Naslovnica Premium Kolumne

U zemlji u kojoj je više crkvi nego bolnica, normalno je da zdravlje biva sve skuplje, a vjera jeftinija

Nema što država odlučivati o tome osigurati lijek ili ne, država lijek jednostavno mora dati.
12. prosinca 2017. u 17:52 31 komentara 1923 prikaza
Milan Kujundžić
Foto: Robert Anic/PIXSELL

Pa, jebem mu, do kada ćemo trpjeti toliki cinizam i navalu gorkog podcjenjivanja? Nije li se barem na minimumu pristojnosti ostao klatiti cijeli sustav sazdan od licemjerja koje je metastaziralo ne samo u institucije koje bi trebale biti vertikalama principa i dosljednosti, nego jede čovjeka po čovjeka, uz napomenu da je odavno i najprije proždrlo baš one koji su bili pozvani da ga spriječe.

Željko Krznarić Kongres o kliničkoj prehrani Osniva se centar za kliničke smjernice

Vijest da je ministar zdravstva pronašao rješenje za kupnju skupih lijekova osnivanjem fonda u koji će građani uplaćivati novac ne samo da je neodmjereno glupa nego i od svih nas očekuje da budemo neodmjereno glupi. Društvo u kojem za liječenje najmlađih, teško oboljelih, za brigu o starima i nemoćnima moramo pokretati humanitarne akcije ili sami uplaćivati u fondove koje toliko velikodušno pokreće država, društvo je bez solidarnosti. Uz to, temeljno je pitanje koje se postavlja i što će nam uopće država; pogotovo ona koja nije kadra osigurati solidarnost, koja potpuno transparentno pokazuje da ne štiti građane što su joj osigurali legitimitet, nego im predstavlja ekskluzivnu i agresivnu mašineriju što ih cijedi i pritišće iz slučaja u slučaj. Iskrivljena je slika i obična laž da kad se društvo digne da bi svojim donacijama spasilo teško bolesnu osobu svjedoči enormnu solidarnost. Upravo suprotno, jer baš te, na žalost sve češće akcije, ti suštinski incidenti solidarnosti svjedoče da u ovoj državi solidarnosti uopće nema, jer liječenje bolesnih trebalo bi biti ugrađeno u srž sustava, trebalo bi biti smisao njegova postojanja i ono zbog čega smo se odlučili za osamostaljivanje. Kad građani Hrvatske ovdje nemaju osnovnu sigurnost i pravo na život, može li se onda ova tvorevina uopće nazivati Hrvatskom? Što je smisao države? Ubirati poreze, pogodovati najbogatijima, kontinuirano skakati po leđima srednjeg sloja dok ga se ne zatuče u živo blato neimaštine, mobilizirati cjelokupni aparat da bi se tetošila nekolicina, umirati u uniformi za nju, plaćati njezine promašaje?

Iskustvo hrvatske neovisnosti iskustvo je vulgarnog nacionalizma paravanski postavljenog ispred gramzivog kapitalizma, ispred akumulacije besramlja i deregulacije standarda. Ni na jedno vitalno pitanje koje je važno za elementarni život svakog pojedinca hrvatska država u 27 godina svog postojanja nije odgovorila. Dapače, neprekidno se dokidaju postojeća prava i od onog što je nekada jamčilo socijalnu sigurnost ostaju samo ogrisci na kojima se vide otisci očnjaka predatora. Što će nam onda ovakva država? U kojoj ima više crkava nego bolnica pa onda i nije čudo da zdravlje postaje skupo, a vjera devalvirano jeftina. Pitati o smislu postojanja Hrvatske, fragment je šireg diskursa postojanja države uopće, smisla rada znanosti i medicine i njihova strukturiranja između dviju suprotstavljenih kategorija – čovjeka i profita. Što sadrži lijek čija je cijena 50 tisuća nečega? Ili sto tisuća nečega? Kakve troškove on nosi u sebi, koje jednadžbe na putu patentiranja i sigurne primjene mora rješavati da bi dosegao vrtoglavu cijenu? Danas su lijekovi veći od života i čini mi se da se bolesti provociraju tek da bi se lijekovi imali kome prodavati. Nije li jedino ispravna i, recimo naivno, poštena logika da lijekovi za najteže bolesti ne samo da budu najjeftiniji, nego da budu besplatni. Kako smo olako, bez ikakve borbe, prihvatili uskogrudnu i malignu tvrdnju da zdravstvo ne može biti besplatno, a ja pitam što onda, ako to ni zdravstvo ne može biti, može uopće biti pošteđeno izračunavanja navodnih vrijednosti u basnoslovnim iznosima. Država bi trebala postojati i imala bi smisla isključivo ako bi svojim građanima osiguravala besplatno školovanje, besplatno liječenje, ako bi odnos uzimanja i davanja strukturirala kroz filozofiju ulaganja u ljude, a ne u održavanje represivnog aparata, ako bi solidarnost postavila u sediment državnosti, ne u odvratne eufemizme o potrebitima. Raščistimo jednom zauvijek; nisu to nikakvi potrebiti, to je sirotinja, to su gladni, to su ljudi bez budućnosti i nade, to su bolesni bez prava na lijek. To su obezvoljeni mrtvaci kojima se budućnost određuje birokratskim cinizmom.

Klaićeva bolnica Novi pothvat Dječje bolnice Stimulator protiv epilepsije prvi put ugrađen djeci

To smo mi. Jer glasati o tome treba li teško bolesno dijete dobiti nerazumno skupi lijek toliko je poražavajuće kao sam čin da uopće nije bitno kakav će biti ishod glasanja. Odlučivati na takav način o sudbini očiju koje su tek progledale previše sliči funkciji odbora za pomilovanje osuđenih zločinaca. Nema što država odlučivati o tome osigurati lijek ili ne, država lijek jednostavno mora dati. U suprotnom građani moraju odlučiti ima li smisla davati lijek samoj državi, ima li je smisla držati na aparatima vlastita krvotoka ili je jednostavno treba iskopčati i proglasiti mrtvom.

Buditi suosjećanje od slučaja do slučaja, okupljati naciju oko osuda ratnih zločina samo da bi se prikrila sustavna bešćutnost, svakom je normalnom dozlogrdilo.

Koliko se roditelja sudarilo s takvom farmaceutsko-činovničkom tiranijom, koliko je pacijenata izlaz iz pogibelji moralo ukalkulirati kroz smisao trošenja. Ako i rad bolnica svedemo na uštede na čovjeku, svaka će smrt ispasti jeftinijom od liječenja. Kako nema naznaka da će se pogromaški trend zaustaviti, situacija će biti sve gora, lijekovi sve nedostupniji, solidarnost sve incidentnija, a zdravstvo će se do krajnje decidiranosti morati odrediti između savjesti zakletve koju polaže i novca što ga sve zlokobnije prebrojava.

Mala Kristina s roditeljima ispred Klinike za tumore na dnu ljestvice Bogate zemlje EU bore se za klinička ispitivanja lijekova, mi ih izbjegavamo UNICEF Umjetnici i humanitarci upozoravaju I hrvatska djeca odrastaju u nejednakosti UNICEF otvorio vrata Muzeja realnosti Kroz iluziju do stvarnosti Muzej realnosti vodi nas na interaktivno putovanje kroz djetinjstvo

VIP izdvaja za Vas

  • Avatar NeNormalan
    NeNormalan:

    crkva je bolnica u kojoj možeš izliječiti svoju bolesnu dušu, a država nema za lijekove jer u protivnom nebi imala za kojekakve uhljebe, pederske i druge kvazi udruge, političke stranke i slične parazite

  • stefj:

    Da bi država dala, netko to mora platiti. Jednostavno je premalo zaposlenih u privatnom sektoru da bi zdravstvo moglo ovako funkcionirati... Ovako kako je sada, imamo jedno od najskupljih zdravstva na svijetu (gledajući postotak koji se uzima od plaće), a ... prikaži još! pomalo traljavo zdravstvo... Ova usporedba s crkvama je notorna glupost, nisu problem crkve, problem je gomila uhljeba na proračunu. Samo da se ukine financiranje udruga dobilo bi se milijarde godišnje za zdravstvo. A da ne pričamo o previše zaposlenih po državnim i javnim strukturama... Zdravstvo samo opet gomila troškove od kojih dobar dio nije potreban ili ostvaren. Npr. napravi se pola pretraga ili ništa, a HZZOu se uredno pošalje račun. Jedna bolnica napravi pretrage, te iste slijedeći dan druga ne prizna i radi ih ponovo. Uz to, radi se na normu, kao da se radi na traci, pa se napravi desetina pretraga koliko bi se moglo normalno napraviti... Puno toga je postavljeno krivo, od plaćanja do realizacije i organizacije, crkva je tu najmanje kriva...

  • Avatar Celzijus
    Celzijus:

    Slažem se s "autorom" - vlaške crkve i džamije treba ukinuti. Jel tak drug Gerovac?