Među brojnim šalama kojima nas je obdario glumac Đuro Utješanović, jedna mi se ovih dana čini posebno aktualnom. Pokojni glumac predlagao je da se stajalište autobusa za zagrebačko groblje Mirogoj premjesti ispred Hrvatskog narodnog kazališta. Tada bi turisti koji dođu u Zagreb, vidjevši svako malo ispred kazališta plato prepun ljudi s cvijećem, mogli samo uzdahnuti i pomisliti – koji kulturan narod!
Štos Đure Utješanovića danas se ostvaruje u našoj postizbornoj zbilji kada se, u iščekivanju imena novih ministara, uz puno žara i emocija, gotovo sav interes javnosti fokusirao na Ministarstvo kulture. Kako nekome neupućenom strancu objasniti da ministarstvo koje raspolaže s 0,49% državnog proračuna ispada najvažnije i da nitko posebno ne razbija glavu oko toga tko će biti ministar gospodarstva, financija, vanjskih poslova, zdravstva, pa čak ni znanosti, već je pitanje svih pitanja koga će novi premijer Plenković pomazati za ministra ili ministricu kulture? Nije, naravno, riječ o tome da smo narod koji u Europi najviše drži do institucionalizirane kulture, o čemu svjedoči i sam mizeran postotak izdvajanja za taj resor, već da je spletom okolnosti čelna pozicija tog ministarstva postala ključna simbolička točka hrvatske politike, ideološki lakmus-papir za novog premijera, koji će pokazati je li on blijedoplavi, možda čak i crveni, ili, u očima druge strane toliko tamnoplavi da se čini i crnim.
Postoji puno kompetentnih ljudi u Hrvatskoj koji bi mogli dobro upravljati tim ministarstvom. No u javnosti su se imena “spontano” svela na dva, oštro suprotstavljena. Prvi je kandidat dosadašnji ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Logično je da je pri kadroviranju prva odluka novog premijera, koji dolazi na čelo vlade koju formiraju iste dvije opcije koje su činile i prethodnu, hoće li na poziciji ostaviti iste ljude koji su ministarstva vodili i u prošloj vlasti HDZ-a i Mosta ili će postaviti druge. Prvi je Plenkovićev potez glede Ministarstva kulture, dakle, ostaje li Hasanbegović ili ne. Odluka oko tog kadrovskog kontinuiteta ili promjene dugoročno mu je politički najriskantnija, jer nakon svega što se događalo oko ministra Hasanbegovića, oko te fotelje najveći je ulog, iako upravlja, kako je već navedeno, samo dvjestotim dijelom proračuna. Ako se odluči ne (p)ostaviti ga, premijer Plenković morat će objasniti javnosti zašto. Smatra li da je Hasanbegović bio preusko vezan uz Karamarka pa odlazi u paketu unutar promjene čiji je početak označio sam Plenkovićev izbor za novog predsjednika HDZ-a? Je li loše radio svoj posao? Je li možda imao neke skandale, gafove, nenamjenski trošio sredstva Ministarstva, nepotistički zapošljavao?
Je li za nešto što bi, s obzirom na to da je riječ o istoj vladajućoj stranci, de facto izgledalo kao smjena, bio presudan potpis onog venezuelskog dramaturga koji je među ostalim “upućenima” potpisao međunarodnu peticiju protiv hrvatskog ministra?
Ako ne ponudi dobre argumente za Hasanbegovićevo neimenovanje, Plenković će u dijelu HDZ-ova biračkog tijela ispasti mlakonja koji se prepao NVO-mafije i lijevih medijskih čekićara i vratio zemlju u Sanaderovo vrijeme kada se u kulturi i medijima jasno osjećala bitna razlika između toga tko je na vlasti u Hrvatskoj i tko vlada Hrvatskom.
Ako dobijemo novog ministra ili ministricu kulture, tko god to bio, neće mu biti lako zasjesti na simbolički toliko opterećenu poziciju.
To se već vidi po reakcijama na potencijalnu kandidatkinju Ninu Obuljen Koržinek, čije je spominjanje kao eventualne nove ministrice izazvalo jednako žestoke reakcije kao da je Plenković odlučio vratiti Andreu Zlatar Violić.
Nina Obuljen Koržinek našla se na udaru dijela braniteljskih udruga koji joj predbacuju da kao članica Upravnog odbora Hrvatskog audiovizualnog centra nije reagirala na netransparentno trošenje javnih sredstava i financiranje antihrvatskih pamfleta, pri čemu navode kontroverzni film “15 minuta – masakr u Dvoru”. Polemika je u tijeku i treba još čuti sve argumente i jedne i druge strane. No mimo toga, čini se da se već odavno vodi borba oko kontrole nad HAVC-om i javnim sredstvima kojima raspolaže. Nini Obuljen Koržinek u potencijalnoj kandidaturi medvjeđu uslugu čine lijeva medijska pera koja je u strahu od ostanka Hasanbegovića zdušno javno podupiru. Strateški im je to nepametno jer, čak i da su uvjereni da je “njihova” i da će kao ministrica osigurati nastavak lijeve kulturne hegemonije, javnom joj podrškom baš i ne pomažu da dođe na tu poziciju. To da Jelena Lovrić ili Branko Mijić daju potporu određenom kandidatu za HDZ-ova ministra kulture koristi tom kandidatu jednako kao što bi primjerice Orsatu Miljeniću u kandidaturi za predsjednika SDP-a koristila javna potpora Milana Ivkošića ili Ivice Šole.
Pitanje je, nakon svega, bi li za Ninu Obuljen Koržinek uopće bilo dobro doći na čelo Ministarstva kulture jer su stvari otišle predaleko pa bi njezin rad, u ovakvom ozračju, bio u startu otežan i promatrao bi se pod ograničenim, ideološkim povećalom. Hasanbegović je, ne svojom voljom, za dio HDZ-ova biračkog tijela postao hodajući mit o mogućnosti čistog, nelopovskog, istinski desnog HDZ-a kojem se ne tresu koljena pred Kulturnjacima i lijevim medijima. Bilo kojeg drugog ministra ili ministricu promatralo bi se isključivo kao ne-Hasanbegovića i kao takvog, odnosno takvu i vrednovalo, barem na početku mandata.
Naizgled paradoksalno, u takvoj konstelaciji, čak i ako bude izabran neki ljevici simpatičniji ministar kulture, lako je zamislivo da lijevi pogon dobije manje javnog novca pod “svojim” nego pod “njihovim” ministrom. Suprotno onome što bi se pomislilo, Hasanbegović nije “sisavcima” zavrnuo sve pipe, već je to učinio samo djelomično.
Ako postane ministrica kulture, Nini Obuljen Koržinek, kao i bilo kojem drugom “lijevo-desnom” kandidatu, oštro i veliko povećalo desne medijske javnosti stajat će nad svakom lipom koju će Ministarstvo dodjeljivati, pa je moguće da zbog efekta puhanja i na hladno dežurni “sisavci” koji je sada prizivaju dobiju manje nego u Hasanbegovićevu kratkom mandatu.
U zemlji koja, prema statističkim pokazateljima, tek odnedavno počinje izlaziti iz osmogodišnje krize, što se još nije počelo osjećati na životu ljudi, koji se sve više iseljavaju, u vrijeme zabrinjavajućih vanjskopolitičkih okolnosti urušavanja Europske unije, prijetnje migrantske katastrofe, najvećih poslijeratnih napetosti u susjednoj BiH i brojnih drugih problema, čitajući naše medije ispada da javnost po pitanju sastava nove Vlade, koja će morati broditi u takvim okolnostima, ne zanima ništa drugo osim tko će biti ministar kulture.
Premještanje autobusne stanice za Mirogoj pred HNK kao poticaj percepciji Hrvata kao kulturnog naroda mila je majka prema napetosti s kojom, kao vjernici bijeli dim iznad Sikstinske kapele, iščekujemo Plenkovićev pravorijek oko toga tko će voditi Hrvatima najvažnije ministarstvo.
>> Hasanbegović gubi podršku, previše se gurnuo u prvi plan
>> Nina Obuljen Koržinek: Izložena sam hajci otkad me mediji spominju kao buduću ministricu!
Plenković misli da će moći izbjeći sukob s lijevim medijima. Živi biil pa vidjeli.