Kada je pokojni Gadafi u jednom od svojih zadnjih posjeta Europi, onom rimskom, spektakularno razapeo šator papi ispred nosa, te u društvu deva i hostesa obraćenih na islam izjavio da će islam postati glavna europska religija, naišao je na salve zgražanja bilo svjetovnih, bilo religijskih institucija u Europi jer je prešao granicu politički korektnoga govora. Nemalo potom europski lideri, od Merkelice do Camerona, priznali su propast projekta multikulturalizma što je među inim značilo: Islam se ne integrira u europsko sekularno društvo, već postaje paralelni svijet. Danas pak imamo, što se integracija tiče, paradoks tzv. “obrnute integracije”, pri čemu mnogi zapadnjaci prelaze na islam, prema onoj “ako neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu”, dajući politici multikulturalizma komičan epilog.
Kada se Gadafi onomad razmetao zgodnim hostesama obraćenim na islam šaljući poruku o privlačnosti i mladenačkoj vitalnosti muslimanske vjere, podaci iz Francuske danas daju mu za pravo. Kako prošli tjedan donosi International Herald Tribune, u pariškim arondismanima u kojima su muslimani većina, mnogi mladi ljudi, uključujući i žene, prelaze na islam kako bi se lakše integrirali u društvo, u svoje neposredno kvartovsko okruženje u kojemu su muslimani većina. Gadafijevim zgodnim hostesama u Francuskoj se pridružuju tako novi islamski vjernici iz svijeta sporta i spektakla, od nogometaša Anelke preko Mandžukićeva suigrača Ribberyja sve do reperskih zvijezda kao što je Diam. Proces sekularizacije koji u laičkoj Europi djeluje već stoljećima, očito ne šteti islamu u Europi, dočim ima devastirajuće učinke na Katoličku crkvu i druge tradicionalne europske kršćanske crkve od kojih su mnoge u rasulu.
Tom paradoksu “obrnute integracije” pridružuje se drugi: To je savez islama i lijevih stranaka u Europi, pogotovu socijalista, koje u odnosu na vlastitu kršćansku tradiciju provode agresivni sekularizam, a za koje masovno glasuju islamski vjernici. Savez europskih ljevičara i muslimana višestruko je nalik “neprincipijelnoj koaliciji”. S jedne strane, baš u Francuskoj, islamskim vjernicama brani se nošenje pokrivala, što je i stav socijalista, te, s druge strane, ortodoksni muslimani hametice daju glas strankama koje zagovaraju homoseksualne brakove i sve one druge svjetonazorske stvari potpuno nekompatibilne s islamskom religijom i šerijatom, zbog kojih se u matičnim državama francuskih muslimana ide i na galge, odsijecaju se ruke, kamenuje. Od oko dva milijuna muslimana u Francuskoj, 93 posto dalo je glas Hollandeu, dočim su Sarkozyju dali sedam posto, što je djelomično odlučilo političku sadašnjost Francuske.
U Danskoj su muslimani svojim glasovima doveli na vlast socijalista Hellea Thorning Schmidta, koji je suparnika pobijedio sa samo 8500 glasova prednosti, što ne bi bilo moguće bez 100 tisuća glasova muslimana s pravom glasa koji su mu dali povjerenje u ogromnoj većini. Slično je stanje svuda u Europi. U Engleskoj muslimani većinom daju glas laburistima, dok konzervativcima daju samo pet posto; u Bruxellesu, prijestolnici Europske unije, u kojoj muslimani čine četvrtinu populacije, događa se isti scenarij s demografskim predviđanjima, da će do 2030. godine muslimani u Belgiji činiti 60 posto populacije, u Norveškoj gotovo 50 posto… Svakako nezanemarivo biračko tijelo, kako danas tako i u budućnosti. U ovom kontekstu treba spomenuti i strategiju španjolskih socijalista koji su željeli za oko pola milijuna muslimana marokanskog podrijetla izboriti pravo glasa na lokalnim izborima kako bi osvojili vlast u gradovima u kojima su oni značajna populacija.
Ovdje se ne želi osporiti pravo europskih muslimana da glasuju za koga žele, tek ukazati na paradokse multikulturalizma kao “obrnute integracije”, kao i paradoks agresivne te protukršćanske i protureligijske ljevice koja se, s druge strane, ne libi “koalicije” s islamom koji vrijednosno nema ama baš nikakve veze s onima koje masovno podupire. Ne čudi stoga da je i premijer Milanović na zadnjem summitu europskih socijalista u Torinu, u Europi vidio tek “nacionalističke interese i provincijalne strahove” te dodao kako “Europi manjka europski duh koji ljevica ima”. Milanoviću i drugarima nema se što dodati osim – neka im Alah bude na pomoći u izgradnji “europskog duha” onkraj “nacionalizama i provincijalizama”.
Ne samo neprincipijelna koalicija, neprirodna. Osobno, meni je misterij kad se sekularna ljevica svrstava na stranu teokracija. Primjer: podržavanje Islamske republike Iran.