Naslovnica Premium Analize i intervjui

Lika nije slika RH, nego hadezeovaca i koliko su vjerni službenoj etiketi

Politički šef HDZ-a i Vlade nema izbora, mora provesti obećane reforme, raščistiti sporove koje ima s demokratskom javnošću, dovesti do kraja nezavršene afere i na izbore izaći bez velikih repova Agrokora, Ine ili Uljanika
18. ožujka 2019. u 06:37 40 komentara 3890 prikaza
Vladajućoj stranci ne treba prekomjeran miris baruta u godini velikih bitaka
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/7

Izbori u Lici i pripadajućem dijelu priobalja i otočja s druge strane Velebita trebali su, prema najavama, biti pravi bratoubilački rat unutar HDZ-a u kojem je mogao stradati i najmoćniji čovjek hrvatske politike. Kad se zastor spustio, vidjelo se da su Andrej Plenković i Darko Milinović imali samo lokalni obračun, da su više spašavali sebe radeći drugome o glavi. Možda će lički župan izgubiti posljednji položaj koji još brani, ako njegovoj bivšoj stranci bude u interesu da mu se do kraja (o)sveti. A možda joj više i ne treba njegov skalp, da ne izaziva potencijalne pobunjenike iz HDZ-a.

Miro Kovač Euroizbori Plenković ga odbacio, baza hoće Miru Kovača

Vladajućoj stranci ne treba prekomjerni miris baruta u godini velikih bitaka. U Lici joj je unutrašnji rat nametnut koliko ga je i sama izabrala. Pogrešno bi bilo poistovjetiti Liku s Hrvatskom, i zaključiti da će HDZ i na nacionalnom planu ponoviti lički rezultat. Tamo su dva HDZ-a, jedan službeni i jedan odmetnuti (isključeni), vodili međusobnu borbu za (pre)vlast, tamo je ostatak desnice, pragmatične i pravaške, kako-tako asistirao, a ljevica je propala u zemlju, što od stida, što od nezrelosti. Lika nije hrvatski prosjek, ni tipična Hrvatska. Nikad Tuđmanova stranka nije izgubila apsolutnu većinu u toj županiji, čak i kad je gubila vlast u državi. Vjernost HDZ-u mjerila se sve dosad stradanjima pojedinih dijelova Hrvatske u Domovinskom ratu: najpogođenije regije, Slavonija, Lika, Dalmacija, drže HDZ na vlasti u zemlji. Tamošnje stanovništvo sklonije je pamtiti što su Franjo Tuđman i njegova stranka dali Hrvatskoj, nego što su od nje uzeli.

Lika je, u konačnici, ipak bila samo veće ispitivanje pulsa, ne toliko birača, Lika i nije slika Hrvatske, nego HDZ-ovaca: koliko su oni i dalje vjerni službenoj etiketi, a koliko mogu odstupati od starinskoga načela demokratskog centralizma koji na druge načine vrijedi i u modernim političkim strankama. Iz rezultata se može štošta zaključivati, pa i to da je u toj heterogenoj administrativnoj regiji koja se prostire s obje strane naše opjevane planine duh pobune u porastu.

Milinović BORBA ZA LIKU HSP traži šefa Skupštine? HDZ nema većinu bez Starčevića ili novog saveza s Milinovićem

Poraz pred ‘tvrdima’

Trećina HDZ-ovih birača otišla je na stranu pobunjenika, što ne mora značiti da bi i u nekim drugim potencijalnim slučajevima raskola moglo doći do dublje shizme. Ipak je Darko Milinović tamo ostavio kosti boreći se za boje HDZ-a da bi ga svi napustili u strahu da će „desant iz Zagreba“ i njih skupo stajati. Nije malo Ličana kojima je on pomogao ovako ili onako (sukob sa strankom započeo je oko kadrova i kadroviranja); položaj će izgubiti, jer naša politika nagrađuje vjernost i poslušnost, a stranačke obveze ionako se ispunjavaju tako da se ide za pobjednikom. Pojave li se disidenti i u drugim HDZ-ovim bastionima, ne mora značiti da mogu računati na svoju trećinu biračke rente.

Pogledajte izjavu Marijana Kustića na dan izbora:

Nije vodeći lički tribun ni jedini, ni najveći stranački odmetnik, nije ni političar najvećeg HDZ-ova kalibra koji je pucao na vlastitu stranku. Pucali su po njoj, i po Franji Tuđmanu, iz svojih topovnjača i dva prva hrvatska premijera, Stipe Mesić i Josip Manolić, i nisu probili Tuđmanov čvrsti oklop; od HDZ-a se, u vrijeme njegove velike posttuđmanovske krize, odvojio i najdugovječniji ministar vanjskih poslova Mate Granić, a ni on nije HDZ-u napravio puno više nego što bi komarac napravio slonu. Darko Milinović je prvi HDZ-ovac koji je ušao u klinč s vlastitom strankom i na njezinoj omiljenoj temi domoljublja. Ni u Lici, kao ni u ostalim dijelovima Hrvatske, političke borbe ne vode se na idejama i na projektima; više su to interesni obračuni koji se oblače u nedorađeno ideološko ruho i obvezno uključuju prošlost, naciju, vjeru i državu. Parafrazirajući turskoga nobelovca Orhana Pamuka, lakše je o sebi razmišljati kao o Hrvatu nego siromahu.

Lovro Kuščević Lika Kuščević odbacio mogućnost koalicije HDZ-a s Milinovićem

Moguće je da je Plenković precijenio opasnosti koje su se bile nadvile nad Likom, pa je poslao jake snage da je brane od jednoga brbljiva disidenta kojega je lakše isključio iz stranke nego iz vlasti. Realno, mogao je šef HDZ-a puno više izgubiti nego dobiti. Da je izgubio, bio bi to poraz ne pred jednim protivnikom, nego pred „tvrdom“ hrvatskom politikom koju on zastupa; izgubio bi Liku ispod kontrole, a otvorio bi put da se lički virus otpora stranačkom vrhu proširi Hrvatskom. HDZ je pobijedio samim time što nije izgubio; relativna pobjeda u kraju u kojem je ispovijedao svoju državotvornu politiku može se shvatiti i kao Pirova pobjeda.

Ali, nije poraz, što bi izazvalo tektonske poremećaje, ne samo u vladajućoj stranci, ali najprije u njoj. Milinović je ipak bio test odnosa snaga u stranci u kojoj on ima svojih pristaša i simpatizera, u kojoj se zna za rivale koji diskretnije od njega napadaju Plenkovićevo umjerenjaštvo; oni se u kampanji nisu očitovali, jer je teško bilo braniti njegovu metodu otvorenog rata sa šefom stranke. Gledano samo matematički, trećina glasova na kontu otvorenog protivnika, Plenkoviću je ozbiljno pitanje što da radi da očuva sebe i spasi liniju; ne da paktira s „tvrdom“ linijom, nego da se od nje odvoji i da na „mekšoj“ političkoj podlozi ubrza modernizaciju države i stranke.

Gospić: Konferencija za medije Marijana Kustića i Dražena Jurkovića kod Vukovara Protiv Marijana Kustića podignuta optužnica zbog izazivanja prometne nesreće

Politički gledano, šef HDZ-a i Vlade nema više izbora nego da provede obećane reforme, da raščisti sporove koje ima s demokratskom javnošću, da dovede do kraja nezavršene afere i da na izbore iziđe bez velikih repova Agrokora, Ine ili Uljanika. Jedino tako može na centru dobiti ono što je na desnici izgubio. U protivnom, bit će talac struje koju je, s određenim gubicima, svladao u Lici, a s kojom bi se mogao još susretati. Izgubit će osobni rejting, braneći svoje ministre od njih samih. Čeka li, možda, da sve račune prema javnosti izmiri jednokratnom uplatom u obliku rekonstrukcije Vlade. I to je moguće, čak i preporučljivo, iako se ne čini vjerojatnim. S položenim testom u Lici, HDZ još nije stekao novu diplomu u Hrvatskoj.

Nije Milinović bio mačji kašalj, ima u njemu dosta minulog rada, ima i nešto neugašene vatre da može potpaljivati iluzije kod ljudi da on nije čovjek prošlosti. Ali, on više nije političar za glavne uloge; Plenković je u toj borbi izišao kao pobjednik. Vjerojatno bi šef HDZ-a, koliko je do njega, stavio najradije taj slučaj ad acta, da ne mora opet odlaziti u Gospić na koncert Mate Bulića. Pobjedom na bodove, a ne nokautom, Andrej Plenković nije nakon ličke bitke ojačao svoj položaj u stranci; nije ga ni oslabio. Koliko ga je promijenio, moći će se suditi kad započnu, ili kad završe druge bitke za vlast u HDZ-u, koje se, zapravo, ne skrivaju, ali se još ni ne otkrivaju do kraja.

Sabor je 11. sjednicu nastavio raspravom o izvješću o radu Državnog ureda za reviziju IZJAVE Jandroković o Kustiću: Nije običaj da ljudi daju ostavke kada se pokrene postupak

Kako sada stvari stoje, čini se, možda i preoptimistično, da Plenković nema konkurencije u stranci, barem dok rivali ne postanu protivnici, i dok se bolje ne vidi je li Milinović bio diverzant u sklopu nekog plana ili samo diletant koji usprkos velikom iskustvu nije razumio da se u politici ne ide na svaku prvu loptu. Njega se Plenković otarasio tako što ga je sveo na lokalni problem, izolirao u Gospiću, poslao desant na Liku, i riješio se jedne napasti, bezbolnije nego što se moglo misliti. S drugim će rivalima biti druga priča, oni se ponašaju mudrije, ne taje da ne pripadaju Plenkovićevoj „mekoj“ liniji, ali se ne istrčavaju pred rudo.

Znakovito je da se ni Milijan Brkić, ni Miro Kovač, ni Davor Ivo Stier nisu uključivali u kampanju, niti su sudjelovali u obrani svoga šefa. I šutnja može govoriti više od stotinu riječi: mogu li HDZ-ovi „teškaši“ napraviti na nacionalnom planu štetu stranci kakvu je Milinović napravio u županiji? Nakon lokalne bitke, hrvatski premijer sam se osjeća jačim da može braniti svoju ministricu koja bi u svakoj drugoj pravnoj državi otišla s položaja, ne zato što je izazvala nesreću, to se doista može svakome dogoditi, nego zato što je godinama svjesno kršila zakon. Politika suzama ne vjeruje. Premijerovo iskušenje nije sentimentalno, nego političko.

Andrej Plenković i Milorad Pupovac Problemi među vladajućima Iz HDZ-a se trude ne davati na važnosti porukama SDSS-a, no vjeruju da će ostati u koaliciji

Kad kaže „moja Vlada“ ili „ja sam odlučio“, Andrej Plenković vraća sat na Sanaderovo vrijeme kancelarske vlasti, ako ne i na Tuđmanovo monarhističko doba. Ponese li ga više osjećaj odgovornosti, ili osjećaj važnosti, nije osobito značajno: u demokratskoj državi vlade ne odgovaraju samo premijeru, one odgovaraju građanima, one su njihove vlade. Populizmom se zove politika koja se stalno poziva na građane, čak i kad radi protiv njih i njihovih stvarnih interesa; mogu i građani pogriješiti, i griješili su u nekim teškim vremenima europske povijesti. Građani su suvereni, oni u konačnici odlučuju. A između tih seansi, institucije rade svoj posao. Previše vlasti i u rukama najodgovornijeg i najsposobnijeg čovjeka uvijek nosi opasnost da se vlast krivo upotrijebi ili da se zloupotrijebi. U takvim situacijama i drugi lako padaju u iskušenje.

Stekla je Hrvatska bogato iskustvo s moćnim ljudima iz HDZ-a. Četiri su političara vodila stranku i državu prije Andreja Plenkovića, a jedan samo stranku. Franjo Tuđman uživao je sva prava osnivača stranke i države; dovoljno da prstom pokaže pravac pa da ga mase slijede. Ivo Sanader imao je prava obnovitelja stranke i reformatora države; suviše da se sam ne bi izgubio u toj kuli babilonskoj. Jadranka Kosor stekla je prava nasljednice; premalo da bi se svi oko nje držali za isti štap. Tomislav Karamarko uzeo je na sebe obvezu da bude drugi povjesničar koji će promijeniti kotač povijesti; njega je pregazilo vrijeme.

Marijan Kustić BORBA ZA LIKU Kustić: 'Razgovarat ćemo s HSP-om, još nismo donijeli odluku o rušenju proračuna'

I konačno, Andrej Plenković dobio je i prava i obvezu da uvede i Hrvatsku i njezinu vodeću stranku u 21. stoljeće, pošto je s kumuliranim problemima 19. i 20 stoljeća ušla u Europu; ostvariva misija, ali uz više odlučnosti, tamo gdje oklijeva, i bez popustljivosti, tamo gdje treba biti odlučan. Hrvatski je premijer pobijedio jer je obećao da će biti vjerodostojan; stekao je povjerenje jer je rekao da će biti dosljedan; izazvao je velike nade jer je uvjerio da će biti pravedan. Vrijeme curi! Može izgledati da Andrej Plenković sam bira koliko će ostati na vlasti. Sigurnost je u politici uvijek mač s dvije oštrice, može uspavati, a može izazvati nesanicu.

Neće ni on moći vječno svoju snagu mjeriti prema slabostima protivnika, niti se smije zavaravati da ga svi obožavaju. Kad bi se Crkvu pitalo, ona bi u HDZ-u našla kandidata koji joj je bliži od Plenkovića; kad bi se branitelje pitalo, i oni bi našli favorita koji im je draži od sadašnjeg premijera; kad bi se pitalo „tvrde“ nacionaliste, ni oni ne bi svoja jaja stavljali u Plenkovićevu košaru. Mnogo je protivnika, deklariranih ili potajnih, koji priželjkuju da Plenkoviću crkne krava, da bi oni ponudili svoje mlijeko na tržnici. Ali, ne izjašnjavaju se svi ljudi iz uvjerenja, postoje i interesi po kojima se ravnaju kad biraju kome će se prikloniti. Dok im Andrej Plenković može davati najveće izglede da će i oni s HDZ-om na vlasti uživati plodove njegove pobjede, neće oni ići protiv njega.

Tomislav Zrinski Odlazak Zrinskog Loši rezultati: Predsjednik SDP-a Ličko-senjske županije podnio ostavku

‘Medijsko podzemlje’

Moglo se i u Lici zapaziti da birači više vjeruju milijunima s Vladina (pro)računa nego Milinovićevim praznim džepovima. Politika ne privlači ljude ni u zemljama čiji su građani sanjali o tome da imaju vlast kakvu zaslužuju. Zapisano je da je Goethe u starosti bježao od politike, jer je na politiku gledao negativno, kao na „smjesu pogrešaka i nasilja“. Današnja je politika, posvuda, bez većih razlika, izložena voajerskim strastima „organiziranog medijskog podzemlja“ da je teško usporediti kad je vlastima bilo teže. S druge strane, vlasti raspolažu novcem, svojim i tuđim, da tehnologijom iz Moskve mogu kreirati političko (ne)raspoloženje u Americi. Zato je toliko važno, i istodobno nemoguće, obraniti se od „lažnih vijesti“ koje su se koristile čak i u Lici. A što će biti kad se uskoro stanu miješati bogatije karte vlasti u siromašnoj zemlji? Bit će igara, sigurno. Lika je dobra opomena što se sve može (iz)roditi. U državi koja poslije 30 godina nema viziju ni projekta, nitko ne može znati što ga čeka iza prvoga ugla.

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša
  • AnteizmalogZGa:

    Mirko Galić i njegovi jugo komentari!!!!!! HDZ-e mu je bio dobar kad ga je stavio za ravnatelja HRT-a

  • billynik:

    Ovaj Galić ne odustaje sa svojom demagogijom, kome treba njegovo mišljenje taj ej cijeli svoj vijek živo ko' bubreg u loju na račun hrvatskog naroda.

  • dirižabl:

    Galić je metafora svega što ne valja zadnjih 75 godina, plaćenik novinar, pa sinekura u Parizu.... sve zajedno za ispovraćat se