Naslovnica Premium Analize i intervjui

Neobična 'turistička patrola': Ljetovanje 
u samostanu od Zaostroga do Dubrovnika

Naš reporter na početku sezone krenuo je u neobičnu 'turističku patrolu' odsjedajući u samostanima od Zaostroga preko Korčule do Dubrovnika
30. lipnja 2016. u 14:18 0 komentara 4061 prikaza
23.06.2016., Dubrovnik - Dominikanski samostan osnovan je 1225. godine, a izgradnja sakralnog objekta zapocela je u 14. stoljecu. U samostanu se moze i boraviti tijekom ljetovanja sto mnogi gosti sve cesce koriste. Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL
Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/14

Prije udarne ljetne špice odlučili smo se krenuti u pomalo neobičnu „turističku patrolu“ i potražiti na našoj obali samostane u kojima je moguće ljetovati. Malo uz pomoć prijatelja iz Crkve, malo uz pomoć interneta, dogovorili smo tri destinacije: franjevački samostan u Zaostrogu, samostan redovnica dominikanki u Korčuli i samostan dominikanaca u Dubrovniku.

– Tražite fra Branka? Mislim da je u botanici – rekla nam je glavna kuharica, kada smo prošle subote u poslijepodnevnim satima zakoračili u samostan sv. Marije u Zaostrogu, koji je zamamno mirisao po večeri koju je 
spremala za grupu Nijemaca, koji su ondje odsjeli. Doista, fra Branko Brnas bio je u botaničkom vrtu, koji se prostire na oko 2000 četvornih metara i u kojemu je od 1968. zasađeno više od 250 biljaka, među kojima su neke vrlo rijetke i egzotične, poput sedam vrsta mimoza, pet vrsta palmi i javora, kinesko bombon drvo, američki orah, golemi eukaliptus. Primivši nas srdačno, fra Branko, koji je nekad vodio katoličke misije u Njemačkoj i na koncu odlučio potražiti mir u romantičnom Zaostrogu, odveo nas je do sobe.

– Smještaj je skroman, franjevački, ali imate sve što vam je potrebno. Kupaonice su zajedničke, ali je sve čisto i uredno – rekao je, odmaknuvši rukom zastor s prozora kroz koji se ukazao klaustar prepun razlistalog drveća, palmi, cvijeća i sa zdencem, uz kojega je jedna gošća u miru čitala knjigu.

– Večera je u klaustru, pa se vidimo kad se smjestite – rekao je fra Branko i od toga je trenutka klaustar, koji je iz 18. stoljeća, postao naš “dnevni boravak”, tj. omiljeno mjesto za odmor. U samostanu nema recepcije, dobijete ključ od sobe i od ulaznih vrata i praktički postajete dio zajednice. Dakako, ne može se ulaziti u klauzuru, 
tj. prostor koji je rezerviran za redovnike, ali ostali prostor samostana posve je na raspolaganju. Također i crkva ili kapela, u koju se slobodno može ulaziti tijekom dana, moliti i meditirati.

Fra Branko Brnas na ulazu u samostan stavio je “Samostanski dnevni red”, u kojemu ljubazno moli goste da se pridržavaju samostanskog reda te da “nije dozvoljeno ulaziti ili hodati po samostanu u kupaćim gaćicama ili kostimima i bez obuće”. Prema “Samostanskom dnevnom redu”, izvješenom na oglasnoj ploči, dan započinje jutarnjom misom i službom čitanja, zatim je doručak u klaustru, nakon kojega slijedi rad (ili odlazak na plažu koja je udaljena samo 20-ak metara!). U 12.20 je tzv. “srednji čas”, a nakon njega slijedi ručak do 13.30 sati, pa odmor do 16 sati, nakon njega opet rad i večera u 19 sati. U 22 sata prestaju sve aktivnosti i samostanom zavlada tišina. Ta tišina i mir najposebniji su dio boravka u samostanu. Tišina je gotovo opipljiva, materijalna i zahvaća cijelo biće, kao da prodire iz debelih samostanskih zidova, koji su natopljeni molitvom još od 15. stoljeća, kada su samostan podigli augustinci. Prekida je samo zvon zvona s crkvenog tornja, kroz čije odbrojavanje nastojimo znati koliko je sati. Premda je ta informacija o vremenu, zapravo, posve nevažna. Boravak u samostanu omogućava izravan dodir sa stoljećima povijesti i kulture, koji su se slijevali u njega. U Zaostrogu je, primjerice, djelovao i u crkvi je pokopan fratar i pučki pjesnik fra Andrija Kačić Miošić.

Fra Andrija je napisao filozofski traktat na latinskom jeziku “Elementa peripatheticae”, izdao kroniku “Korabljica” 1760., a trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo knjigom stihova i proze “Razgovor ugodni 
naroda slovinskoga” 1756., najpopularnijom hrvatskom pučkom knjigom, koja je doprla u malo vremena u sve krajeve Hrvatske i ostala popularna više od jednog stoljeća te odigrala ključnu ulogu u pobjedi novoštokavskoga narječja 
kao općehrvatskoga nacionalnoga izraza. Mnogi su je čitatelji držali narodnom pjesmaricom – tumači nam fra Branko Brnas, odvodeći nas u samostansku knjižnicu s 25.000 knjiga, 24 inkunabule te 500 volumena tiskanih između 1500. i 1600 godine.

– Imamo više od 5000 knjiga iz 17. i 18. stoljeća iz svih znanstvenih područja, od medicine, farmacije, teologije, filozofije, povijesti, agronomije, književnosti, lingvistike, prirodnih znanosti i enciklopedije, 
od onih prvih do najsuvremenijih. A u arhivu čuvamo 457 turskih dokumenata pisanih arabicom iz kojih se može rekonstruirati mnogo toga iz života u ono doba – kaže fra Branko, koji nas vodi i do muzeja kako bi nam pokazao sliku Posljednje večere sa psom dalmatincem, koja je bila presudna kao dokaz da se dalmatinca prizna autohtonom hrvatskom pasminom. U muzeju je velika etnografska zbirka, zbirka slika Mladena Veže, triptih Fillippa Naldija iz 18. stoljeća, 50 misnica, među kojima je najvrjednija ona napravljena od plašta bosanskog kralja Stjepana Tomaša, supruga Katarine Kosače. U jednom dijelu samostanskog dvorišta veliki je vrt i sve povrće uzgaja se 
organski i koristi u pripravi obroka, pa su okusi i arome ručkova i večera u zaostroškom samostanu izvorni i nepatvoreni.

– Koje začine stavljamo u pečeni krumpir? Sve koje imamo u vrtu – sa smijehom nam je odgovorila kuharica, kada smo je pitali čime je začinila krumpir, koji je ispekla zajedno s tikvicama, i jedno i drugo prije toga ubravši u samostanskom vrtu. Samostan u Zaostrogu desetljećima prima goste izvana. Isprva su to bile 
grupe hodočasnika, pa molitvene grupe i zajednice iz Hrvatske i BiH, a sada je pravi hit postao za strance.
– Kada me pitaju za cijenu, kažem: “Nemamo mi cijene!” Doista, nemamo cjenika, već s gostima prema njihovim mogućnostima dogovaramo prilog za samostan. Često se događa da nas se gosti sjete i pošalju još dar za samostan nakon što se vrate doma. Moramo pokriti troškove smještaja i hrane, a s druge strane, samostan stalno valja i obnavljati. Evo, ove godine nam je u planu obnova krova koji na mjestima prokišnjava kad je bura i kiša – govori nam fra Branko, dodajući da u samostanu imaju 22 sobe.

Samostanski proizvodi

K tome, samostan proizvodi i “Frameladu”, tj. sedam-osam vrsta marmelade od domaćega voća (naš je favorit bila od kivija!), orahovicu, višnjevaču, vrhunski limoncello i maslinovo ulje, za koje je dobio zlatnu medalju.

– Samostan mora biti otvoren svima. Nije nam biznis u prvome planu, već da ljudi uživaju u samostanskom miru, a to oplemenjuje i nas i njih – priča fra Branko, nadajući se da bi tim putem mogli poći i ostali samostani s viškom prostora u našoj zemlji, kao što je to godinama u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj.

Trajektom od Ploča preko Pelješca stižemo za nekoliko sati do Korčule, gdje su nas dočekale dominikanke, koje su dio svoga samostana namijenile gostima. Njihov je samostan smješten na samoj rivi, cesta ga dijeli od mora, a s goleme terase s 13 kipova anđela puca prekrasan pogled na stari grad Korčulu.

Sobe su poput hotelskih, sve je na svome mjestu, uredno, mirisno i čisto. I opet – tišina. Premda u gradu i uz prometnicu, zatvorivši vrata iza sebe, uvlačimo se u samostansku tišinu, koja nam je nekako najviše odgovarala na terasi, na koju se izlazilo iz sobe.

– Sjedite i razmišljate? – pitala je simpatična redovnica, koja je prolazila ispod terase, dok sam ujutro gledao kako more valja valove prema luci.

– Ne, samo sjedim – odgovorio sam joj, parafrazirajući identičan vic o Muji i Hasi, jer se u takvom ozračju čovjek doista treba naprezati da bi i o nečemu razmišljao. Mir, mir i samo mir. To je ono što oduševljava na odmoru u samostanu!

– Nas je ovdje 35 sestara, četiri novakinje i dvije kandidatice i imamo dječji vrtić sa 130 djece – govori nam priora s. Blaženka Rudić, koja nas je srdačno dočekala u njihovu samostanu Anđela čuvara, koji je golemo zdanje, u kojemu nam je trebalo neko vrijeme da se snađemo i orijentiramo.

Opet smo dobili svoj ključ od ulaznih vrata i osjećali smo se kao doma. Jedino što se od nas tražilo je vrijeme u koje želimo objedovati, jer sestre kuhaju s velikom ljubavlju (opet iz svoga vrta!), a nama je posebno ugađala sestra Milena.

Fascinantan mir uz Stradun

I u samostanu na Korčuli nastojali smo se pridržavati njihova dnevnog reda, pa smo sa sestrama ujutro u njihovoj kapeli molili i bili na misi, kao i na klanjanju i misi dan prije toga u obližnoj dominikanskoj crkvi.

– Naš apostolat je propovijedanje Evanđelja, kao i kod redovnika dominikanaca, a to se ne radi samo riječima, nego životom, apostolatom, pristupom ljudima, prenoseći tako istine Evanđelja – kaže nam s. Blaženka, pa je i smještaj gostiju jedan od oblika propovijedanja Evanđelja.

Dođe nam poneki biskup, svećenici, naša rodbina i prijatelji. Možemo primiti 35 do 40 ljudi, a najviše ih je od lipnja do rujna. Većina kaže kako kod nas pronalazi onaj potreban mir, tišinu, sabranost i dijele radost naših sestara. Od duhovnih sadržaja možemo im ponuditi svakodnevnu misu, jer je tijekom ljeta uvijek netko od svećenika na odmoru kod nas – priča s. Blaženka.

Iz Korčule, preko Pelješca vozimo do Dubrovnika. Dominikanci su u srcu starog Dubrovnika, na samom ulazu vrata od Ploča, tik do stare gradske luke i Straduna.

Ulaz u samostan, zapravo, ulaz je u muzej, ali nas mladić koji radi odmah prepoznaje i zove priora p. Matijasa Farkaša. Dok čekamo u klaustru samostana. ostajemo bez daha od ljepote. Naime, klaustar, koji je sagrađen sredinom 15. stoljeća u gotičko-renesansnom slogu, jedno je od najznamenitijih graditeljskih ostvarenje svoga doba na istočnoj jadranskoj obali. No, ono što je najfascinantije ponovno je mir, koji pronalazimo tek što smo zakoračili u samostanski prostor, osobito nakon buke i gužve dubrovačkog Straduna.

– Prvo da vam dam ključ i da vas provedem kroz sve prostore, koje ćete koristiti. Ključ je najvažniji, jer njime otvarate sva vrata. Bez njega ne možete ni ući ni izaći – govori nam simpatični p. Matijas, mladi, 35-godišnji prior dubrovačkog samostana, koji dominikancima u Dubrovniku želi vratiti nekadašnji duh otvorenosti i komunikacije, osobito s mladima i intelektualcima.

Imamo pet soba i nemamo namjeru komercijalizirati ovu djelatnost. Ne zanimaju nas prihodi, nego da ljudi vide kako živimo. I svi koji nas posjete kažu kako je to smještaj s posebnim duhom i mirom te da su napokon lijepo spavali. Sve goste pozivamo na zajedničku molitvu i da objeduju s nama. A svatko može dati svoj prilog za samostan, ako želi – priča nam p. Matijas, otvarajući vrata sobe, čijeg se uređenja i elegancije ne bi posramio nijedan hotel, no teško da bi joj mogao udahnuti taj starinski štih.

Crkva sv. Dominika, sagrađena 1301.-1315., u suvremenom gotičkom stilu, jedna je od najmonumentalnijih građevina u Dubrovniku, a toranj je najviši u gradu. Svaki kamen samostana i crkve praktički je izravan dodir s poviješću i kulturom Dubrovnika, no posjetitelja najviše privlači muzej i kapitul (samostanska vijećnica), s vrijednim umjetninama, među kojima su i imena istaknutih talijanskih majstora poput Tiziana Vecellija, Donata Bizamana, Antonija de Bellisa, Pasquala Ottina te knjižnica s dragocjenim rukopisima i knjigama.

– I preko muzeja možemo propovijedati ljudima. A najbolje je to činiti otvorenih vrata svoga doma – kaže nam prior Matijas, dodajući kako će samostan ove godine krenuti u veću obnovu i tada još više biti dostupan javnosti.

Velike promjene

I odmor u samostanu, koji će i dalje ostati kako u ponudi dubrovačkih dominikanaca tako i dominikanki na Korčuli i fratara u Zaostrogu, a možda će njihov primjer potaknuti i druge da otvore vrata svojih samostanskih soba i užurbanim i stresom pritisnutim ljudima današnjice ponude mir, tišinu i okrepu kakvu ne mogu nigdje drugdje pronaći.

– To je nekad bilo nezamislivo. Fratri su hodali klaustrom i molili krunicu. Ma kakva ženska u samostanu! Živjeli smo od poljoprivrede, vinograda i prodaje vina. A sada su drukčija vremena – rekao nam je jedan od starijih dominikanaca u Dubrovniku, nakon zajedničkog objeda u samostanskoj blagovaonici, na kraju ove naše specifične „turističke patrole“ i samostanskog odmora, koji bismo svakome preporučili tko traga za mirom, duhovnošću, tišinom, poviješću i kulturom protkanim prostorima, a sve udaljeno nekoliko metara od prelijepih plaža i čistoga mora.

>>Tko su karmelićani, red kojem pripada novi gospićko-senjski biskup o. Zdenko Križić?

SightRun
PAMETNIJE TRČANJE
Oduševljeni smo: Aplikacija koja spaja tehnologiju, trčanje i putovanja

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.