Naslovnica Premium Kolumne

Lijepa naša sve žalosnije pjeva – vjenčanja neće biti!

Da bi se mladi ljudi ženili i udavali svakako moraju imati nagon i želju za zajedničkim životom, djecom i obitelji. Ali to tradicionalno naslijeđe u kojem je zasnivanje obitelji normalno i osnovna čovjekova životna zadaća sve više iščezava
19. travnja 2019. u 10:12 5 komentara 2448 prikaza
vjenčanje
Foto: Getty Images

Ima li toga danas? Vjerojatno nema, i ako ima, vrlo je neobično, iz znanstvene fantastike. Dakle, sjećam se bar dvadeset brakova koji su prije pedeset i više godina sklopljeni u studentskim domovima, i bar deset bračnih parova koji su i poslije vjenčanja u tim domovima nastavili živjeti, i to podosta ih s djecom.

vjenčanje Rekord unatoč iseljavanju Lani je u Hrvatskoj bilo najviše vjenčanja u posljednjih 10 godina

Zamislite tu hrabrost! I muž i žena bez diplome, još studiraju, novca niotkud, tek se dobije ne obilan studentski kredit i pokoji dinar od siromašnih roditelja, ili se nešto zaradi preko studentskog servisa. Ali se živjelo i preživjelo. U bračnim paviljonima u studentskom domu na Lašćini u Zagrebu kadšto je ozračje bilo kao u dječjim vrtićima.

Roditelji su bili bitke s upravom doma koja ih je nakon isteka roka prisiljavala da isele, ali se uglavnom ostajalo, i po nekoliko godina, dok se ne bi diplomiralo i našao posao. I sam u tome imam iskustva, a uspomene su više lijepe nego ružne. Kako je riječ bila mahom o vjernicima, kad bi cura zatrudnjela, nitko pobačaj ne bi ni spominjao, i prva je pomisao bila - pred oltar.

Djeca u majčinoj utrobi vodila su studente na vjenčanja.

Čitam jedan ovotjedni novinski naslov “U prva dva mjeseca ove godine vjenčalo se 15 posto manje parova nego prije dvije godine”. I kao i uvijek kad takvo što pročitam, prvo mi pada na pamet - nedostatak hrabrosti novih naraštaja kojima su zacijelo opisani studentski brakovi nepojmljivi. Kao što su im uopće nepojmljivi brakovi koji se sklapaju u “bezumlju ljubavi”, u oskudici, kad se još nema ni stan ni plaća. Da se, na primjer, stoljećima u selima čekala materijalna izvjesnost da bi se momak i cura uzeli, bilo bi nas puno manje, ako bismo kao narod i postojali. Brak je i u nemogućim situacijama bio mogućnost da se iz njih iziđe, hrabri ulasci u nevolje vrlo često završe mnogo bolje nego čekanje da nestanu ili se ublaže.

Papa Franjo Milan Ivkošić Čega se u korizmi trebaju odreći papa, Crkva, Plenković, Bandić, Pupovac, Bruna Esih...

Sjećam se da je u našim selima vladalo mišljenje kao se djeca iz mnogobrojnih obitelji, s puno braće i sestara, u životu mnogo bolje snalaze nego jedinci ili djeca iz obitelji gdje ih je samo dvoje ili troje. Što su zadaće u obitelji teže, roditelji su obično brižljiviji, okretniji i djelotvorniji, a djeca marljivija. Da bi se mladi ljudi ženili i udavali svakako moraju imati nagon i želju za zajedničkim životom, djecom i obitelji. Ali to tradicionalno naslijeđe u kojem je zasnivanje obitelji normalno i osnovna čovjekova životna zadaća sve više iščezava. Mladež se “vjenčava” s televizijom, internetom, igricama, kafićima, s drogom... koji ih otuđuju i od roditelja i obitelji i istiskuju iz njih “sjećanje” na stoljeća u kojima su njihovi preci živjeli za potomstvo, održavali obiteljsku lozu, narod, zajednicu.

Kad se ta nit prekine, kad “sjećanje” zamre, kad samoću ispunjava buljenje u ekran a ekran tu samoću uzdiže do životnog načela, prekidaju se sve one temeljne veze koje vode do oltara, do obitelji, do potomstva kao glavne brige. S prekidom tih veza prekida se i odgovornost, uživa se u komoditetu neobveznosti, neodgovornosti. Gubi se hrabrost za najvažniju svrhu postojanja – obnovu života. Na žalost, s nestankom tradicionalnih vrijednosti, s gubljenjem interesa za zemlju i njezine plodove pred poplavom jeftinog obilja, hrabrost za ženidbu gubi se i na selu.

Zdravko Mamić i Aleksandar Vučić Milan Ivkošić Aleksandar Vučić i Zdravko Mamić – bratski susret u Mostaru

Prije pola stoljeća skrb za obitelj značila je rano ustajanje, rad na zemlji od izlaska do zalaska sunca, a taj rad je davao smisao braku i obitelji kao što su ga brak i obitelj davali radu. U tom radu prepoznavali se i iskazivali mladići i djevojke, i zapravo je vezanost za zemlju bila put do oltara, eros rada i eros momaštva i djevojaštva tvorili su jedinstvo. Nestalo je te sprege zemlje i braka, pa se danas mogu čitati članci o rekordnom broju neženja u ovom ili onom selu.

Naravno, ne može se smanjivanje broja vjenčanja, koje je veće iz godine u godinu, pripisivati samo mladićima i djevojkama. Hrvatsko društvo obilježava beznadnost, vlasti nemaju gospodarskih programa koji bi stanovništvu jamčili posao, podnošljivu plaću i siguran život koji poticao stvaranje obitelji. Kad se takvo stanje zbroji s nespremnošću za brak koja i ne ovisi o materijalnom položaju, dobiva se ono što Hrvatska ima – u siječnju i veljači ove godine bilo je 320 manje vjenčanja nego u istim mjesecima preklani. Posljedica je sve manji natalitet od kojeg je mortalitet osjetno veći, pa nas, uza sadašnje iseljavanje, za 200 godina kao naroda neće biti. Hrvatska je imala hrabrosti obraniti se od strašne agresije, ali joj nedostaje hrabrosti za nešto tako obično – za brak.

Deceuninck grupa
PROIZVODNJA I EKOLOGIJA
Mogu li uspješno poslovanje na globalnom tržištu i zaštita okoliša ići ruku pod ruku? Jer kako stvari stoje, uskoro će morati
  • Manu@:

    Ja bih se ženio. Ali katolički odgojenih djevica u ranim dvadesetima manekenskog izgleda nema dovoljno za sve. Raspoložive su samo iskusne veteranke seksa i grada. I na tom području dominantan je hadezeov etički kodeks ko je jamio jamio. U teoriji ... prikaži još!iji su svima puna usta katolicizma a u praksi čisti sirovi i surovi darvinizam.

  • Venn:

    Ipak ima nade za večernji

  • Dolinski:

    kad se već spominje "buljenje u ekran", naša jedina prava demografska mjera bi bila da se u cijeloj europi isključi struju iza 17 sati, svaki dan. Nebi bilo dovoljno da se tako isključuje samo u hrvatskoj, jer onda bi ljudi ... prikaži još!i emigrirali. Tako nešto dobrovoljno se neće dogoditi, ali možda u slučaju nekog katastrofe ili rata je zamislivo, no ni to nije na vidiku. Jedino što preostaje je promatrati nestajanje bijelog čovjeka (već sada čini manje od 10% svjetskog stanovništva)