosti neupućene čitatelje: križni put sa svojih četrnaest postaja podsjeća vjernike na Isusovu muku, od prve na kojoj Pilat pere ruke osuđujući Isusa na smrt do četrnaeste na kojoj njegovo mrtvo tijelo polažu u grob. Tome je dodana i petnaesta postaja koja simbolizira uskrsnuće.
Križni put stoga je naziv i samog pobožnog obreda, ali i umjetničkih djela koja se već stoljećima izrađuju kao vizualni poticaj i pomagalo u toj meditativnoj pobožnoj šetnji od jednog do drugog prizora Isusove muke. Velike brončane skulpture Ante Jurkića spadaju među uspjelije na tu temu pa se zato materijalna šteta učinjena tom pljačkom opravdano procjenjuje kao mnogo veća nego što je sama vrijednost ukradene bronce. U nekoj drugoj zemlji ovakva bi se pljačka možda i mogla nazvati nesvakidašnjom i bizarnom, ali ne i u Hrvatskoj gdje su se već događala takva vandalska nedjela, počevši od sustavnog uništavanja spomenika posvećenih junacima i žrtvama palim u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu.
Ali meta pljački i uništavanja bili su i spomenici nastali u ovoj državi. Jedna od “najspektakularnijih” akcija te vrste bila je krađa spomenika pjesniku i autoru “Lijepe naše” Antunu Mihanoviću. Krajem ljeta 2006. taj je više od dva metra visok spomenik, postavljen dvije godine ranije na brdu Gradac iznad Omiša, dizalicom iščupan sa svog mjesta skupa s masivnim postoljem. Ni kip ni počinitelji nikada nisu pronađeni pa je deset godina kasnije autor spomenika Kuzma Kovačić darovao novi odljev koji je ovaj put postavljen na sigurnijem mjestu, u samom gradu Omišu.
Prema izvještajima u medijima, policija je tada smatrala da je bila riječ o krađi iz koristoljublja s namjerom da se bronca, od koje je bio izrađen spomenik, raskomada ili pretopi i proda. Međutim, autor Mihanovićeva spomenika Kuzma Kovačić tada je, baš kao i u izjavi Hrvatskom radiju prigodom postavljanja novog kipa, izjavio kako smatra da motiv tog “prebrutalnog vandalskog čina” nije bilo koristoljublje, nego “poniženje hrvatskog nacionalnog simbola”. Takvo razmišljanje imalo je rezona jer su trud i ulaganje u tu tehnički vrlo zahtjevnu krađu bili nerazmjerni potencijalnoj koristi od svega dvije tisuće kuna koliko bi se moglo dobiti prodajom samog materijala.
Stručnjak za otkup bronce, upitan od novinara, na otprilike isti iznos od dvije tisuće kuna procijenio je i eventualnu dobit koju bi mogli imati razbojnici kojima je meta bio križni put na Trsatu, a koji su također, kako im je u izjavi novinarima priznao i jedan od trsatskih fratara, u otkidanje i odnošenje brončanih skulptura uložili veliku snagu i umijeće.
Građani upitani za mišljenje na licu mjesta zgražali su se nad tim činom i opisali ga kao primitivizam, divljaštvo i manjak pristojnosti i kulture. Među prvim zabilježenim reakcijama, doduše, nitko nije pretpostavio da motiv lopova nije bilo koristoljublje nego poniženje i vrijeđanje vjerskih osjećaja i simbola, ali jedan od prvih zaključaka koji je prikladno završio i u naslovima vijesti o tom činu, bio je da lopovima ništa nije sveto. “Žao nam je da je netko pao na to da mu baš ništa u životu nije sveto”, izjavio je za Novi list gvardijan trsatskog samostana fra Bernard Barbarić.
Riječ je o kriminalnom i vandalskom djelu, krađi i uništavanju tuđe imovine koja, pri tom, ima i umjetničku i za pobožne vjernike svakako i veliku emocionalnu vrijednost. Ali, ja bih ipak zastao nad tvrdnjom da trsatskim lopovima i vandalima ništa nije sveto.
Naime, svaka od postaja križnog puta Ante Jurkića realizirana je, slijedeći priču o Isusovoj muci, kao kompozicija koja se sastoji od barem dvije ili više figura. U prikazanoj drami neke od tih skulptura su spojene. Primjerice, 11. postaja križnog puta, kojoj je prema pobožnoj tradiciji naziv “Isusa pribijaju na križ”, prikazuje rimskog vojnika koji s čekićem u jednoj, a velikim čavlom u drugoj ruci doslovno gazi po izmučenom Isusovu tijelu opruženom na zemlji, odnosno betonskoj podlozi, pa mu je noga spojena s Isusovim grudima po kojima gazi. Tu bi već trebala pila koja bi u noći u kojoj je nedjelo izvršeno podigla i mnogo neželjene buke. Zato su, logično, meta lopova bile samostojeće skulpture koje je ipak bilo lakše odvaliti i odnijeti. Primjerice, već na prvoj postaji Isus stoji sam i odvojen ispred skulpture Pilata, spojene s likom posilnog koji izlijeva vodu na njegove ruke. Na četvrtoj postaji na isti je način samostojeća figura Isusove majke koja stoji pred kipom svog sina stopljenog s teškim križem navaljenim na njegova leđa, dok na šestoj postaji pred njim na sličan način stoji milosrdna Veronika koja mu pruža svoj rubac da njime otare okrvavljeno lice. Pa ipak, lopovi nisu odnijeli ni Isusa, ni Majku Božju, ni Veroniku, nego su odnijeli kipove rimskih vojnika s treće, sedme i devete postaje koje prikazuju kako Isus prvi, drugi i treći put pada pod teretom križa.
Naravno, kultura, umjetnost i zakoni lopovima nikada nisu predstavljali svetinju, ali ovi na Trsatu su, čini se, ipak iskazali bogobojaznost, pa čak i izvjesnu teološku upućenost, birajući upravo tri postaje s istim motivom i odnoseći likove Isusovih mučitelja koji na Isusa nasrću jedan s bičem, a dvojica s kopljem u rukama. Čak i ako kao motiv isključimo potencijalnu dobit nerazmjernu trudu i riziku, premda su dvije tisuće kuna nekome čitava mirovina ili pola plaće, nepravedno je reći da ovim lopovima ništa nije sveto i, ako ikada budu uhvaćeni, treba im kao olakotnu okolnost uračunati pobožnu revnost kojom su uklonili samo likove mučitelja Boga i čovjeka, kakvih danas ima mnogo više među živima, u zemlji u kojoj se beskrupulozne krađe i zloupotrebe svetinja događaju u mnogo višim sferama.
Začudo,Pofuk razmišlja sasvim racionalno i logično.U pravu je !!! Volio bih da se te tipove uhvati i da za zločin odgovaraju.Ne smijem napisati što zaslužuju.