Ljerka Mintas Hodak rijetko daje intervjue. “Pregovori” za ovaj koji upravo čitate otpočeli su još u prosincu prošle godine, otkada naša sugovornica traži, i ne nalazi, dobar povod za medijski istup. Nakon 15-godišnje apstinencije od politike, njezin nedavni ulazak u Skupštinu grada Zagreba na poziciju neovisne vijećnice s liste Milana Bandića naposljetku je smatrala dovoljno dobrim razlogom jer je prethodno o sebi mislila kao o običnoj, anonimnoj građanki.
No nekoć zatvarana hrvatska proljećarka, bivša potpredsjednica u Vladi Zlatka Mateše i prva hrvatska ministrica europskih integracija koja je još 2002. godine izišla iz HDZ-a zbog neslaganja s politikom Ive Sanadera te majka tragično preminule mlade pravnice Ivane Hodak daleko je od obične građanke, što je pokazala i tijekom intervjua koji smo vodili u njezinu domu u središtu Zagreba, odgovarajući iskreno i otvoreno na sva, pa i najbolnija pitanja.
Zašto ste se nakon 15 godina vratili u politiku, je li vam nedostajao sav taj šušur koji je prati?
Znam da mi mnogi neće vjerovati kada to kažem, ali politika mi nije nedostajala ni najmanje. Morate prvo biti rođeni tako da volite vlast, a ja vlast uopće ne volim, eventualno u mjeri u kojoj možeš nešto dobrog učiniti za druge što će opet djelovati kao otrcana fraza, ali ja tako doživljavam vlast. Kako vrlo često u vlasti nemaš mogućnost puno učiniti jer su odnosi često takvi da si sputan, onda to nije nikakva velika radost, s druge strane ako ozbiljno shvaćaš vlast i stvarno želiš učiniti nešto dobro, onda je to golema odgovornost koja vas pak tjera na neke kompromise. Na koncu, kada si u vlasti, onda su svi s tobom dobri, svi te trebaju, svi te žele, svi te cijene, svi ti se obraćaju, svi te tapšaju po ramenima, a kad sutra nisi u vlasti, onda te nitko od njih više i ne poznaje. To samo pokazuje kako su ti odnosi kad si u vlasti vrlo neiskreni i često licemjerni. Odlučila sam se malo i marginalno uključiti u politiku zato što u sredini u kojoj živim želim doprinijeti koliko mogu da situacija bude bolja, ako se to uopće može nazvati politikom jer ja ne mislim da se u Gradskoj skupštini treba voditi neka visoka politika, nego da se trebaju ostvarivati projekti koji pomažu životu lokalne zajednice. Mnogo je ljepše biti anoniman nego biti poznat. Postoje ljudi koji ne mogu živjeti bez politike, ali ja te strasti nemam.
Unatoč tome što to imate u genetskom kodu? Pa i vaš je otac također bio pravnik i političar.
Ja sam vam političarka po cijeloj lozi Mintasa: od oca, djeda, pradjeda... svi su oni bili vječno u politici i taj gen vjerojatno sam i ja negdje naslijedila, ali u mnogo manjoj mjeri. Osim toga velika je stvar kad imate svoje zanimanje i kad možete raditi i živjeti izvan politike, kad vam politika nije uvjet za egzistenciju i bogaćenje. Ja nemam potrebe imati više nego što imam, to mi je sasvim dovoljno, nekad čak i previše pa nemam potrebu da se u politici moram zbrinuti, kao što to neki rade. Ne žalim za vremenom koje sam provela u politici, puno sam naučila, ali moram reći da je to bila skupa lekcija.
Zašto se odabrali listu Milana Bandića?
Meni su se svidjeli projekti s kojima je izišao u predizbornoj kampanji, za koje mislim da će život u Zagrebu promijeniti nabolje. Ponajprije, bojenje 5000 fasada, obnova žičare na Sljemenu, direktna željeznička linija iz centra prema aerodromu, izgradnja hospicija i nove dječje bolnice, stanovi za mlade znanstvenike. Sve to učinilo mi se vrijednim moje podrške. Netko može Bandića voljeti ili ne voljeti, ali nitko ne može sporiti da je napravio za Zagreb više od mnogih njegovih prethodnika.
Kako ćete se postaviti u slučaju glasovanja o Trgu maršala Tita i mislite li i vi, kao i Bandić, da je trebalo dopustiti građanima da o tome pitanju odluče na referendumu?
Mislim da je Trg maršala Tita trebalo već davno preimenovati, a kad to već nije ranije učinjeno, drago mi je što je dogovoreno da to pitanje dođe na dnevni red i da se riješi, ali isto tako mislim da to nije presudno za kvalitetu života građana u Zagrebu. Promjenu je predložio još gospodin Budiša, ali tada nisu bili sazreli uvjeti, a kako je politika umijeće mogućeg, mislim da je taj trenutak nastupio i da je hvale vrijedna inicijativa gospođe Esih i Hasanbegovića koji su na tome toliko inzistirali. Vezano uz lik i djelo Josipa Broza Tita, meni osobno smeta što je on bio diktator koji se do 1945. nesumnjivo borio na strani antifašizma, međutim iskoristio je taj antifašizam da bi kasnije provodio čisti komunizam i ubijao Hrvate, ali i druge nacionalnosti da bi učvrstio svoj režim i cijelo vrijeme svoje vladavine obračunavao se s političkom emigracijom i, kako se to nekad zvalo, klasnim neprijateljem. Titov komunizam poništio je sve ono dobro što je učinio kada se u ratu svrstao na stranu antifašizma.
Vi ste i osobno dali svoj obol Hrvatskom proljeću, bili ste i zatvarani zbog svojih ideja.
Ma dobro, nisam bila dugo u zatvoru, samo 60 dana. Mnogi su bili puno više i puno su krvavije platili tu želju da Hrvatska dobije više samostalnosti unutar tadašnje SFRJ, ali to je isto jedan od elemenata koji pokazuje kakav je to režim bio, režim koji nije dopuštao slobodu ljudima da izraze svoje nacionalne osjećaje u to vrijeme.
Koncem prošle godine dogodio se prvi korak prema vašem povratku u politiku kada vas je Vladimir Šeks odabrao za članicu Savjetodavnog vijeća vaše bivše stranke, HDZ-a. Kako to da ste pristali?
Prije svega, nisam više ni u kakvoj stranci. Ja sam osoba koja teško podnosi autoritet ako to nisu stvarni autoriteti kao što je to bio predsjednik Tuđman s čijom sam se politikom slagala. On je artikulirao ono što bih ja mislila. Tako je to kad imate jedan prirodni autoritet uz koji onda možete podnijeti i jedno takvo društvo kao što je stranka. No nakon 2002. godine odlučila sam da više neću ići ni u jednu stranku jer vam to ograničava slobodu mišljenja i izražavanja. Ta je stranka nakon mojeg odlaska potpuno zaboravila da ja postojim što meni uopće nije bilo žao, a dolazak gospodina Plenkovića smatram pozitivnim pomakom, pozitivnim zaokretom u HDZ-u. Sve što je bilo u HDZ-u od predsjednika Tuđmana do Plenkovića smatrala sam potpunim skretanjem te stranke s linije, s pravca koji je nekad zacrtao predsjednik Tuđman. Kad su mi ponudili da uđem u to Savjetodavno vijeće, naglasila sam da nisam u stranci i da ne želim biti, ali to nije bio uvjet i zato sam pristala.
Kao prva hrvatska ministrica europskih integracija, jeste li na 4. godišnjicu članstva zadovoljni položajem i utjecajem Hrvatske unutar EU?
Nisam, ponajprije stoga što smo mi hrlili u Uniju pod svaku cijenu, a da nismo pritom dovoljno razmišljali o tome da moramo i svoje gospodarstvo prilagoditi u dovoljnoj mjeri da bi bilo konkurentno na unutarnjem tržištu EU. Za sada se naše članstvo svodi na to da jedinu korist od EU imamo od korištenja novca iz fondova, a i to smo dosad vrlo malo iskoristili, manje od 15-ak posto. Što se tiče vanjskopolitičkog pozicioniranja u EU, mi smo mala država pa, iako sjedimo za stolom za kojim se odlučuje, naš glas nije u mnogočemu presudan. Mislim da je naša vanjska politika podbacila u tome što barem u odnosu na susjede nismo uspjeli uspostaviti bolji odnos, a nismo uspjeli ni u tome da se naši interesi uvažavaju barem koliko i interesi naših susjeda.
Kao stručnjakinja za pomorsko pravo, kako gledate na netom zaključenu arbitražu sa Slovenijom?
To je loša arbitraža koju mi uopće ne priznajemo. Međutim, to je i jedna apsolutno nevjerojatno pristrana i loša presuda koja je rezultat lobiranja i dobrog pregovaranja Slovenije.
HDZ ste napustili 2002. zbog neslaganja s politikom Ive Sanadera. Vjerujete li mu danas kad kaže, kao što je i tvrdio od prvog dana, da je otišao zbog arbitraže sa Slovenijom?
Mnoge stvari koje je on govorio nisu bile točne, a, sad, je li to bio pravi razlog njegova odlaska, teško je procijeniti. Možda je to bio jedan od razloga, ali sigurna sam da nije bio jedini.
A što ste mu tada zamjerali?
Da provodi detuđmanizaciju, da je uveo diktaturu u stranku, da je vodi autoritarno i da će onemogućiti stranci da zadrži onu širinu koju je imala u vrijeme predsjednika Tuđmana: imala je širinu ljudi i mehanizme demokratskog odlučivanja. Nekome to danas može zvučati smiješno, ali tada je u toj stranci bilo mnogo više demokracije nego kasnije.
Je li vam blizak način na koji Plenković danas vodi stranku i Vladu?
Meni se sviđa kako Plenković vodi stranku, mislim da je Vlada zadužena da rješava konkretne probleme i isto tako da se ne bavi pretjerano svjetonazorskim pitanjima, jer to je nešto čime se trebaju baviti društvo i neke druge institucije u društvu. Meni se sviđa kako on vodi politiku, no je li dobro što je ušao u koaliciju s HNS-om ovakvim kakav jest, o tome bi se dalo razgovarati. No ono što je njega očito motiviralo jest, prvo, da stranka ostane na vlasti, i drugo, stabilnost Vlade. Nemojmo se zavaravati, svaka stranka koja je na vlasti i, ako nije Karamarkova, željet će i ostati na vlasti. Plenković je ušao u jednu neprincipijelnu koaliciju koju je opravdao stabilnošću i ne može se reći da time nije dobio i stabilnost, a koliko će trajati, to ćemo tek vidjeti. No činjenica je da u ovom trenutku imamo stabilnost što nije loše s obzirom na sve što se događa, od arbitražnog postupka preko Agrokora i teške situacije iseljavanja ljudi do kurikularne reforme.
Mislite da se trebala održati Vlada HDZ-a i Mosta?
Ja bih bila jako sretna da se održala. Ne mislim o Mostu loše, mislim da je Most osvježenje, da je odigrao misijsku ulogu u našoj politici jer je otvorio pitanje moralnosti. Za razliku od prethodnih sitnih partnera, kojima je HDZ samo trebao namiriti apetite ponekom funkcijom, ovaj je partner tražio sudjelovanje u kreiranju politike. Meni je žao što se raspala ta koalicija, to moram iskreno priznati, i možda se to moglo izbjeći da je bilo više komunikacije među koalicijskim partnerima.
Spomenuli ste Karamarka. Kako ste se osjećali u njegovoj Hrvatskoj?
Ne mislim da je on posebno obilježio razdoblje HDZ-a. Njegovo desničarenje bilo je posljedica nesnalaženja na mjestu na kojem se nalazio.
Je li u HDZ-u bilo mjesta i za Zlatka Hasanbegovića?
Ne znam kakvi su bili međusobni odnosi, prema svemu sudeći nisu se mogli složiti, a prema izjavama koje je kasnije davao ispada da je zalutao u HDZ stjecajem okolnosti.
No, treba li HDZ-u ta širina i što bi s Hasanbegovićem učinio predsjednik Tuđman?
U vrijeme Tuđmana stranka je imala tu širinu, i desnicu i umjerenu ljeviju stranu, on je sve to okupljao i znao fantastično balansirati, svakome od njih dati pravu ulogu u pravom trenutku. Danas su se vremena promijenila, ali mi još uvijek nemamo političara kalibra predsjednika Tuđmana koji bi mogao na takav način mogao okupljati.
Biste li se vratili u HDZ da vas Plenković pozove?
Ni u koju stranku više se ne bih vratila. Imam 65 godina i mislim da si taj luksuz mogu dopustiti.
Što je sa Zakladom Ivana Hodak koja nosi ime vaše tragično preminule kćeri, kakve ste rezultate postigli?
Zaklada funkcionira, naravno, u ovakvoj ekonomskoj situaciji dosta je veliki problem naći sponzore koji će potpomoći njezin rad, ali nešto uspijevamo. Zaklada je dosad financirala više od 70 djece uglavnom iz domova, udomiteljskih obitelji ili iz obitelji samohranih roditelja, odnosno slabog imovinskog statusa. Trenutačno imamo 26 stipendista uglavnom sa studija prava i ekonomije jer se Ivana bavila s oba ta područja. Imamo djecu koja su doktorirala u Kini ili Americi i veliko je zadovoljstvo kada se povremeno jave.
Nakon tragedije svoj ste mir tražili i na putovanjima u Afriku pomažući siromašnoj djeci. Odlazite li još uvijek onamo?
Nema potrebe, bila sam dva puta i obišla Ruandu, Ugandu i Burundi, Kongo i Keniju i to je bilo dovoljno da dobijem sliku. A ta slika je katastrofalna: ima strašno puno sirotinje i ljudi kojima je jako malo potrebno da biste im omogućili preživljavanje, školovanje se i uzdržavanje svoje obitelji. Doslovno za nekoliko dolara. S vremenom sam zaključila da dolje ima dovoljno misionara, da nema smisla tamo ići, nego da im mogu poslati novac pa im danas redovito pomažem financijski.
U kojoj je mjeri to vama pomoglo da sastavite svoj život?
Pomoglo je. Kad vidite u kakvim uvjetima ljudi žive i s kakvim se problemima susreću, posebno djeca, onda malo drukčije počnete gledati na svoju situaciju.
Što vam je dalo snage da nakon smrti kćeri nastavite živjeti?
Ponajprije vjera. Da nije bilo milosti Božje... Ja sam puno molila u to vrijeme, kao i danas, i da nemam pomoć Boga, ne vjerujem da bih uspjela nadvladati strahotu i tu silnu bol koju sam osjećala, ali nekako imam dojam da imam zadatak živjeti dalje i pomagati koliko mogu te da je to moje poslanje.
Je li danas bol zbog gubitka kćeri manja ili tek drukčija?
Bol nikada nije manja, ali jest drukčija. U početku sam se borila s razmišljanjima da nikada neću vidjeti njezinu udaju, njezinu djecu, a onda sam s vremenom shvatila da je to ništa drugo nego samosažaljenje i da ne žalim za njom, nego za sobom. Ne prođe dan da je se ne sjetim, da nisam s njom i da ne razmišljam kako bi ona u danoj situaciji reagirala. Nekako se naučite nositi s time i živjeti, jednostavno, to postaje dio vašeg života. To vam je kao kad čovjek bude oduzet pa živi dalje, morate se naučiti živjeti s time. Ne možete zaboraviti da nemate nogu ili ruku ili da ne možete hodati, nego jednostavno nastojite iz toga izvući maksimum koji možete. I to nije moja zasluga, već milost Božja koju sam dobila jer bi bilo logičnije da zaglibim. I zato sam beskrajno zahvalna Bogu.
Komunicirate li i danas na neki način sa svojom kćeri?
Da, ja točno znam što bi ona meni rekla i savjetovala i ja s njom komuniciram na svoj način, koji je neobjašnjiv. Kako god da to pokušam objasniti, nekome će ispasti smiješno i imbecilno, međutim ja s njom komuniciram. Sigurna sam da je živa i drži me što znam da ćemo se naći i biti zajedno kod dragog Boga.
Jeste li s vremenom prihvatili službenu verziju prema kojoj je ubojica beskućnik Mladen Šlogar koji je počinio zločin iz bezobzirne osvete?
Nikada to neću prihvatiti jer je smiješno. Kao što je bila smiješna i Karamarkova izjava da je to možda učinio obični prosjak, a to je izjavio u trenutku kad istraga još nije bila gotova. To je službena verzija koja ne odgovara istini, a istina će se vjerojatno na ovome svijetu kasno doznati, ali kod Boga sve se zna. Vjerujem u pravdu Božju, čvrsto, pa i u milost Božju za one koji su to učinili. S vremena na vrijeme molim i za tog čovjeka, da shvati što je učinio, da to obznani i da mu se Bog smiluje i oprosti mu.
Bi li vam bilo lakše nastaviti da ne živite u istom stanu i da svakodnevno ne prolazite kroz mjesto na kojem je ubijena vaša kći?
Meni su uspomene drage i meni je drago što ovdje na neki način osjećam njezinu prisutnost. Mislim da bježanje ništa neće promijeniti jer vi sve to zapravo nosite u sebi. Kamo god da odete, uvijek vam je isto. Kada bih zaboravila, to bi bilo strašno. Svaki dan kad prođem stubama na kojima se to dogodilo, ja se svega sjetim, ali svaki put kad me bol udari, to je na neki način i dobro jer znam da sam živa.
Kad sagledamo ukupnu populaciju seoskog stranačkog udjela ženskog roda u hrvatskoj politici gospđa hodak uz kolindu pravo je osvježnjenje, pametne, obrazovane i naj bitnije hrvatski nastrojene, ni jedna a ni druga nisu umješane u stranačke lopovske rabote, ove druge strančarkerke neću ni spominjat, dovoljno je samo napravit usporedbu sa gđom pusić ili sa gđom taritaš , kako fizički tako i umno, kraj priče, ende.