Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Lijepo je kad Hrvatska brine za Meštrovićeve Indijance u Chicagu, ali bilo bi još ljepše da se pobrine i za Vrelo života u Drnišu

Ministarstvo kulture nekoliko godina uzastopno odbija dati potporu za spas djela velikog majstora
22. ožujka 2021. u 18:20 3 komentara 2084 prikaza
Grad Drniš
Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Nemamo se mi u Hrvatskoj što iščuđavati nad valom kulture poništavanja (cancel culture) u SAD-u, koja je nedavno dovela u sumnju primjerenost Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu. Meni je, recimo, lako zamisliti kako se jednog dana u bliskoj budućnosti sastaje neka urbano nastrojena komisija za zagrebačke spomenike i zaključuje da Meštrovićeva Povijest Hrvata vrijeđa osjećaje i senzbilitet modernih europejski naprednih metropolitanaca. Jer, kakav je to način da u vrijeme kad čitave enciklopedije nosim u mobitelu, našu povijest simbolizira gruba, glagoljicom ispisana kamena ploča u krilu jedne obične, za pretpostaviti je nepismene seljanke iz Dalmatinske zagore.

Zašto kažem da je takav karikirani scenarij kod nas lako zamisliv? Zato što se u našoj bliskoj prošlosti dogodio val (ne)kulture poništavanja mnogo žešći od ovog američkog, provođen bez ikakvih rasprava dinamitom. Nema tog naroda i te ideologije koji bi bili imuni na takve fanatične histerije koje poništavaju mrtve spomenike i žive ljude.

U aktualnu čikašku diskusiju uključile su se, opravdano, mjerodavne hrvatske institucije i kompetentni stručnjaci za umjetnost i Meštrovića, a oglasilo se promptnom brigom za Meštrovićeve Indijance u Chicagu i hrvatsko Ministarstvo kulture. Međutim, tu se valja zaustaviti i pogledati koliko ta ista naša država drži do Meštrovićevih djela koja ovdje imamo.

sin poznatog kipara Mate Meštrović komentirao uklanjanje skulptura u Chicagu: 'Kako ih je drugačije trebao napraviti?'

O tome štošta ima za reći gospođa Rumjana Meštrović, supruga kiparova sina Mate Meštrovića, koji se gospodski drži podalje od bilo kakvih uzavrelih javnih rasprava, osim ako ga baš netko nešto na primjeren način ne pita. A u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, kako mi govori gospođa Meštrović, nitko ga ništa ne pita. Pa se tako i bez ikakvih konzultacija s gospodinom Matom Meštrovićem, ako ni o čemu drugom, a ono barem o obiteljski naslijeđenim autorskim pravima, počelo nabacivati i s prijedlozima o otkupu i vraćanju Indijanaca tamo odakle su u Ameriku i otišli, u Hrvatsku. A nije da i gospodin i gospođa Meštrović nisu susretljivi i velikodušni kada je u pitanju vraćanje Meštrovićevih kiparskih blaga u Hrvatsku, samo što takvi primjeri ne zaokupljaju baš ni široku javnost, a ni državu.

Nepravedno bi i neistinito bilo reći da hrvatska država nimalo ne brine o djelima Ivana Meštrovića kao važnom dijelu nacionalne umjetničke i kulturne baštine. Ali, jedan primjer nebrige baca sjenu na svu ovu prekooceansku brigu za Indijance. Baš je neki dan održana sjednica Gradskog vijeća Grada Drniša čiji sam prijenos uživo slušao na Radio Drnišu. Podnosili su se godišnji izvještaji o radu gradskih institucija, govorilo se o infrastrukturi, privredi i komunalijama, ali i o kulturi, pa tako i o radu Pučkog otvorenog učilišta, Narodne knjižnice te Gradskog muzeja, u čijem su nadleštvu i vrijedna Meštrovićeva zbirka u samom muzeju, kao i spomenici zbog kojih taj grad zaslužuje nazivati se Meštrovićevim. Najveće njegovo blago je Vrelo života, rani rad mladog Meštrovića napravljen 1906. godine na narudžbu poznatog bečkog industrijalca i mecene Karla Wittgensteina.

Grant Park, Chicago Borislav Ristić Spomenici - “progresivna” ljevica u Chicagu ponaša se kao isilovci u Palmiri

Skulptura u obliku fontane stajala je u predvorju palače Wittgensteinovih u središtu Beča, da bi je sam autor od nasljednika u međuvremenu osiromašene obitelji otkupio 1955. godine i pomogao da ona postane vlasništvo grada Drniša. Vrelo života svečano je dvije godine kasnije postavljeno na reprezentativno posebno uređeno mjesto na kamenom stepeništu lijepoga gradskog perivoja. Ali, već osamdesetih godina prošlog stoljeća konzervatori su uočili da skulptura, koja nije bila namijenjena mjesto pod otvorenim nebom, trpi od utjecaja vremena i da bi je trebalo premjestiti u muzej, a na njeno mjesto postaviti repliku. Ideja je aktualizirana prije nekoliko godina kada se pokazalo da je loše doba ostavilo tragove i na dušama nekih današnjih mladih Drnišana koji su iz obijesti u najmanje dva navrata vandalski oštetili remek-djelo koje je oplemenjivalo generacije Drnišanki i Drnišana. Nema svako mjesto takav privilegij da mu djeca putem do škole prolaze pokraj takvog remek-djela velikog umjetnika s kojim dijele rodno mjesto i zavičaj.

Na pitanje gradske vijećnice i nekadašnje dogradonačelnice Vlatke Duilo što je s tim projektom, za koju Grad Drniš već godinama ima kompletnu potrebnu dokumentaciju i planove, uključujući i privolu Meštrovićevih nasljednika, gradonačelnik Josip Begonja je odgovorio kako u Ministarstvu kulture, te osobno kod ministrice Koržinek Obuljen, jednostavno ne postoji volja da se projekt ostvari. Štoviše, dodao je, na jednom od sastanaka ona je iznijela i vlastiti prijedlog, koji on smatra najblaže rečeno neprimjerenim. Nakon još jednog pitanja, otkrio je da je ministrica predložila da se Vrelo života zaštiti oklopom od pleksiglasa. Doduše, direktor Gradskog muzeja Davor Gaurina, koji je također bio na tom sastanku, rekao mi je da ministrica nije izričito spomenula pleksiglas, ali je u svakom slučaju ustrajala da bi se premještanjem tog djela u Gradski muzej, gdje ga već čeka lijepo mjesto, poslala pogrešna poruka vandalima. Ali da, potvrdio mi je gospodin Gaurina, konstatacija gradonačelnika o nedostatku ministričine volje je sasvim točna.

Sabor nastavio raspravom o izmjenama Zakona o biogorivima za prijevoz SABOR Selak Raspudić o Meštrovićevom spomeniku: Ako se srame, dajte ih nama

Gradonačelnik Begonja mi je prije dvije godine i osobno, vrlo upućen, odlično pripremljen i osobno angažiran, izložio čitav plan i argumentaciju za nadomještanje Vrela života replikom i smještanje originala u muzej. Ali, Ministarstvo kulture već nekoliko godina zaredom neumoljivo odbija sufinanciranje čitavog projekta i davanje suglasnosti. Drniš je spreman izdvojiti iz svog proračuna stotinjak, a iz državnog proračuna traži za tu svrhu tristotinjak tisuća kuna što je više nego poštena i za jedan gradić poput Drniša uzorna mjera u podjeli brige za nacionalnu baštinu s državom. Pritom, recimo i to da je gradonačelnik Begonja član, a od prošle godine i saborski zastupnik HDZ-a. Zbog ovakvog istupa, nadam se, neće iz Zagreba dobiti stranačke packe, nego volju države i ministrice koja ju predstavlja da se kulturno, umjetničko i metaforično Vrelo života Meštrovićeva Drniša kako treba zaštiti i zbrine. Dovoljan će biti samo mali dio one volje, a sasvim sigurno i mnogo manje novca kojim bi se spašavali i u Hrvatsku iz Chicaga vraćali Meštrovićevi Indijanci.

A SVE LEGALNO....
Izgledaju kao normalan par, ali javnost njihov brak itekako osuđuje: Stric oženio nećakinju, imaju djecu
LAQO osiguranje
Digitalna transformacija
Kako je domaći tim razvio digitalno rješenje koje Hrvatsku svrstava u europski vrh
  • TORQUEMADA:

    Ona stara nečija uzrečica da je kultura skupa a nekultura još skuplja lijepo odjekuje baš ovim našim prostorima. Lijepo se vidi sva naša zaokupljenost pogrešnim stvarima, poganski mentalitet elita i skorojevićki karakter građanske snobovštine koja čini očito preglomazni udio konzumenata ... prikaži još! kulturnih sadržaja na našem prostoru. U takvom realitetu nije neobično naći na stotine primjera poput ovoga u ovome članku, unatoč činjenici da na čelu resora kulture stoji osoba koja je doista relevantna za svoje područje, kompetentna podjednako za vrednovanje kao i za menadžment u kulturi. Međutim, upravo ova priča dokaz je kako je uz sve navedeno potrebno još nešto, a to je čvrstoća karaktera, snaga odlučnosti da se važne stvari provedu i argumentiraju onima koji to trebaju odobriti na još višoj razini odlučivanja. Realno je, doduše, da je ovakvih primjera mnogo za jednu zemlju koja ni gospodarstvo nije u stanju shvatiti ozbiljnije, pa je nerealno očekivati ni da raspolaže sredstvima za sanaciju kulturnih vrednota, niti da razumije značaj šireg kulturnog prosvjećivanja naroda, u čemu, pak, počivaju potencijali snage i sposobnosti konačnog uzimanja sudbine u svoje ruke i izgradnje konstruktivnih i pozitivnih vrijednosti nužnih za razvoj i izgradnju neke suvisle budućnosti. Tijekovi razaranja kulture i duhovnosti naših ljudi zapravo su zaprepašćujući, a vidljivi su na svakom koraku, u medijima i u svakodnevnom životu.

  • slavenZadravec:

    Puno gore od svega navedenog je miniranje spomenika Nikoli Tesli. Čovjek bi rekao da se to ne može dogoditi niti u jednoj zemlji na svijetu jer svi Tesli dugujemo tako mnogo. Ipak, u jednoj se dogodilo. Ono što je još ... prikaži još! gore od toga je da taj spomenik do danas nije vraćen na mjesto gdje je bio.