Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Lažne vijesti u kampanji s društvenih mreža brisao poseban odjel karabinjera

U kampanji gotovo se i nije govorilo o tome kako će se smanjiti državni dug koji guši talijansku ekonomiju, nego su se iznosila nikome razumnome uvjerljiva obećanja. U nas bi se reklo, račun bez krčmara, a u Italiji kažu “sajam licemjerja”
04. ožujka 2018. u 20:24 0 komentara 93 prikaza
Foto: IPA/PIXSELL

Parlamentarne izbore koji se održavaju u Italiji po žestini tonova u kampanji mnogi analitičari uspoređuju s prvim poslijeratnim parlamentarnim izborima održanima 1948. godine, kad se, praktički, biralo između stranaka koje su bile za savez sa SAD-om (Demokršćanska in primis) i onih koje su navijale za savez sa SSSR-om (Komunistička partija gotovo unius). Tada je čelnik talijanskih komunista Palmiro Togliatti u predizbornoj kampanji govorio čelniku demokršćana Alcideu De Gasperiju: “Želim si kupiti par bakandži s čavlima kojima bih mogao dati vritnjak De Gasperiju.” De Gasperi je, na rimskom slengu, odgovorio Togliattiju: “Bježi odavde! Ako te uhvatim, uništit ću te!”

Silvio Berlusconi ‘Neodlučni za 5 zvijezda’ Parlamentarni izbori u Italiji: Povratak otpisanoga Berlusconija?

I u ovogodišnjoj su kampanji uvrede osobne. Ne kritiziraju se programi koji su, istina, više iluzije nego ostvarivi prijedlozi, već se vrijeđanja osobne prirode. “Ti si mason, ljevičar, fašist, sektaš, rasist...” Ne govori se o programima koji bi se mogli ostvariti, već o tome što je netko rekao o izbjeglicama, o obojenim osobama, o homoseksualcima i prema tome se lijepe etikete. “Bijelci su superiorniji od crnaca, muškarci su superiorniji od žena, heteroseksualci su superiorniji od homoseksualaca...”, pojednostavnjene su usporedbe nekih političara (uglavnom s desnice), a onda na Facebooku dobiju odgovor da su “idioti uvijek idioti”. Da, društvene mreže... U talijanskoj predizbornoj kampanji očekivao se i napad ruskih hakera, kao što je bilo za američkih izbora, ali nije se dogodio. Talijani su onda sami sebe uništavali lažnim vijestima. Posebna služba karabinjera zadužena je za kontrolu pojavljuju li se na društvenim mrežama lažne vijesti i objavila da je u posljednjih mjesec dana izbrisala točno 128 lažnih vijesti (fake news). Na web-stranici karabinjera postoji i mogućnost da svaki građanin prijavi ono što smatra lažnom viješću, a takvih je dojava u proteklih mjesec dana bilo više od 600. Recimo, objavljena je informacija da su Talijani u inozemstvu u omotnicama s glasačkim listićima dobili i sliku kandidata kojega trebaju zaokružiti. Bilo je političara koji su zbog te lažne vijesti odmah prozivali vladu lijevog centra i njezino ministarstvo unutarnjih poslova. Vijest je izbrisana, ali je odjek ostao. Ili da je državna agencija objavila natječaj za dobivanje kioska u mjestu Ventimiglia (na granici s Francuskom) u kojem se dosta jasno naznačuje da prednost imaju imigranti. Laž koja je poslužila strankama (Sjeverna liga, Talijanska braća itd.) da napadnu vladu da privilegira strance pred Talijanima.

Na tapeti fašisti i antifašisti

S takvih prepucavanja došlo se ponovno na podjelu na fašiste i antifašiste pa je u Rimu ovog tjedna održana i manifestacija (uglavnom su bile prisutne stranke lijevog centra) protiv fašizma i protiv rasizma. I 70 godina nakon Drugog svjetskog rata polemizira se oko toga tko je fašist, a tko antifašist. Stranke desnog centra na čelu sa Sjevernom ligom Mattea Salvinija ne žele razgovarati o toj temi i govore kako u Italiji ima većih problema o kojim bi se trebalo raspravljati. No ni čelnici Pokreta 5 zvijezda (M5S), kao što su Luigi Di Maio (premijerski kandidat) te zastupnik Alessandro Di Battista, izbjegavaju dati odgovor jesu li ili nisu antifašisti. U jednoj TV raspravi novinar je tražio Di Battistu da odgovori s “da” ili “ne” je li antifašist. Di Battista je odgovorio da to nije tema današnjice, da fašizma više nema..., ali nije odgovorio ni da ni ne. Istina, njegov otac Vittorio je deklarirani fašist pa je valjda zbog toga “sputan”. Možda je imao pravo pisac i novinar Ennio Flaiano (1910. – 1972.) kad je kazao da se u Italiji fašisti dijele na fašiste i antifašiste.

A programi koje stranke nude? Dođemo li na vlast, svi će plaćati 23% poreza (Silvio Berlusconi, pokret Naprijed Italijo); ne, svi će plaćati samo 15% poreza izaberete li nas (Matteo Salvini, Sjeverna liga, koja je za ove izbore iz naslova izbacila geografsku odrednicu pa je ostala samo Liga); naš je prijedlog da svi građani dobiju plaću bez obzira rade li ili ne (Luigi Di Maio, M5S); mi ćemo, kao i do sada, postupno smanjivati porezni pritisak, ali i dodavati olakšice (Matteo Renzi, Demokratska stranka); mi ćemo smanjiti porez na osobni dohodak, ali ćemo uvesti porez na bogatstvo (Slobodni i jednaki, Pietro Grasso, predsjednik Senata i sada čelnik te nove stranke ljevice u koju su ušli ljevičarski nezadovoljnici Renzijevom politikom, kao što su bivši tajnici PD-a Massimo D’Alema, Pierluigi Bersani...)...

Talijanski državni dug iznosi 130% BDP-a. Ustanova “Bruno Leoni” izračunala je da taj dug raste za 4469 eura svake sekunde i sada iznosi 2,300 milijardi eura. U javnoj se raspravi gotovo nije govorilo o tome kako će se smanjiti državni dug koji guši talijansku ekonomiju, već su se iznosila neodrživa i nikome razumnome uvjerljiva obećanja. M5s kaže da će u roku od deset godina smanjiti državni dug za 40 postotnih poena, pokret Naprijed Italijo kaže da će smanjiti državni dug za 30 postotnih poena u pet godina, a Demokratska stranka isto toliko, ali u roku od deset godina. Nitko, međutim, ne kaže kako će se do toga doći. Da bi se punilo državnu blagajnu s više novca nego što je se prazni trebalo bi povećati porez i smanjiti potrošnju, dakle državnu administraciju, izdvajanja za vojsku, školstvo, kulturu, zdravstvo... No, svi govore da će povećati plaće zaposlenicima u državnoj službi, policajcima, nastavnicima, zdravstvenom osoblju..., da će povećati sigurnost (M5S bi zaposlilo 10.000 policajaca više) itd. A odakle novac za to?

U nas bi se reklo, račun bez krčmara, a u Italiji su ta predizborna obećanja nazvali “sajam licemjerja” parafrazirajući poznatu knjigu “Sajam taštine” engleskog pisca Williama Thackerayja (1811. – 1863.).

Nije onda ni čudo što oko 40% od 51 milijuna birača kaže da se neće odazvati na birališta, a tome treba dodati i oko 15% onih koji nisu odlučili za koga će glasati pa bi i neki među njima mogli odustati od biranja. Među mladima postotak onih koji neće izaći na birališta još je veći: gotovo polovica mlađih od 25 godina neće birati, a kad ih se i pita za neka imena političara, nemaju pojma o kome se govori. Na ovim izborima prvi bi put trebali glasati i oni koji su se rodili 2000. godine. No, oni koji su navršili 18 godina mogu glasovati samo za Zastupnički dom, a ne i za Senat za koji mogu glasovati samo stariji od 25 godina. Osim što su programi stranaka tako pripremljeni da nalikuju sajmu iluzija ili hipokrizije i izborni zakon je takav da najvjerojatnije neće dati većinu. Istina, odmah poslije 23 sata u nedjelju bit će objavljene prognoze na temelju izlaznih ispitivanja (exit poll), ali će prebrojavanje listića trajati, najvjerojatnije, do 14 sati u ponedjeljak 5. ožujka. Bira se mješovitim izbornim sustavom, odnosno do 37% parlamentarnih mjesta dolazi se uninominalnim sustavom (232 u Zastupničkom domu i 116 u Senatu), a 61% mjesta proporcionalnim (386 u Zastupničkom domu i 193 u Senatu), ostalih 2% mjesta (12 zastupnika i 6 senatora) biraju Talijani u inozemstvu proporcionalnim sustavom.

Umiru za ideale iz 19. stoljeća

Ako se križićem označi ime osobe (u Italiji se na biračkom listiću ne zaokružuje, a listovi su veliki kao plahte), onda se automatski daje glas i njegovoj stranci. Koalicije trebaju dobiti najmanje 10% glasova za ulazak u parlament, a samostalne stranke najmanje 3%. No, male stranke u koalicijama trebaju dobiti najmanje 1% glasova, a dobiju li manje, ti glasovi odlaze drugim strankama koalicije. Na listama u pojedinim okruzima na uninominalnoj strani nalazi se isto ime (najviše u pet okruga) pa ako taj političar pobijedi u više okruga, u parlament ulazi netko s njegove liste. Tu u igru ulaze stranke koje mogu reći kandidatu koji će okrug predstavljati, ako pobijedi u više, kako bi onda izabrali one koji će kao drugi postati parlamentarci. Dakle, ima više stupnjeva proračuna izbornih pobjednika. Jedini za koje će se sigurno znati da postaju parlamentarci oni su koji po uninominalnom sustavu budu prvi u svojim okruzima, dakle nešto više od trećine parlamentarnog sastava. A na listama ima 12.428 kandidata za 630 mjesta u Zastupničkom domu i 8256 kandidata za 315 mjesta u Senatu.

Na temelju posljednjeg ispitivanja javnog mišljenja prije izbora, koje je bilo moguće objaviti 17. veljače, ni jedna koalicija ili stranka neće osvojiti 40% glasova, koliko bi bilo dovoljno za dobivanje parlamentarne većine. Svi čelnici svih stranaka i koalicija kažu da neće s drugima ulaziti u koalicije kako bi došli do većine. Također tvrde kako bi se u slučaju da iz kutija ne izađe većina, trebalo odmah sazvati nove izbore. Istina, ima onih koji drže kako bi prije toga trebalo izmijeniti izborni zakon jer je po sadašnjem nemoguće dobiti pobjednika. No, ako se 5. ožujka ne bude znao pobjednik, do nekakve vladine većine bi se ipak moglo doći pregovorima i seljenjima iz koalicije u koaliciju. I u Njemačkoj su i demokršćani i socijalisti govorili da neće više stvarati veliku koaliciju, a sada su je ipak morali sastaviti. “Ali mi nismo Njemačka”, odgovaraju na to talijanski političari. No, neka je vrsta velike koalicije i sadašnja vlada lijevog centra koja je izdržala petogodišnji parlamentarni mandat, istina, promijenivši tri premijera (Enrico Letta, Matteo Renzi i Paolo Gentiloni). Najprije je s Lettom to bila vlada u kojoj su glavne stranke bile Demokratska stranka i Naprijed, Italijo. Onda je izašao Berlusconi, ali su se od njega neki odcijepili i ostali u vladi do sada. Dakle, i Italija je okusila lijevo-desnu koaliciju.

Zašto su se nekad čelnici unutar lijevog centra kao što su D’Alema, Bresani, Grasso... pa i predsjednica Zastupničkog doma Laura Boldrini, odvojili od Renzijeve Demokratske stranke? Renzi je za njih desničar jer je njegova vlada uvela reforme među kojima i ukidanje članka 18. zakona o radu koji je branio davanje otkaza jer je usvojen novi zakon o radu kojim se stvara veća fleksibilnost u zapošljavanju itd., te nije bitno što zaposlenost raste, već što je učinio nešto što oni ne bi nikada. Dakle, pobijede li, što je gotovo nemoguće, pitanje je hoće li dobiti i oko 5% glasova, koliko su im davala ispitivanja mišljenja javnosti, tražit će ukidanje Renzijevih zakona.

Za razliku od stranaka desnog centra, kao što je CDU Angele Merkel, koje se prilagođava situaciji, stranke ljevice ne odustaju od svojih programa, ideala. One će, a do sada su nestale sve lijeve struje koje su se odvojile od matice koja je išla prema centru, radije “umrijeti” za neki program, nego promijeniti stvari vladajući. Renzi-Gentilonijev lijevi centar imao bi veću priliku za pobjedu na ovim izborima da ljevičari nisu otišli umrijeti na marginu političke pozornice za svoje ideale iz 19. stoljeća. Ti su ljevičari i rušili svoje vlade kojima je na čelu bio Romano Prodi samo zbog inzistiranja na nekom svom programu koji je dana neostvariv. Čini se da se i sada bira između Zapada i Istoka kao i 1948. godine jer stranke nisu primijetile da smo već u trećem tisućljeću. 

Gola aktivistica skočila pred Berlusconija Nije to očekivao Gola aktivistica skočila pred Berlusconija, pogledajte njegovu reakciju Izbori u Italiji Grillo, Renzi ili opet Silvio Berlusconi Luigi Di Maio, Pokret 5 zvijezda Silvije Tomašević Talijanskih pet zvijezda pobjedom će uzdrmati temelje EU
Adventski ugođaj na jugu
Adventski ugođaj na jugu
Split i Dubrovnik tradicionalno pripremaju veseli program za sve uzraste
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.