Kad je ono ministar financija Slavko Linić pravio nacionalne spektakle zatvarajući kafiće zbog deset kuna viška u blagajni, moglo se znati da su mu potrebni ne zbog koristi za proračun i državu, zbog uvođenja reda (red se može uvoditi i bez javnih predstava, pogotovo bez napuhivanja srdele u morskog psa) nego, među ostalim, da zastre svoju vlastitu nesposobnost i nesposobnost Vlade. Nijedan ministar financija ni izdaleka nije toliko zadužio Hrvatsku u inozemstvu i nijedna Vlada nije toliko uništila gospodarstvo koje jedino, za razliku od komičnih nekoliko kuna viška u blagajni nekog ugostitelja, može puniti proračun i pridonositi boljitku zemlje. Ali spomenuti i drugi spektakli, koji su Liniću donijeli navodnu popularnost, ne služe samo za prikrivanje nesposobnosti nego i materijalnih povlastica političke elite.
Koji paradoks! Ministar baca naciji sitniš u oči, a pred istim tim očima štiti 31 milijun zajma što ga je njegov pomoćnik Branko Šegon dobio od HBOR-a i Hypo banke, pod uvjetima neusporedivo boljim nego što je kredite dobivao prije dužnosti koju sad obnaša. Riječ je o mnogo nižim kamatama, državnoj subvenciji i dužem počeku koji traje četiri godine. Linić tvrdi da je Šegon radio po propisima, jer je svoje tvrtke prenio na odvjetnička društva, premda dosad ni novinari ni drugi zainteresirani nisu otkrili koja su to društva, ali je zato Šegonov sin izjavio da vodi očeva poduzeća. Zbirci nepojmljivih pojedinosti iz Šegonove samovolje i zloporabe vlasti i dužnosti pripada i podatak da hotel “Korkyra” u Veloj Luci, koji je u vlasništvu tvrtke Facta Nera koju vode njegovi sinovi, godinu dana nije Turističkoj zajednici plaćao boravišnu pristojbu za goste (oko 90.000 kuna), a poslije ukidanja Državnog inspektorata Šegon je postao šef inspekciji koja nadzire naplatu upravo te pristojbe!
Ako ministar Linić, koji je predsjednik Nadzornoga odbora HBOR-a, sve to opravdava, i ako je zacijelo sve znao (jer tko sankcionira prekršaj težak deset kuna sigurno zna i za neusporedivo teža nedjela), onda se nameću dva pitanja - pitanje o socijaldemokraciji i pitanje o uporabi vlasti. Odgovori na oba ta pitanja su poražavajući. Šegon je već desetak godina član SDP-a, a sve to vrijeme njegov se socijaldemokratski senzibilitet iskazivao kao neukrotiva težnja za bogaćenjem, pa je, praktički pošavši od nule, postao vlasnik niza hotela, kuća, stanova... Izračunalo se – imetak mu vrijedi oko 60 milijuna kuna. Ali to mu nije bilo dosta pa su i on i žena mu obnašali visoke dužnosti u ministarstvima, a zahvaljujući i tome na glamuroznim otvorenjima njegovih hotela bili su istaknuti predstavnici i desne i lijeve političke elite, dok su za zabavu angažirane najskuplje estradne zvijezde, poput Jelene Rozge.
Pošto je svoju sklonost bogatunima pokazao praktički poklonivši dubrovački “Excelsior” Goranu Štroku (za milijun maraka), čime je državu oštetio za 120 milijuna kuna, koliko je nudio Štrokov takmac pri kupnji hotela, “Sheraton”, zatim ploveći u tajkunskim jahtama i s milijunašima boraveći u Dubaiju, Linić je obranom Šegona još jednom pokazao kako mu je socijaldemokracija posljednja briga a pogodovanje kapitalu i privatni interesi važniji od državnih. Šegon je primjer zloporabe vlasti i moći identičan primjerima iz vremena Sanaderove vlasti, ali i Račanove, i premijera koji su mu prethodili, što navodi na deprimirajući zaključak o trajnoj sprezi vlasti, grabežljivosti i nedjelotvornosti u gospodarstvu, sprezi koja Hrvatsku neumoljivo pomiče na samo dno ljestvica koje pokazuju prosperitet država u regiji, Europi i svijetu. Već nas prestiže Bosna i Hercegovina a i neke afričke zemlje poznate uglavnom po zaostalosti, siromaštvu i obespravljenosti građana. Samo ekstremno naivni ljudi mogli su pomisliti da nešto može učiniti vlast koja svoj imidž gradi na gromoglasnom sankcioniranju prekršaja od deset kuna dok se zadužuje teške milijarde koje među ostalim troši za povlaštene zajmove svojim grabežljivim tajkunima.
Drugi poduzetnici su prodavali nekretnine da bi riješili kredite poslovnih banaka i uplatili porezni dug a uz to bili stavljani na one linićeve porezne stupove srama. A gle ovog, dobio haborov kredit da zatvori kredit poslovne banke, što je u je u poslovanju habora taksativno navedeno da se za to ne smije davati kredit. I još Linić kaže "ništa sporno" Ma što reći na ovo, gade mi se