Izgradnja državnog sustava i svih njegovih dijelova stručan je posao. Zna se kako se to radi. Politika mora vrlo precizno napraviti popis nacionalnih problema, redoslijed (prioritet) i dinamiku njihova rješavanja, potrebna sredstva. Nažalost, naša Vlada o tome, čini se, ne zna puno, izričit je odmah na početku Ljubo Jurčić, predsjednik Novog vala – Stranke razvoja, uvjeren da, bez obzira na krizu koja potresa same temelje državnog ustroja, postoje rješenja koja bi mehanizme razvoja pokrenula vrlo brzo.
Kada promatrate ovu Vladu koja je očito došla do svog kraja, što je dominantan dio vaše analize u ekonomskom i političkom smislu?
Nažalost, veliki osjećaj bezidejnosti. Kao da su se ljudi slučajno zatekli u Vladi, a ne žele to priznati. Nastoje se ponašati, komunicirati, onako kako misle da se to od njihovih pozicija očekuje. Ima nekoliko iznimaka. Jedan od njih je i ministar financija, koji očito svoj operativni i stručni posao zna. Međutim, o fiskalnoj politici, kao najsnažnijem dijelu ekonomske politike, odlučuje politika, koja se zasad u ovoj Vladi ne prepoznaje.
Deklarativno ultrareformska, po čemu ćemo je pamtiti i mogu li se i ovi rijetki potezi uopće smatrati reformama?
Ni blizu. U nekoliko prošlih izbora korišten je pojam “strategija”, koja je bila spasonosno, čarobno rješenje za sve hrvatske probleme. Nakon izbora nijednu strategiju nismo ni vidjeli, a kamoli uživali u njenim rezultatima. To je bila čista politikantska retorika za prijevaru hrvatskog naroda. U ovim izborima ta retorička riječ bila je “reforme”. Reforme su potrebne Hrvatskoj, grmjelo je s izbornih skupova. To je točno. Reforme su potrebne kao promjene ekonomskih, društvenih i političkih podsustava koji čine cjelokupni hrvatskih državni sustav, jer očito da oni proizvode deficite na sve strane. Ne samo financijske i ekonomske nego i demografske, etičke, kulturne, obrazovne, vrijednosne, političke, geopolitičke, itd. Izgradnja državnog sustava i svih njegovih dijelova stručan je posao. Zna se kako se to radi. Politika mora vrlo precizno napraviti popis nacionalnih problema, redoslijed (prioritet) i dinamiku njihova rješavanja, potrebna sredstva. Nažalost, naša Vlada o tome, izgleda, ne zna puno. Ukratko, dosad nije bilo vidljivo ni “R” od bilo koje reforme.
Je li ova Vlada u raspadanju uopće imala politiku, ne mislim samo ekonomsku, i ako jest, kako li se ciljevi te politike poklapaju s interesima građana?
Budući da nije objavila konkretne ciljeve, redoslijed i potrebno vrijeme i sredstva za njihovo ostvarivanje, očito je da nema politiku. Osnovni dio politike su ciljevi. Bez jasnih ciljeva nema ni politike. Osim toga, nacionalni ciljevi ostvaruju se sustavnim pristupom. Država je najsloženiji sustav koji je čovjek napravio. Postoje zakonitosti efikasnog upravljanja sustavima. Ni to se ne vidi kod ove Vlade. Interesi građana ne mogu se ostvariti bez sustavnog pristupa.
Je li neznanje ministara bilo najveća prepreka prosperitetu Hrvatske ili je to korupcija?
Korupcija je veliki problem. Na nju treba uvijek paziti, ali to nije ni blizu dovoljno za uspješno vođenje države. Najveći boj ministara, vjerojatno, nije nikad razmišljao, niti se u mislima pripremao da bude ministar. Drugo, političke stranke su grupe ljudi koji se okupljaju oko zajedničke ideje i koncepta, o boljem vođenju države. U izbornu utakmicu idu s tim svojim međusobno usuglašenim i donekle razrađenih idejama, koje nakon izborne pobjede operacionaliziraju kroz politiku vlade. Većina današnjih članova naše Vlade prvi se put srela u Vladi. Gotovo nitko od njih nema iskustvo, ni teoretsko znanje, u kreiranju i provođenju državnih politika, tako da će većina njihovih poteza biti improvizacije, na temelju “zdravog razuma” i onog što misle da narod od njih očekuje. Sve skupa će se pokušati promovirati kao velike reforme. Improvizacije ponekad mogu i uspjeti ako predsjednik Vlade razumije izvore problema i zna načine njihova rješenja i ima sposobnost organiziranja, koordiniranja i vođenja u specifičnim hrvatskim uvjetima. Nažalost, premijer nema nijedan od tih uvjeta. Bio bih sretan kada bi se u praktičnom vođenju Vlade pokazalo suprotno.
Da ste premijer, što biste prvo napravili? Koje biste Vi konkretno reforme proveli?
Redoslijed reformi određen je težinom nacionalnih problema. Problemi po rangu su: visoka nezaposlenost, niska domaća proizvodnja, izvoz, niske plaće i mirovine te demografsko propadanje.
Najveći broj ovih problema riješio bih politikom povećanja domaće proizvodnje i podizanjem tehnološkog nivoa gospodarstva. Rast domaće proizvodnje može, u kratkom roku (do jedne godine), doći iz povećanja domaće potražnje, a u roku od tri do pet godina, i zbog značajnog povećanja izvoza. Politike kojima bih stvorio uvjete za to su: fiskalna, monetarna, industrijska (s tehnološkom i obrazovnom), regionalnom i politikom povećanja izvoza. Zbog toga, prije svega, u ovim politikama treba napraviti značajnije promjene (reforme), a neke politike treba tek osmisliti. U okviru demografske politike, demografskim investicijama treba zaustaviti demografsko propadanje. Povećao bih bitno ulaganja u obrazovanje.
Biste li i Vi inzistirali na prodaji poduzeća u kojima država ima još udjela i mislite li da su ti potezi dio strategije ili hitna mjera punjenja proračuna?
Ti su potezi djelomično zbog punjenja proračuna, djelomično da se pokaže da se nešto radi, a najvećim dijelom zato što je hrvatska politika općenito na nivou trgovca, a ne na nivou suvremenog proizvođača industrijalca, a gotovo da je nemoguće među političarima naći državnika. U srednjem vijeku se razvoj, osim ratovanja, temeljio na trgovini, a posljednjih tristotinjak godina na znanju i razvoju tehnologija i industrija. Prodaja poduzeća nije sastavni dio suvremenih politika razvoja, a način na koji je do sada Hrvatska radila privatizaciju uglavnom je štetilo hrvatskom razvoju. Poduzeća koja proizvode tržišne proizvode, a nisu uključena na određeni rok u strategiju razvoja nekog sektora, treba privatizirati. U situaciji nepostojanja cjelokupne politike hrvatskog razvoja, prodaja profitabilnih poduzeća na kraju rezultira većim štetama za društvo od koristi.
Je li veći problem za Hrvatsku bio ideološki radikalizam ministra Hasanbegovića ili činjenica da premijer i ministar financija dolaze izravno iz sfere korporacija i krupnog kapitala?
Ideološki radikalizam zauzima prostor kad Vlada ne radi svoj posao, pa politički prostor popunjavaju različiti radikalizmi, mesije koji nude čarobna rješenja, lobisti koji se bore za nacionalne interese, lovci u mutnom koji nastoje još više zamutiti vodu, idealisti koji igraju na najdublje emocije, borci za bolju prošlost itd. Svi oni popunjavaju prostor koji pripada promocijama i diskusijama politika Vlade, a kojih, nažalost, nema. Problemi premijera i ministara koji dolaze iz sfera korporacije i krupnog kapitala su dvojaki. Prvo, interes korporacija i kapitala, što je legitimno i normalno, ne poklapa se u značajnom dijelu s interesima društva. Drugo, politika vođenja države i poslovna politika korporacija ne primjenjuje iste pristupe, metode i tehnike. Osim toga, različita su mjerila za uspješnost poduzeća i države. U korporaciji cilj je bogatstvo vlasnika, a u državi blagostanje naroda. Veliki i različiti su izazovi pred političarima koji dolaze iz korporativnog sektora.
Kakav je to hrvatski kapitalizam koji uvijek ima iste probleme? Pa njemački kapitalizam je stalna promjena i razvoj.
Njemački kapitalizam jedan je od najuspješnijih. On se zasniva na (slobodnom) tržištu, radu i redu (ordnung), tehnološkom razvoju i specifičnostima njemačkog položaja, povijesti, kulture i tradicije. Usto, uvijek imaju jasne nacionalne ciljeve. Hrvatska nije izgradila svoj razvojni model koji bi bio temeljen na hrvatskim specifičnostima, dostignućima znanosti, u europskom okruženju i globalizacijskim procesima. Svaka vlada okreće se “čarobnim” rješenjima umjesto sustavnoj izgradnji države i politika. I danas vrijedi tvrdnja stara više od sto godina jednog njemačkog ekonomista: “Nijedna država neće se razvijati ako sama ne razvije vlastitu snagu za vlastiti razvoj.” Hrvatska, nažalost, još nije na tom putu. A nisam ni primijetio da neki političar gleda u tom smjeru.
Kažete da je prirodni rast Hrvatske, znači bez ikakve Vlade, oko dva posto.
Izbori koštaju manje od štete koju jedna loša Vlada može napraviti. Dok su Europa i svijet rasli, Hrvatska je u mandatu prošle Vlade pala oko 3%. Jedan posto je oko 3 milijarde kuna. Izbori koštaju puno manje. Ne znači da će sljedeća Vlada biti bolja, ali prijevremenim izborima otvara se političko provjetravanja i stvara se ipak mogućnost izbora bolje Vlade i svima će nam biti bolje. Drugo sve imamo.
Koje snage mogu oporaviti Hrvatsku koja danas krvari?
Hrvatska nije u tako lošoj situaciji kakvom je nastoje proglasiti političari i neki drugi. To nije zasluga dobre politike, nego efekta krize koja je natovarena na leđa građana. Zbog pada standarda, protekle tri godine Hrvati ne troše više nego što zarađuju. Devizne rezerve su relativno visoke, tako da nam ne prijeti blokada i kazne iz inozemstva. Može se reći da smo propali više od deset metara, ali se zasad nalazimo na dosta stabilnoj podlozi. Raspoloživost proizvodnih resursa omogućuje dvostruko veću proizvodnju i standard od današnjeg. Nema nijednog objektivnog razloga za današnju bijedu osim loše Vlade. Ne treba nam ni strani kapital. Najveći kapital koji može dobiti neka država, pa tako i Hrvatska, jest dobra vlada. Snage koje nisu opterećene prošlošću imaju solidno obrazovanje i poriv da rade društveno koristan rad, a prepoznaju kretanja na svjetskoj sceni i okrenute budućnosti, mogu u kratkom roku oporaviti Hrvatsku. Takve snage u Hrvatskoj postoje, ali hrvatski politički prostor su zauzele drukčije snage.
Nakon gospodarske krize sve se češće čuje, pogotovo iz redova vaših kolega, ekonomista, dijagnoza o postojanju tzv. društvene krize. Što to znači?
Hrvatska kriza je u punom smislu riječi društvena kriza. Ekonomska i financijska možda su najvidljivije. Ali hrvatsko društvo se urušava. Vrijednosti su se urušile. Jači su procesi dezintegracije nego integriranje. Isključivost i negativna selekcija pojačavaju se u svim dijelovima društva. U ovakvoj društvenoj situaciji ne mogu se izgraditi ni uspješna poduzeća ni uspješna država. Politika koja inzistira na podjelama i inatu proizvodi takvu atmosferu. Dužnosnici i javne osobe koje ne poštuju hrvatske institucije, zakone, kulturu, tradiciju, urušavaju hrvatsko društvo.
Trebaju li nam prijevremeni izbori i mislite li da je kod nas na djelu radikalizacija ideološke podjele društva?
Danas je uobičajeno vrijeme za procjenu sposobnosti Vlade oko godinu dana. Kada Vlada nije sposobna zaustaviti svojim aktivnostima radikalizaciju, treba ići na izbore. Uloga medija je presudna u izborima i njihova je odgovornost, u sadašnjoj situaciji, možda veća i od političara. Mislim da je narod uglavnom zainteresiran za posao, plaću i siguran i miran život. Radikalizaciju stvaraju grupe iz drugih različitih interesa, najčešće suprotstavljenih, ali uvijek na štetu naroda.
Kako procjenjujete hrvatsku energetsku politiku, slučaj Ina-MOL i odnose sa SAD-om i Rusijom koji izlaze iz toga?
Hrvatska nema energetske politike. Uglavnom se zna stanje energetskog sektora, ali politike za njegov razvoj i dugoročnu stabilnost nema. Svaka vlada radi svoju politiku, iako je to strateška, tehnološka, energetska, ekonomska, ekološka, geopolitička, a prije svega dugoročna politika. Ina-MOL je najvećim dijelom nepotreban problem, koji je stvorila politika zbog pojedinačnih interesa. Sve se moglo riješiti primjenom ili promjenom postojećih zakona. Ono što treba napraviti i što je u hrvatskom interesu, napiše se i provede kroz zakone. Provođenje svakog zakona ima svoju cijenu. Vlada i ministri ne smiju se, i nema potrebe, s bilo kim svađati preko medija. Oni su vlast i mogu napraviti ono u što vjeruju da je dobro. U skladu sa zakonom. Odnosi između SAD-a i Rusije bitni su u smislu geoekonomije, tj. ostvarivanja političkih ciljeva ekonomskim instrumentima. Hrvatska je premala da bi utjecala na njihove odnose. Ona te odnose treba pratiti kako bi smanjila eventualnu štetu za sebe, i po mogućnosti izvukla neke koristi. Ali prije svega mora imati jasnu svoju politiku energetskog razvoja i zaštititi i koristiti svoj geopolitički položaj u svom interesu.
Gdje vidite Hrvatsku za 20 ili 50 godina?
U tom razdoblju vidim je u grupi najrazvijenijih europskih država. Za tu poziciju sve imamo. Samo nam treba malo sreće da dobijemo prosječno dobru hrvatsku Vladu.
Ljubo je potpisao prodaju INE. Drug Gerovac naravno da ga ne pita o tome.