Naslovnica Premium Kolumne

Krleža i Lukas veličali su Tita i Pavelića, ali i cijela im se zemlja prilagođavala

Filip Lukas bio je dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske i uspio ju je sačuvati u NDH, ali je u komunizmu nitko nije mogao sačuvati pa je brutalno ukinuta 1972.
10. veljače 2017. u 17:23 0 komentara 2756 prikaza
Miroslav Krleža
Foto: Muzej istorije Jugoslavije, Beograd
Pogledajte galeriju 1/3

Što znači zahtjev udruge “U ime obitelji” za rehabilitaciju Filipa Lukasa? Bio je dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske i tu kultnu ustanovu uspio je sačuvati u NDH, ali je u komunizmu nitko nije mogao sačuvati pa je brutalno ukinuta 1972. Bio je sveučilišni profesor, pisac i vrhunski intelektualac, a djelovao je i u NDH te je potkraj 1945. osuđen na smrt u odsutnosti. Miroslav Krleža podupirao je komunistički režim bivše Jugoslavije i pisao hvalospjeve zločincu Titu. Bi li, da je dočekao samostalnu demokratsku Hrvatsku, zbog toga zaslužio suđenje i tešku presudu? Nikome to ne bi ni palo na pamet, a Krleža je danas gotovo podjednako slavljen i neupitan kao u vrijeme svoje najveće moći.

I podosta drugih pisaca poput njega bilo je odano režimu i Titu. Ali ne trebamo se baviti samo piscima. Poznati Titovi podanici, izrasli iz njegova zla, koji su dočekali samostalnu Hrvatsku, a uvelike su progonili hrvatske domoljube te u ovolikoj ili onolikoj mjeri diktirali njihova uhićenja, presude i bestijalne zatvore – političari Jure Bilić, Josip Vrhovec, Dušan Dragosavac, Stipe Šuvar... – ostali su netaknuti i nitko nikad nije ni spomenuo mogućnost da im bude suđeno. Na sve se strane priča o potrebi suočenja s prošlošću, o otvaranju arhiva, sam premijer Plenković “zakleo” se da će ukloniti podjele koje se stvaraju u odnosu na nekadašnje totalitarne režime, komunistički i ustaški. To uklanjanje podjela trebalo bi značiti podjednak odnos prema zločinačkoj komunističkoj Jugoslaviji i zločinačkoj NDH, dakle prema dvama totalitarizmima, i podjednak odnos prema grešnim i manje grešnim sudionicima i činiteljima tih režima i vremena. Trebalo bi značiti, na primjer, i podjednak odnos prema slavitelju Tita i komunističke Jugoslavije Krleži i slavitelju Pavelića i NDH Lukasu. I podjednak odnos prema Titovim “doglavnicima” Vladimiru Bakariću, Josipu Vrhovcu, Juri Biliću, Dušanu Dragosavcu, Milutinu Baltiću i Stipi Šuvaru i Pavelićevim doglavnicima Mili Budaku, Ademagi Mešiću, Jozi Sunariću, Marku Došenu, Luki Lešiću i Andriji Betlehemu. Niti ustaške dužnosnike iskupljuje što smo napokon bili dobili hrvatsku državu niti komuniste takozvani antifašizam. Nije hrvatska ona država koja je imala rasne zakone, progonila i ubijala Srbe, Židove, Cigane, političke protivnike, koja se u svemu sluganski podredila nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji, koja se odrekla velikoga dijela svoga teritorija... Kao što nije antifašistička ona država koja je poubijala desetke tisuća razoružanih hrvatskih vojnika i civila, koja je imala politički režim koji se od fašističkog nije razlikovao – s jednom partijom, jednim vođom, logorima i zatvorima za nepoćudnike, s ubojstvima političkih emigranata...

I u Pavelićevoj NDH i u Titovoj Jugoslaviji postojali su književnici, umjetnici, intelektualci, koji su se, poput mnoštva drugih ljudi, prilagođavali političkom režimu u kojem su živjeli, neki mu bili manje ili više bliski, ali nisu činili zločine, nego su ostali u svom poslanju za koje su ih Bog i priroda stvorili, koji su i u uvjetima totalitarne države pridonosili kulturi, znanosti, svome narodu. Podjednak odnos trebalo bi imati prema tim zaslužnicima i u ustaškoj i u komunističkoj državi, kao i prema svekolikom narodu koji se na sličan način snalazio i preživljavao u različitim ulogama – u obitelji, u državnim službama, u vojsci, u obrazovanju, u sportu i drugdje. U povodu spomenutog zahtjeva za rehabilitaciju Filipa Lukasa bivši SDP-ov ministar pravosuđa Orsat Miljenić kaže kako “zakon to dopušta”, ali “iza takvih zahtjeva često stoje neprihvatljivi pokušaji rehabilitacije NDH.” Što bi Miljenić rekao kad bi ga se optužilo kako on i drugi esdepeovci ustrajno rehabilitiraju zločinačku Titovu Jugoslaviju? Svi ljudi, kako god bili rangirani u jednoj ili drugoj državi, a nisu činili zločine, nego su jednostavno bili u službi vlastitog opstanka, opstanka svojih obitelji, naroda, društva i zemlje već samim time su rehabilitirani. U toj spoznaji i toj istini trebale bi se utopiti i nestati sve podjele oko ratne i političke prošlosti hrvatskog naroda. Kao što bi ih, na primjer, trebale nadvisiti priče koje su neki slušali u vlastitim tragično podijeljenim obiteljima, priče o poštenju i herojstvu i partizanskog i ustaškog borca. I one su ljudske i uvjerljive kakve god da su se politike tim herojstvima hranile jer su ta junaštva bila suprotnost i zloćudnosti “napokon dobivene države” i zloćudnosti “antifašizma”.  

>> "U ime obitelji" od suda zahtijeva reviziju komunističke presude Filipu Lukasu 

>> S Krležom sam razgovarao o srpskom hegemonizmu, a složili smo se da Tito ne drži armijski vrh pod kontrolom

Digitalna komora
Digitalna komora
Poduzetnici, odsad ključne informacije doznajte klikom miša

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.