Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

'Trumpova pobjeda oživljava politiku gnjeva, rasizma i netrpeljivosti. Gura nas prema novim 1930-im'

Trumpova pobjeda simbolizira kraj neoliberalne ere, kraj iluzije da je kapitalizam dobro vođen, kraj iluzije o postojanju efekta prelijevanja prema kojem se bogatstvo bogatih pretače i na siromašne
19. studenoga 2016. u 21:21 0 komentara 3492 prikaza
Varoufakis
Foto: Pool Roma/IPA/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/6

Bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis lani je pregovorima s Europskom unijom o grčkim dugovima duboko uznemirio bruxelleske birokrate, zaintrigirao medije i europsku javnost svjesnu da se grčko pitanje odnosi na cijeli kontinent, podijelio ekonomiste kad je riječ o opstanku eura te mnoge šarmirao, a neke i iritirao svojim rokerskim stilom.

Nakon ostavke vratio se karijeri sveučilišnog predavača. Predaje ekonomiju na sveučilištima u Ateni i teksaškom Austinu te gostuje na nekima od najprestižnijih svjetskih sveučilišta. Kao rasna intelektualna zvijezda raspravlja s misliocima i filozofima poput Noama Chomskog i Slavoja Žižeka.

yanis varoufakis otvorio dušu Varoufakis: Moja je majka bila teroristica krajnje desnice Varoufakis "Kantu hvala" Varoufakis: Njemačka vraća nadu da Europa nije izgubila dušu Yanis Varoufakis was appointed Greece's finance minister in January in the newly elected government of Alexis Tsipras, which promised to renegotiate Greece's debt and attempt to curtail austerity measures. Varoufakis resigned his post seven months later w Radikalna demokratizacija Varoufakis: Tražimo osnivanje ustavne skupštine EU

Osnovao je paneuropski ljevičarski pokret DiEM25 (Pokret za demokraciju u Europi 2025.). Njegovo je gostovanje 4. prosinca na Filozofskom teatru u HNK u Zagrebu, gdje će ga ugostiti njegov prijatelj i suradnik iz DiEM-a, filozof Srećko Horvat, rasprodano.

Posjetu je prethodila objava njegove najnovije knjige, oštroumne analize povijesti i budućnosti Europske unije “Trpite ono što morate?” u izdanju zagrebačkog Sandorfa. Ekskluzivni telefonski razgovor počeli smo njegovom ulogom u pregovorima grčke vlade i Europske unije 2015. godine.

Neki Grci smatraju da ste bili vrlo zahtjevni u pregovorima s Trojkom (MMF, Europska središnja banka i Europska komisija) i da je upravo vaš stav uzrokovao propast pregovora. Je li to istina?

To je jedna od najvećih laži. Moj je stav bio iznimno blag, elastičan, diplomatičan i ljubazan. Opisali su me kao teškog pregovarača zato što sam odbijao prihvatiti pogrešnu politiku koju je Trojka namjeravala provesti u mojoj zemlji.

Naročito sam odbijao preuzeti još jedan ogromni zajam pod uvjetima koji su jamčili produbljivanje krize, bez mogućnosti otplaćivanja tog zajma.

Ti umjereni prijedlozi bili su velika prijetnja Trojci jer su pokazivali Španjolcima, Portugalcima, Ircima, Talijanima i Francuzima da Trojka nije pripremljena za pregovore s njihovim vladama. Oni nisu željeli kompromis, oni su jednostavno željeli da potpišem nastavak iste politike prema Grčkoj.

Je li Grčka još uvijek u ekonomskoj krizi? Jesu li se Grci barem dijelom oslobodili čeličnog stiska bankarskog sustava?

Grčka je još uvijek u kandžama krize jer je Vlada nastavila istu politiku koja je i izazvala krizu i koja se od tada dodatno produbila. A je li se Grčka oslobodila stiska bankokracije? Ne, nije. Cijelom Europom vlada bankokracija. Grčka je imala šansu osloboditi se njezina stiska, druge zemlje nisu imale tu mogućnost. Mi smo je imali i propustili smo je. Ali bankokracija prijeti svima nama.

Što bi se dogodilo s Grčkom da su vaši pregovori u svojstvu ministra financija s Trojkom uspjeli?

Naši bi pregovori uspjeli da je grčka vlada ostala jedinstvena i vjerna dogovoru da kažemo “ne” novom novcu dok nam ne bi ukinuli restrikcije i dok ne bismo postigli odgovarajući fiskalnu politiku. Da smo ostali vjerni cilju i da je naša vlada uspjela ostati jedinstvena, dogodila bi se jedna od dvije stvari.

Moja dužnost bila bi da Berlin, Bruxelles i MMF dovedem za stol, pri čemu Grčka ne bi morala izaći iz eurozone, čime je Trojka prijetila, jer ih to ne bi koštalo nijedan euro, kako bismo postigli obostrano zadovoljavajući dogovor. Druga mogućnost bila je da Grčka bude istisnuta iz eurozone.

Obje opcije, pri čemu prva više nego druga, bile bi bolje od onoga što imamo danas – ovjekovječenje krize s valutom koja je neodrživa, barem za ovu zemlju.

Grčki državni tužitelji optužili su vas za veleizdaju i zahtijevaju parlamentarnu istragu zbog, kako su naveli, vaših odluka kao ministra financija koje su odvele Grčku u goleme gubitke. Kako to komentirate?

Na dan kad sam dao ostavku na mjesto ministra, nacionalni dohodak bio je viši nego kad sam preuzeo tu poziciju. Državni proračun bio je manje-više isti kao kad sam preuzeo ministarstvo. I grčki dug bio je apsolutno isti. Dakle, ne postoji cijena koju je Grčka platila tijekom mog ministarskog staža.

Cijena je stigla tek nakon mog odlaska zbog zatvaranja banaka. Pitanje je tko je zatvorio banke: jesam li to bio ja ili Trojka? Da, učinio sam sve što sam obećao. Pokazao sam establišmentu u Grčkoj, kao i Trojci, da je moguće da političar bude pošten, da učini točno ono što je obećao i da da ostavku kad nije uspio napraviti ono što je obećao.

Kakav je vaš odnos s grčkim premijerom Alexisom Tsiprasom danas? Je li vas on izdao?

Moj odnos s Alexisom Tsiprasom ne postoji. Nemamo više ništa za raspraviti. Kad smo krenuli zajedno i složili se da ćemo zajedno raditi kako bismo okončali grčku krizu i ispregovarali novi dogovor s Europskom unijom i MMF-om, razumjeli smo jedan drugoga i dogovorili što to znači, koju politiku trebamo provesti i koji odgovor trebamo dobiti.

Jednom kad je on prekršio naš dogovor i kad je učinio suprotno od onoga što smo se dogovorili, više nije imalo smisla da ostanem u vladi ili da nastavim komunikaciju s njim. Ipak, riječ izdaja je vrlo teška riječ. Mi na ljevici imamo tešku povijest međusobnog demoniziranja i ja ne želim biti dio toga.

Mnogi u Europi smatraju da su Grci lijen narod koji se neodgovorno zadužio i da, stoga, ne zaslužuje pomoć. Što biste poručili ljudima koji tako misle?

Prvo, u trenutku u kojem vi bilo koju rečenicu počinjete s Grci, ili Hrvati, ili Nijemci, i kažete Hrvati su takvi i takvi ili Nijemci su takvi i takvi ili Grci su takvi i takvi... vaša će rečenica biti pogrešna. U svakoj zemlji ima lijenih ljudi.

Ne možete otpisati cijelu naciju kao ovakvu ili onakvu. A kad je riječ o tome zaslužuju li Grci pomoć, mi nismo ni željeli pomoć. To nije pomoć. Krediti Grčkoj nisu bili krediti Grčkoj, to su bili zajmovi njemačkim i francuskim bankama.

Ti bailouti (tzv. zajmovi spasa) nisu bili namijenjeni Grčkoj, to su bili bailouti francuskim i njemačkim bankama. Od posljednjeg zajma Grčkoj od 85 milijardi eura koji je potpisao moj bivši kolega u kolovozu 2015., a riječ je o bailoutu koji sam ja odbio potpisati i zbog kojeg sam dao ostavku, nijedan euro nije otišao Grčkoj.

Nijedan euro! Ako je itko ikome pomagao, onda je to jedna europska institucija drugoj jer novac ide u Europski stabilizacijski mehanizam i Europskoj središnjoj banci. To nije pomoć. To je osuda cijele jedne nacije na dužničko ropstvo.

Nedavno je jedan od kreatora eura, profesor Otmar Issing, ustvrdio da će euro kolabirati i da je Europska unija pogriješila kad nije dopustila Grexit. Slažete li se s njim?

Uopće ne sumnjam da se eurozona dezintegrira. Ako se nastavi provoditi ista politika, eurozona će kolabirati. Kolabirat će zbog arhitekture eurozone, osmišljene 90-ih, a samo da podsjetim da je upravo Otmar Issing jedan od arhitekata eura.

Pozdravljam njegovo priznanje da postoje arhitektonske greške eurozone za koje su odgovorni i on i drugi. I što bi se sad trebalo dogoditi? Ako se ijedna zemlja može povući iz eurozone bez velikog utjecaja na ekonomiju, to je Njemačka.

Iz eurozone uvijek lakše mogu izaći zemlje koje su u plusu nego zemlje koje su u deficitu. Da zaključim, eurozona se dezintegrira zbog pogrešne arhitekture eura koju su implementirali g. Issing i drugi. Ono što mi trebamo učiniti, a što sam ja i predlagao kao grčki ministar financija, jest naći način kako to popraviti.

Imate li rješenje za eurozonu?

Imam ga već niz godina. Objavio sam svoj prijedlog s kolegom Stuartom Hollandom, zastupnikom Laburističke stranke u britanskom parlamentu, zatim s Jamesom Galbrightom, kolegom iz Amerike. Nazvali smo ga “Skroman prijedlog za rješavanje eurokrize”. Nažalost, Europa ga nije razmotrila. Europa je odbila razmotriti ne samo naš nego doslovce svaki prijedlog. Stoga, odgovor na vaše pitanje je: da, mi smo imali jako dobar prijedlog.

U svom zadnjem govoru u britanskom parlamentu 1990. Margaret Thatcher je rekla da, “tko god kontrolira kamate u Europi, kontrolira europsku politiku”. Thatcher je bila desničarka, vi ste ljevičar, ali imate isto stajalište o Europskoj središnjoj banci?

To je točno. Margaret Thatcher imala je potpuno pravo. Ima sretnih okolnosti u kojima se politički oponenti slažu oko neke teme. U ovom slučaju Margaret Thatcher pogodila je ravno u sridu: tko kontrolira? Monetarna politika kontrolira politiku Europe.

Zato trebamo novu politiku Europe, trebamo nove institucije i novu politiku koja će preurediti te institucije, koja će demokratizirati Europu i zajedničku valutu uskladiti s demokratskim suverenitetom.

Smatrate da Europska središnja banka treba biti potpuno neovisna, da treba biti banka svih zemalja EU, a ne samo Njemačke?

Europska središnja banka jedinstvena je institucija u svijetu jer jedina nema vladu iza sebe. Tragedija je Europske središnje banke da nije neovisna. Ona je u potpunosti banka Eurogrupe, vlade nelegitimnih ministara u kojoj je jedna zemlja potpuno dominantna i naređuje Europskoj središnjoj banci koje će se banke zatvoriti, a koje neće. To je kombinacija užasnog ekonomskog dizajna i antidemokratske politike.

U pregovorima s Trojkom tvrdili ste da je bailout zapravo pretvaranje gubitaka privatnih banaka u poreze građanima. Nije li to bilo nužno da bi se stabilizirao bankarski sustav?

Slažem se. Mi trebamo stabilnost bankarskog sustava. Bankarski sustav je bitan. On je poput arterija u organizmu, u ovom slučaju europskog. Ali jedno je spasiti banke, održati stabilnost bankarskog sustava, a drugo spasiti vlasnike banaka.

Ako to činite smanjujući mirovine, podižući poreze onima koji ih ne mogu izbjeći platiti ili transferirajući fondove, nelegitimno i nedemokratski, tim zombi-bankama da biste održali moć bankara, gubite potporu naroda, kreirate veliku depresiju u nekim dijelovima Europe, veliku deflaciju u zemljama kao što je Njemačka i na kraju dobivate vrlo fragilne banke i u konačnici fragilna društva. A to se sad događa.

Smatrate da je Europska unija zasnovana na zakonu džungle i prognozirate da će se Velika depresija dogoditi i Njemačkoj?

Nikad nisam rekao zakon džungle, koristio sam druge izraze, na primjer politika moći 19. stoljeća ili diplomacija topovnjača 19. stoljeća. Predsjednik Eurogrupe rekao mi je trećeg dana mog ministrovanja da će zatvoriti banke ako ne učinim ono što su oni htjeli. To nije demokratski. Ta kombinacija totalitarizma i pogrešne ekonomske politike u srcu je dezintegracije Europske unije i Brexita.

Što je pogrešno danas u svjetskoj ekonomiji?

Premalo investicija. Imamo veliku neravnotežu između štednje i investicija. Stopa štednje danas u svijetu iznosi gotovo 10 posto primarnog dohotka, što je najviša razina štednje u povijesti. Razina ulaganja je niža od 20 posto. Imamo, dakle, razliku veću od 10 posto između štednje i investicija.

Kad je tako puno besposlenog novca i besposlene štednje u svjetskoj ekonomiji, oslobađaju se deflacijske sile zbog kojih padaju cijene, ali i plaće radnika. Kad se to dogodi, investicije nastavljaju padati jer ulagači vide da cijene proizvedenih dobara i plaće radnika padaju i zato ne ulažu.

Zato se globalna ekonomija vrti u zatvorenom krugu neravnoteže između niskih investicija i visoke štednje. Ako ne provedemo neki novi plan kako bismo izašli iz te situacije, kao što je bio deal Franklina Roosevelta u 30-ima, ići ćemo iz krize u krizu.

Trebaju li se političari miješati u slobodno tržište?

Ne postoji slobodno tržište. To je totalni mit. Nitko ne želi slobodno tržište. Ako posjedujete supermarket ili imate trgovinu u Zagrebu ili Beču, želite da policija štiti vaš dućan od krađa. Ideja o slobodnom tržištu uvijek je pogrešna. Tržište ne može rasti ako država ne kreira okolnosti u kojima se ono može razvijati, kao što ne može postojati država bez tržišta i trgovine. Zato nije pitanje trebaju li se političari miješati u slobodno tržište: tržište ne može bez države, država ne može bez tržišta. Pitanje je kako demokratizirati ekonomski život.

Sebe opisujete kao libertarijanskog marksista. Što to točno znači? Je li moguće povezati marksizam i kapitalizam u realnoj ekonomiji?

Marx osobno nije bio naročito sklon državi. Njegova vlastita politička filozofija bila je liberalni komunizam. Vjerovao je da u komunizmu treba dijeliti vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, što je zapravo vrlo slično ideji koju je pokušavala prakticirati bivša Jugoslavija.

U mom slučaju, govoreći o mojoj vlastitoj političkoj filozofiji, pogotovo imajući u vidu totalitarizam u sovjetskom režimu i satelitima Sovjetskog Saveza, naučili smo lekciju, trebali smo naučiti lekciju. Dobra društva nećemo dobiti ako moć korporacija zamijenimo s moći države.

Želimo li razmisliti o pristojnoj budućnosti, moramo razmisliti o tome da budemo slobodni i od države i od tržišta. To je moja osobna filozofija. I zato nastojim osvijestiti svoju publiku o tome da je potrebno jednako se boriti protiv korporativne moći kao i državne sile.

Neki stručnjaci prognoziraju kraj kapitalizma, ugledni ekonomist Paul Mason jedan je od njih. Čak i takav simbol financijskog kapitalizma kakav je Lehman Brothers predviđa kraj kapitalističke ere.

Baš kao što je parni stroj učinio nemogućim opstanak feudalnog modela proizvodnje, nove tehnologije kojima izazivaju Silicijska dolina i drugi, mogu kapitalizam učiniti nemogućim. Zamislimo što sve danas može kompjutorski dizajn.

Netko iz Zagreba, na primjer, može kompjuterski dizajnirati auto i onda se taj auto isprinta u Maleziji ili Kaliforniji ili Ateni. Koja je poanta korporacija, koja je poanta Volkswagena, na primjer? Cijela struktura i uloga korporacija može se potkopati tehnologijama koje te korporacije stvaraju.

Pitanje je koju bi politiku trebao voditi taj vrli novi svijet. Hoće li nam strojevi pomoći stvoriti dobro društvo čiji ćemo prosperitet svi dijeliti? Ili će nas pretvoriti u društvo u kojem se stalno sukobljavamo sami sa sobom i u konačnici ljudskost zamijeniti mašinerijom?

Demokracija u posljednje vrijeme nije osobito uspješna u mnogim zemljama, od zemalja u kojima se dogodilo Arapsko proljeće do Njemačke u kojoj opet jačaju ekstremno desne stranke. Zašto je demokracija u takvoj krizi?

Demokracija je oduvijek krhak cvijet. Ideja da bi vlast trebala biti od naroda i za narod je super, ali teško provediva u praksi kad se koncentriraju tako moćni ekonomski interesi kao što je danas slučaj.

Događa se veliki sudar između političke i ekonomske moći. Potrebna je demokratizacija u smislu ispravljanja u velikoj mjeri iskrivljene političke moći.

Da skratim priču, ako ne demokratiziramo ekonomski život, ako ne demokratiziramo korporacije, ako ne demokratiziramo način na koji proizvodimo stvari i odnose među ljudskim bićima koja proizvode te stvari, demokracija neće biti u stanju stabilizirati sebe niti osigurati ljudima ono što bi im trebala moći osigurati.

Može li zapadna demokracija preživjeti uz komunistički kapitalizam kakav postoji u Kini?

Prvo, Kina nije prijetnja Zapadu, pogotovo ne Europi. Ako je netko prijetnja, onda je to Europa, kako Kini tako i globalnoj stabilnosti jer politike koja provodi Europa izazivaju krize diljem svijeta i destabiliziraju svjetski ekonomski poredak uključujući Kinu.

Drugo, Kina evoluira, Kina je u mnogo čemu slična Britaniji u 19. stoljeću, u procesu je industrijske revolucije i procesu liberaliziranja same sebe. Ideja da Europa treba strahovati od Kine je apsurdna.

Rekli ste da je najveća prijetnja Europi bankarska kriza. Veća od terorizma, izbjegličke krize ili nacionalizma?

Dajte da to objasnim. Kriza Europe počela je kao bankarska kriza. Nije počela kao teroristička ili izbjeglička kriza, počela je kao kriza banaka. Dužnosnici Europske unije svojim su nesposobnim upravljanjem bankarskom krizom dopustili da se ova kriza proširi na druga područja.

Nacionalizam koji ste spomenuli jest velika prijetnja, ali on je rezultat lošeg rukovanja bankarskom krizom. Sjetite se, grčki bailout doslovce je zgazio grčki narod i uzrokovao ogromnu depresiju u zemlji. Što je bila poanta toga? Poanta je bila spasiti Societe Generale, spasiti Pariba i Deutsche Bank.

Znači, cijeli narod bio je žrtvovan da spasi bankare, ne banke, nego bankare. Rezultat je bio rast Zlatne zore, sukob između grčke i njemačke vlade, što je stvorilo zazor Nijemaca od Grka, pa su Grci počeli mrziti Nijemce i Nijemci Grke...

a sve to zbog užasno lošeg upravljanja bankarskom krizom. Svemu tome moramo dodati problem izbjeglica koji su stigli na naše obale. Problem je što su stigli baš u vrijeme kad se Europa dezintegrira, što je kap koja je prelila čašu.

Tisuće izbjeglica s Bliskog istoka zapele su u Turskoj i Grčkoj. Je li Grčka, kao i mnogo puta u povijesti, žrtva svjetskih supersila?

To je još jedan ogroman propust Europske unije u pokušaju da se ponaša kao unija. Prisjetite se, trebali smo stvoriti uniju bez granica, kao Sjedinjene Europske Države, barem geografski, u kojoj svi Europljani imaju slobodu kretanja, slobodu trgovanja, slobodu raspolaganja novcem.

Sad imamo izbjeglice, iskrcavaju se u Italiji i Grčkoj, a “stručnjaci”u Europi odjednom odlučuju da treba vratiti granice kako bi spriječili da ti bespomoćni ljudi ulaze u Europsku uniju. Zemlje poput Mađarske, Poljske i drugih, Austrije na primjer, koriste prednosti koje donosi unija, ali pri tome ne žele dijeliti njezin teret. To je još jedan primjer dezintegracije Europske unije.

Što Trumpova pobjeda znači za svijet?

Ta pobjeda simbolizira kraj neoliberalne ere, kraj iluzije da je kapitalizam dobro vođen, kraj iluzije o postojanju efekta prelijevanja, prema kojem se bogatstvo bogatih pretače i na siromašne, kraj iluzije da Wall Street i banke znaju što rade i reguliraju sami sebe.

Također simbolizira i neuspjeh establišmenta da se nosi s velikim krizama poput ove sad koja je 1929. za našu generaciju. Trumpova pobjeda oživljava politiku gnjeva, rasizma i netrpeljivosti, dopušta da se u javnosti izgovaraju stvari koje su još donedavno bile tabu.

Stoga nas gura prema novim 1930-im, prema natjecanju među najgorim instinktima političara. Ako se ne založimo protiv toga, ponovno ćemo iskusiti veliko pogoršanje u političkom diskursu kao i u standardima odnošenja prema većini ljudi.

Kakva je budućnost Syrize u Grčkoj? Kakva je budućnost ljevice u Europi?

Mislim da noć 6. srpnja 2015., kad je premijer odlučio zanemariti stav 62 posto Grka koji su na referendumu rekli “ne” Trojki, označava kraj Syrize u povijesti grčke politike. Ljevica u ovom trenutku ima ključnu moralnu i političku dužnost da predlaže i inspirira velike mase razočaranih Europljana.

Na tome tlu ljevica može narasti. Upravo zato DiEM25 želi doprijeti do lijevih birača, mladih ljevičara, želi doprijeti do demokrata, koji su možda liberali, možda centristi, možda zeleni, možda ljudi koji nemaju političku liniju, kako bismo se udružili u veliku koaliciju diljem cijele Europe i zajedno pobijedili krizu. Jer, kriza pogoduje samo nacionalistima i rasistima.

U svojim knjigama rijetko spominjete istočnu i jugoistočnu Europu. Znači li to da postkomunističke zemlje ne igraju važnu ulogu u modernoj Europi?

Svi igraju važne uloge, ali nemojmo zaboraviti da je Europska unija zasnovana na francusko-njemačkoj osovini. Tako ju je kasnih 1960-ih i početkom 1970-ih dizajnirala Amerika. Nakon što je pao Berlinski zid, bivše socijalističke zemlje prikačene su toj francusko-njemačkoj osovini.

Mnoge zemlje poput Slovačke, Češke, Mađarske, Poljske... stopljene su s njemačkom investicijskom mašinerijom, s investicijama koje im je povećala Njemačka, čime je porastao njemački proizvodni kapacitet i smanjile se njemačke plaće zbog priljeva radne snage iz istočne Europe.

Tragedija je istočne Europe da se u njoj još od 1990-ih nije dogodila politička renesansa. Uz manjak mogućnosti za djelovanje, kao i u južnoj Europi, Grčkoj, Portugalu itd., naši su ljudi ostavljeni na marginama političkog odlučivanja.

Što bi možda bilo u redu kad bi francusko-njemačka osovina znala što čini. Ali oni ne znaju što rade. U konstantnom su sukobu. Pariz i Berlin kao da su opsjednuti jedan drugim, a manjak mogućnosti djelovanja u južnoj i istočnoj Europi povećava problem, čineći cijeli europski projekt neodrživim.

Nametanje stroge politike štednje stvorilo je veliku zabrinutost u zemljama istočne Europe, ali i izazov talentiranima da se odsele. U istočnoj se Europi događa demografska katastrofa, životni standard je vrlo nizak, a europske mjere štednje ljudima su otele ponos.

Čula sam da pišete novu knjigu. O čemu je?

O pregovorima u koje sam bio uključen. Toliko je mnogo laži izgovoreno o tome što se dogodilo u Eurogrupi da vjerujem kako je važno da prezentiram činjenice svojim čitateljima.

>> Yanis Varoufakis rasprodao zagrebački HNK

Zlatne poluge
U STAKLENKAMA ZA DŽEM
Kupili kuću za 130.000 eura i u njoj pronašli zlato vrijedno čak 650.000 eura
Nikša Bratoš
RAIFFEISEN FUTURE BOOST
Pogled iza scene: Što treba za kvalitetan nastup i kako je biti glazbenik u doba korone?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.