Naslovnica Premium Analize i intervjui

Lažna nada iz Poljske: povijest se ne može modelirati za potrebe politike

Gdje god su nametali svoju vlast, nacisti su koristili ‘domaće usluge’, i u Poljskoj, kao i u Hrvatskoj, Francuskoj ili Srbiji..., ali nema zbog toga kolektivne nacionalne krivnje
22. veljače 2018. u 06:45 16 komentara 1118 prikaza
Papa u Auschwitzu
Foto: IPA/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Na groteskan način Poljska jednim stvarno čudnim zakonom o zabrani spominjanja „poljskih logora smrti“ daje Hrvatima i Srbima lažnu nadu da povijest mogu modelirati prema potrebama tekuće politike. Velika je razlika što se Poljaci vraćaju neslavno u rat koji su jednom već završili, a Hrvatska i Srbija ne mogu slavnije završiti svoj rat nego da ga do daljnjega stavljaju u režim dubokoga zamrzavanja. O Poljacima je sve rekao La Rochefoucauld: „Velika je ludost biti mudar sam.“ Što će jednoga dana Hrvati i Srbi moći reći na račun „svoga“ rata o kojem se slažu samo u jednome – da se ni u čemu ne slažu? Svatko je vodio svoj odvojeni rat! Nisu činjenice tako nepopravljivo sukobljene kao političari koji ih različito tumače. Tko bi htio gledati, taj bi vidio, ako ne sve, onda ono glavno: gdje je rat začet, tko ga je poveo, zbog čega, s kojim ciljem i s kakvim posljedicama. Problem je, sve do sada nerješiv, što taj svijet iz 90-ih godina, kad se rušio komunizam i raspadala Jugoslavija, i gubitnici žele naknadno proglasiti svojom pobjedom. Zato će, još na neodređeno vrijeme, srpsko-hrvatski odnosi biti pod ratnom hipotekom, a pozitivni pokušaji proboja takvog mentalnog obruča naličiti i dalje na pretakanje iz šupljega u prazno (i obrnuto). Dok prošlost govori, budućnost šuti. Nietzscheu je sloboda bila „zaborav prošlosti“; današnjim vladarima je čuvanje prošlosti poluga njihove vlasti. Neće zato biti pravoga pomirenja dok se ne raščiste ruševine prošlosti da bi se uspostavilo povjerenje, neće biti povjerenja dok se ne ostvare Camusove pretpostavke o pravednosti, a neće biti pravednosti dok se ne utvrdi istinu. Dok god političari, srpski prije drugih, jer na njima je temeljna odgovornost (i krivnja) za izbijanje rata, budu bježali od istine kao vrag od tamjana, a vrtjeli se oko pravde kao mačka oko vruće kaše, duh mržnje i osvete može biti samo suspendiran; neće biti poražen da se ne bi mogao vratiti nakon moratorija od kratkih sto dana.

Poljaci ogorčili Židove 'Zakonom ste izbrisali zločince'

Nema ništa od Havela

Pravda je u hrvatsko-srpskom sukobu stvarno spora; pitanje je da li je dostupna? Vučić je došao, vidio i – otišao: nitko nije pobijedio; valja se nadati da nitko neće izgubiti. Dramatična je potreba da se na trusnom području pojavi državnik autoriteta Vaclava Havela koji će moći ponoviti ono što je vođa „baršunaste revolucije“ tražio za postkomunističku Europu: „Potrebno je već jednom reći što pripada povijesti!” Dok se na posmrtnim ostacima Jugoslavije vodio „rat za našu budućnost“, češki pisac i državnik kumio je i molio (druge) državnike da se dogovore „koju će ulogu dodijeliti prošlosti“. Nisu ga slušali ni povjesničari na vlasti ni političari koji su htjeli silom mijenjati povijest. Da je na kraju Jugoslavije, na njenome izdisaju, bio neki drugi Havel, u Beogradu napose, jer su se Miloševićevi Srbi pripremili „tući”, moglo je sve proći drukčije. Prvi predsjednik demokratske Čehoslovačke već je bio angažirao Roberta Badintera da (mu) piše novi ustav, demokratske i federativne inspiracije, kad je kod Slovaka zapazio da žele svoju državu. Umjesto da krene na njih paravojnim hordama, da pokrene vojne i bojne da im slomi kičmu, Havel je pokrenuo razgovore o mirnome razdvajanju dvaju naroda. Ni jedan metak nije ispaljen; nikad Česi i Slovaci nisu – kako ističe u memoarskoj knjizi „Govoreći istinu“ – živjeli u skladnijim odnosima, kao poslije mirnoga razlaza. Zašto je Vučiću i danas teško priznati da je Slobodan Milošević, ako već sebe neuvjerljivo izmiče, kontaminirao srpsko-hrvatske odnose, i da dvije države i dva naroda treba osloboditi njegova tereta (i nasljeđa), da bi se sve drugo lakše rješavalo, i s jedne i s druge strane? Sigurno je da sadašnji srbijanski predsjednik nema ništa od Vaclava Havela da bi mogao pokrenuti civilizacijsku revolucije; nema ništa, još manje, ni od Willyja Brandta, da bi mogao zadovoljiti hrvatske optimiste, dijelom i naivce, koji očekuju previše od njegove isprike. Kad je kleknuo u Varšavskome getu, veliki njemački političar činio je to kao borac protiv nacizma; nije se ispričavao sebi, nego žrtvama nacizma. Isprike imaju težinu kad dolaze od ličnosti koje imaju vlastiti integritet. Nije Vučić ni prvi ni posljednji državnik koji nije izgradio tu vrstu moralnoga autoriteta. Koga bi usrećila njegova isprika?

Da povijest ne pišu pobjednici, ne bi bilo ni jednog rata za koji bi se moglo reći da je posve čist. Uz stijenke i najčišćeg rata lijepe se različite mrlje koje se poslije šire i metastaziraju, sve do toga da mogu dugo ugrožavati budućnost, kao što je to slučaj s ratovima koji su izbijali na prostorima bivše Jugoslavije. Aleksandar Vučić protutnjao je kroz Hrvatsku kao buldožer, ali je i poslije njegova prolaska ostala ista sjena neraščišćene prošlosti, kakva je bila i prije njegova dolaska. Sve su vlasti, i srpske, i hrvatske, zainteresirane da uljepšaju „svoje“ ratove, čak i kad ih nitko ne pita za račune. Bilo je različitih ratova, osvajačkih i oslobodilačkih, napadačkih i obrambenih, pravednih i nepravednih, svjetovnih i vjerskih, lokalnih i svjetskih. Uglavnom čovjek je ratovao otkako je izišao iz pećine jer mu nije bilo dosta ono što je imao. U praktičnoj definiciji, rat je borba za više, ne nužno i za bolje. Svi su se zasnivali na sili (oružja); samo su razmjeri sile različiti. Ni jedan, na žalost, nije prolazio bez žrtava koje se ne mogu opravdati nikakvim višim interesima, ni zaogrnuti prozirnim ratnim pravom; zato je teško razumjeti Poljake što otvaraju spor oko jedne povijesne izvjesnosti, s velikim izgledima da sve završi na njihovu štetu; nije lako razumjeti ni Srbe što toliko izbjegavaju drugu izvjesnost da su ratovi kod raspada Jugoslavije započeli voljom Beograda, da su imali osvajački i agresivni karakter i da se ni dana nisu vodili na tlu Srbije; nije lako razumjeti ni Hrvate kad misle da je moguće izaći nevin iz ratnog bordela i kad ne poštuju biblijske obveze opraštanja. Veliki Tolstoj izabrao je biblijske misli za moto svoga „Uskrsnuća“. Pita Petar Isusa: – Koliko puta, ako sagriješi brat moj, da mu oprostim? Do sedam puta? A Isus odgovara: – Ne velim ti sedam puta, nego do sedam puta sedamdeset!

Ima sjećanja koja izazivaju nove patnje. Računaju li s time poljske vlasti kad s toliko upornosti brane nacionalnu verziju rata da su spremne i u zatvore trpati one svoje sugrađane koji se ogriješe o službenu državnu istinu da (u Poljskoj) nisu postojali „poljski logori smrti“. Zaboravljaju li olako i zločince i žrtve? Novi je kanon nemilosrdan: tko samo zucne da su „logori smrti“ bili poljski, može završiti u tamnici kao da je orobio banku ili izazvao teško prometni udes. Režim na osjetljivoj ljudskoj nesreći plaši i preživjele – još žive – logoraše da će završiti u poljskome zatvoru kažu li da su u ratu bili u „poljskome logoru“. Politički bi korektnije bilo govoriti o logorima u Poljskoj, kad bi oni od početka do kraja bili samo nacistički proizvod; gdje god su nametali svoju vlast, nacisti su koristili „domaće usluge“: bilo je i u Poljskoj, kao i u Hrvatskoj, Nizozemskoj, Francuskoj, Letoniji ili Srbiji..., suradnika koji su bili zaposleni, što iz uvjerenja, što iz interesa, u nacističkim „tvornicama smrti“. Ni jedan njemački vojnik nije sudjelovao u mračnoj raciji na francuske Židove kad je u jednome danu na pariškome velodromu skupljeno gotovo 15 tisuća mladih i starih, muškaraca i žena, da bi bili upućeni na put bez povratka u njemačke, ali i poljske logore.

Poljaci već mjesecima prosvjeduju protiv zakona za koji u Bruxellesu kažu da nije u skladu s demokracijom Špijunska dijaspora 'Poljaci u iseljeništvu, prijavite nam sve koji su protiv Poljske'

Obuzetost prošlošću

Gdje god su mogle, pa i u Hrvatskoj i u Poljskoj, nacističke su vlasti koristile vlastiti patent da tuđom rukom hvataju vruće željezo masovnoga ubijanja. Zašto su Poljaci naknadno postali tako osjetljivi, toliko godina i desetljeća poslije događaja? Ako su i oni, kao i većina europskih naroda, bili uvučeni u nacističko kolo, nisu imali puno izbora: ili se pokoriti ili se oduprijeti nacizmu. Neke su ratne činjenice manje-više verificirane, i ne daju pravo ni Poljacima ni drugim okupiranim narodima na toliku oholost kao da je nacistički zločin prošao bez njih; legije „domaćih izdajnika“ djelovale su u svim zemljama koje su nacisti podvrgli svojoj volji. Nisu zanemarive ni neke otežavajuće okolnosti: prije nego što je sama bila okupirana, Poljska je u komadanju Čehoslovačke i sama omastila brk. Najveća ličnost europskoga pokreta otpora Winston Churchill nije bio nježan prema toj zemlji optužujući je da je „lijevom rukom pomagala antisovjetski raspoložene baltičke zemlje“, a „desnom grabila dio Čehoslovačke“. Njegov sunarodnjak, povjesničar Antony Beevor imao je više razumijevanja za poljsku rastrganost između „staljinističke klasne borbe“, koja je završila u dehumanizaciji, i „nacističkog nepopustljivog rasizma“, koji je doveo do još većih zločina. Između „njemačke agresije“ i „ruske pomoći“ Poljaci su uživali „slobodu robova u lancima“. Je li to dovelo do stanja koje je Slobodan Šnajder u literarnom istraživanju obiteljskoga stabla detektirao kao „trajnu obuzetost (Poljske) poviješću koju nije imala“? Uklapa li se u takve frustracije i posljednji pokušaj poljskih vlasti da promijene povijesni kontekst, ako ne i činjenice, posljednjeg svjetskog rata?

Obrana od „poljskih logora smrti“ polazi od krive pretpostavke da postoji kolektivna krivnja Poljaka i da tu stigmu treba skinuti s lica nacije. Nitko taj teret ne vješa o vrat ni Poljacima ni bilo kojem drugom narodu! Ni Nijemcima nitko nije stavljao žig kolektivne krivnje. Nobelovac Imre Kertesz, i sam preživjeli logoraš, malo prije smrti upotrijebio je svoj autoritet da brani njemački narod od kolektivne odgovornosti. „Nimalo ne vjerujem da svaki Nijemac nosi rasizam u svojim genima“! Sud u Nürnbergu odlučivao je o poraženima, ali nije njemački narod proglasio krivim za nacizam i za zločine genocida i holokausta; krivi su njegovi vođe, ideologija koja ih je vodila, režim koji su izgradili i projekt na kome su izazvali smrt desetaka milijuna ljudi. Krivnja se i tada i poslije mjerila metrom pojedinca, a ne nacije. Kad se otkrilo da je ljevičarska književna ikona Günther Grass bio neko vrijeme u Hitlerovoj mladeži, nastao je mali skandal; kad se potvrdilo da je Martin Heidegger, jedan od vodećih filozofa 20. stoljeća, bio zagriženi antisemit, izbio je veliki skandal, koji je pokazao zavidnu osjetljivost poslijeratne njemačke nacije na svoje nečasne velikane. Nekadašnji rektor iz Freiburga, iz nacističkoga doba, prošao je filtre poslijeratnoga raščišćavanja; s „crnim bilješkama“ izgubio je (posmrtno) svaki moralni autoritet. I Voltaire je imao neke „antijudaističke“ tekstove, i neki njemački filozofi iz kruga idealista, također; antisemitizam prije logora i poslije plinskih komora nije isti antisemitizam. Razlikuje ih šest milijuna ubijenih Židova. Nema te moralne pozicije koja bi tom činjenicom mogla poravnavati neke druge povijesne ili političke račune.

Antisemitizam je tijekom stoljeća postojao kao socijalna bolest; u vrijeme nacizma bila je politička epidemija; nakon nacističkog sloma opet se izražava kao svojevrsna društvena patologija s kojom se vode različiti obračuni, ne samo sa Židovima. Nisu Poljaci plasirani na vrhu europske ljestvice antisemitizma da bi se morali braniti da nisu to što stvarno nisu. Tjerajući sa sebe kolektivnu krivnju, koju im nitko ne nameće, mogli bi zapasti u drugu krajnost da brane kolektivnu nevinost; ni takva kvalifikacija ne drži vodu, jer i ona nastupa u ime kolektiviteta u pitanjima gdje su odgovornosti individualne i individualizirane. U različitim povijesnim periodima i Francuzi su znali zaći duboko u zabranjeni teren antisemitizma; nikad narod, nego pojedinci. De Gaulle je poslije oslobođenja išao tako temeljito i daleko u čišćenju da ga je i njegov prijatelj François Mauriac opominjao da novoj vlasti ne oblači „nacističke čizme“. Pa, ipak su se, kroz tamošnja sita i rešeta provlačili i kapitalci u liku slavnog arhitekte Le Corbusiera koji je ostavio debele pisane tragove o svome antisemitizmu ili scenarista i režisera Jacquesa Audiarda koji je, neopaženo, bio u prvim linijama borbe protiv „unutrašnje opasnosti“. Francuska povijesna i književna struka danas je manje-više suglasna da treba objaviti predratne i ratne antisemitske pamflete Ferdinanda Célinea. Filozof (i bivši ministar školstva) Luc Ferry, s tezom da „zabrana jača antisemitsku paranoju“ nije uspio uvjeriti jednu važnu osobu, piščevu udovicu Lucette, koja u 105. godini brani muževu oporuku o zabrani objavljivanja tih djela. Ni u toj dobi ne napušta planove da dopusti objavljivanje „kad dođe vrijeme“. Može se i pretpostaviti na koje „vrijeme“ misli. Jer, intelektualna je javnost radoznala, političke vlasti nisu za zabranu, a izdavač „Gallimard“ računa da može ponoviti naklade koje su išle i do 100 tisuća primjeraka. Ako nema zakonskih ni moralnih prepreka, zarada nije zanemariva u konačnoj odluci.

Europski poslijeratni poredak dobrim dijelom počiva na presudi iz Nürnberga koju su izrekli pobjednici. Netko će, s distance, reći da je proces bio samo formalan, da su presude bile unaprijed određene, da optuženi nisu imali nikakve šanse da se (o)brane. Ali, francuskom je sudu trebalo 20-ak minuta da osudi na smrt jednog od svojih najvećih književnih talenata Roberta Brasillaca i da jednu lijepu karijeru prekine u 36. godini iako je (otrovno) pero bilo jedino oružje koje je držao u ruci.

U Nürnbergu se znala crta

U logici nove golističko-komunističke vlasti veći talent nosio je i veću odgovornost. U Europi se u to vrijeme znao pobjednik, i on se ponašao pobjednički. U ratovima u bivšoj Jugoslaviji, ni danas ne postoji suglasnost o tome tko je pobijedio, a tko je izgubio. Kad nije mogla – ili bolje: nije htjela – spriječiti rat, međunarodna je zajednica spriječila da rat ide do kraja: prekinula ga je, jer se bojala pobjednika, a još više poraženoga. U Nürnbergu se znala crta, i pravna i moralna i politička: sudilo se nacizmu. Nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji u Haagu se sudilo kao da se radilo o kavanskoj tučnjavi. Suci i njihovi pokrovitelji teško su prihvaćali da u ratu svih protiv sviju ipak svi nisu bili jednaki. Zato će se, vjerojatno, ponavljati serija u kojoj će poslije Aleksandra Vučića, koji nije došao prazna džepa, dolaziti njegov štićenik Milorad Dodik da poništi i ono malo nade u bolje srpsko-hrvatske odnose koje je proizveo njegov zaštitnik. Zna li se hijerarhija u srpskoj politici, sve djeluje kao podjela uloga.

Sa svime i poslije svega teško je ostavljati sa strane prijepore o prošlosti jer oni na prostoru gdje još nisu očišćene sve mine mogu izbiti u goroj formi nego u Poljskoj. A opet, ne može se čekati da prođe prošlost da bi svanula bolja budućnost. Marxa su se svi lako odrekli; nacija je pobijedila klasu. Ali, ljudi koji odlučuju teško prihvaćaju Hegela da slobodu mogu vidjeti u zaboravu (loše) prošlosti. 

DRUGI POKUŠAJ Poljakinje protiv zabrane pobačaja: "Osim trbuha imamo i mozak" Svaka kartica sadrži fotografiju, ime i prezime, mjesto i datum rođenja, zašto je osuđen i kako je kažnjen prijestupnik Dodatna stigmatizacija Novi kontroverzni potez - Poljska sastavila registar seksualnih prijestupnika Andrzej Duda Pravosudne reforme Poljski predsjednik optužio Bruxelles: 'Lažu'
Mala škola financija
Edukativni projekt
Učenici, prijavite se na nagradni natječaj i osvojite 15 tisuća kuna za svoju školu

A1 izdvaja za Vas

  • Deleted user:

    druze galicu upravo vi modelirate povijest za potrebe politike 1. srbija i crna gora su izvrsile brutalnu agresiju na hrvatsku uz pomoc 90% pupavaca 2.krvavi rat se vodio na teritoriju hrvatskom 3.u ratu je izginilo oko 29 000 hrvata 4.ratna ... prikaži još!a steta je u milijardama eura O tomu treba pisati a u isti kontekst stavljati hrvate i srbe je degutantno...jedino ako pisete za novac toliko o vasem i pupavcevom modeliranju dok su zivi hrvatski branitelji slaba vam je glina za modeliranje

  • zlatan456:

    Kad smo već kod Poljske, ona u 2. svj. ratu nije postojala. Sve je to bila jedna država, Grossdeutsches Reich. Prema tome, logori nisu bili poljski.

  • mksdk:

    Članak predstaavlja čistu i nepatvorenu falsifikaciju povijesti i to u svakom svom segmentu. 1. Poljska se nema što ispričavati za holokaust jer ga nije ni počinila, direktno ili indirektno. 2. Nitko se nema što ispričavati za holokaust jer se on ... prikaži još! nije ni dogodio. 3. Naslovna slika sa ovim neslavnovladajućim heretikom je također manipulacija i pokušava od čitateljstva sakriti činjenicu da papa koji je tada bio na čelu Katoličke Crkve (papa Pio XII) nikada nije htio optužiti Njemačku za holokaust (što je razlog zašto ga židovi mrze iako im je pomagao). 4. A ako već stavljate sliku pape u logoru, onda ste mogli staviti i sliku Ivana Pavla 2 gdje moli pred pločom na ulazu u Auschwitz na kojoj piše da je tamo ubijeno 4.000.000 ljudi (od toga najmanje 2.000.000 Židova) tako da imamo svjedočanstvo o manipulaciji jer danas i službeni povjesničari govore o 700.000 stradalih (što također nije istina). Uglavnom, loš članak.