Naslovnica Premium Analize i intervjui

Krivotvoritelji povijesti narod dovode do toga da više ne zna razlikovati okupaciju od slobode

Okreće se u grobu otac hrvatske republikanske države i hrvatskoga konstitucionalizma Stjepan Radić, kojega smo imali i kao prvoga hrvatskog predsjednika
17. kolovoza 2018. u 21:14 7 komentara 2443 prikaza
Foto: Robert Anic/PIXSELL

Kada smo prije sedam godina, s nadom u njen razvitak, napisali kritiku hrvatske postjugoslavenske institucionalne historiografije 20. stoljeća, nismo mogli ni slutiti da će povijesna spoznaja i povijesne znanosti u Hrvatskoj u tih sedam godina pasti ovako nisko.

Bleiburg ZLOČINI I KAZNE U divljim čistkama u Hrvatskoj je ubijeno između 55 i 60.000 ljudi

Rijetki su povjesničari i intelektualci koji se nisu dali uvući u vladajući rat mrtvih ideologija i razorenih političkih zabluda te oni šuteći, pišući ili govoreći – bez obzira na dosege – pokušavaju sačuvati dostojanstvo povijesnih znanosti.

Možda se nigdje bolje nego u nesumnjivo dekadentnoj i neinteligentnoj „bitci za povijest“ na razvalinama povijesno propalih političkih projekata odražava neuravnoteženost, kaotičnost i životna nedoraslost provincijalne sredine trajno rastrgane između svekolikih krajnosti, zaostajanja i razvoja, modernizma i tradicije, samoočuvanja i tuđinskih posezanja, vlastitih fantazama i neprijateljskoga prediva, autističnih i otvorenih obzora, starih i mladih, konformizma i radikalnih ideja, okorjelosti i otuđenja, zatucanosti i novih znanja, viktimizacije i (uvijek u našim okolnostima revolucionarnoga) djelovanja, značaja i (češće) neznatnosti, stagnacije i plime, između silnica suprotstavljenih geostrateških magnetskih polja – mirnoga mora i plamena.

Nenad Stazić Ivan Hrstić U zatvor za “Bolje mrtav nego crven”?

Nakon duge povijesti egzistencijalno prkosne i ponosne borbe hrvatskog naroda za teritorijaliziranu opstojnost i politički identitet, teritorijalnu i nacionalnu integraciju, narodnu i nacionalnu samostalnost i slobodu uvijek neraskidivo povezanu sa socijalnom i društvenom pravdom, hrvatska je politička i društvena „elita“ povela narod, koji bi danas trebao biti moderna nacija, na makabristički bal „povijesnih aveti“ koje nekrofilno, nevjerodostojno i selektivno, perfidno moralizatorski i zlo(ko)bno prebiru po raznovrsnim kostima zaostalima na stratištima povijesti te je hrvatski narod dovela do toga da za čitavo svoje dugostoljetno trajanje počinje u 21. stoljeću razvijati samosažalijevajući patnički narativ jednoga za povijest nezreloga, a za državu nedorasloga kolektivnog ega, narativ po kojemu paradoksalno postaje sličan stoljetnom nazadnjačkom političko-crkvenom diskursu i patologiji narcisoidnosti naših istočnih susjeda.

računi,pošta,pismo Dejan Šorak Trijumf komunizma koji je odnio pobjedu u svojoj odavno najavljenoj svjetskoj revoluciji

Od sveukupne složene i bogate, tragične i ponosne, zanimljive i uzbudljive, riječju, teške hrvatske povijesti tako preostaje samo – mučnina prošlosti. Mučnina sadašnjosti.

Zapuštena istraživanja

Parapolitička proturepublikanska povijesnica – jer ne radi se o znanstvenoj nacionalnoj historiografiji i epistemološki utemeljenoj povijesnoj hermeneutici – smatra se hrvatskom u posve uskom, nemodernom značenju riječi. Pojavila se kao zakasnjela reakcija na povijest gledanu i pisanu kroz komunističku ideološku prizmu, ali i kao odgovor na današnji anacionalni (pa i protunacionalni) filojugoslavenski i filokomunistički akademizirani povjesničarski aktivizam.

Spomenik Vladimiru Nazoru Branimir 
Pofuk Premda ga svako malo obore, Nazorov kip na Tuškancu stoji i hoda pod časnom zvijezdom

S predumišljajem postižući pa instrumentalizirajući formu povjesničarskoga obrazovanja te se pokušavajući institucionalizirati, ova nova parapolitička povijesnica nije, međutim, sposobna biti išta drugo nego ideološki prihvatljiv narativ i psihološka kompenzacija za demokracijom politički reaktivirane, ali uskovidne i rigidne ultrakonzervativne dijelove hrvatskoga društva koji, po svojoj bîti, negiraju hrvatski nacionalni republikanski konstitucionalistički kontinuitet i lažiraju dinamiku hrvatskog povijesno-političkog razvoja i cjelokupne ratne povijesti 20. stoljeća.

Iako se obje parapolitičke povijesnice svode na ograničenost horizonata i (pseudo)mistifikaciju, kod „ultradesne“ se povijesnice radi o političkoj reviziji političko-vojne povijesti Hrvatske pa i Europe, dok „anacionalna“ povijesnica pokušava držati zamrznutom radikalno lijevu političku baštinu u Hrvatskoj ili proturealistički ustraje na popustljivosti prema „(veliko)srpstvu“.

Živi zid Silvije Tomašević Komunizam i fašizam su nestali, mediji to ne znaju

Ne može biti upitno da su razina povijesno-političke spoznaje i situacija u hrvatskoj historiografiji izravna posljedica posvemašnjega, protuintelektualnoga, politički programiranoga zapuštanja istraživanja i onemogućivanja u Hrvatskoj razvoja relevantnih društvenih i humanističkih područja znanja i znanosti od sveučilišta do instituta.

Pokazatelji ovakvoga stanja su: politička uzurpacija i manipulacija povijesnih referenci; regeneriranje ideoloških mržnji; političke intervencije u arhivsku pohranu, ignoriranje za hrvatsku povijest relevantne arhivske građe u inozemstvu i ne polaganje prava na onu koja je Hrvatskoj oteta – pa niču knjige inozemnih autora o povijesnoj stvarnosti u Hrvatskoj 20. stoljeća.

 Pojava povijesno pregaženih političkih fantazama; afirmacija grupnih i institucionalnih zabluda kao i kampanilističkih ili, pak, „izvannacionalnih“ vidokruga davno nadvladanih vremenitim bujanjem života hrvatske društvene zajednice; duboko usađena nesposobnost prihvaćanja složenosti svijeta života uz praksu reduciranja i takvoga života i takve povijesti uz prateću intelektualnu skučenost, metodološku nedosljednost i ukupnu spoznajnu regresiju, zagađivanje javnoga prostora ideološkom selektivnošću i pseudopovijesnim besmislicama, činjeničnim nekorespondencijama i kontekstualnim nekoherentnostima, provincijalnim političko-povijesnim nebulozama, ultrakonzervativnim autizmom ili pseudointernacionalnim tlapnjama; i, konačno, dezorijentiranost i poglupljivanje hrvatskoga naroda za razumijevanje vlastite političke i vojne povijesti 20. stoljeća unutar kruga zapadne civilizacije.

Dolazak Hrvata POVIJEST HRVATA Dinastija koja je nositelj hrvatskog identiteta javlja se najranije s Mislavom u 9. stoljeću

Ovdje je posebice zanimljivo primijetiti destruktivnost desetljećima potiskivane, ali kukavički zakasnjele, zaslijepljene pa i mahnite protukomunističke mržnje koja je dovela do apsurdne političko-ideološke i pseudohistoriografske sinergije u SU-djelovanju ustašofilnih strujanja s jedne strane, a s druge očitih protuhrvatskih agentura od kojih su posebno uočljive one koje djeluju iz frustracije zbog nemoći konstruiranja vlastitog nacionalnog identiteta, pri čemu ne pomaže ni izmišljanje povijesti jednog naroda od srednjega vijeka do danas.

Sadašnji njegovi politički i duhovni vođe, nominalno nacionalni i domoljubni, doveli su hrvatski narod do toga da taj narod ne razumije kada je tijekom 20. stoljeća pasivno ili vrlo djelotvorno odbacivao državu u kojoj je živio, a kada ju je prihvaćao i svojim radom izgrađivao; kada mu je Domovina od neprijateljskih vojski i ekspanzionističkih država bila okupirana, a kada to nije bila; kada su njegova mladost, žene i majke, muškarci i očevi prinosili svoju muku, boli i žrtve stoički – ali pamteći sve! – stojeći suprotivo nepravdama i obezvređivanju, sluganstvu i ropstvu, ugnjetavanjima i pogubljenjima, a kada su uprezali svu svoju životnu snagu i spremno davali živote u presudnim vremenima dajući odgovor na temeljno povijesno pitanje egzistencijalne i moralne vrijednosti svakog narodnog „ja“.

KARL MARX OTAC KOMUNIZMA Bauk Marxa kruži svijetom: je li kriv on ili su samo zloupotrijebili njegov humanizam

Lažno predstavljanje otajstva

Genijalni Ivo Pilar, jedan od uvijek rijetkih hrvatskih „ljudi od značaja“, koji je početkom 20. stoljeća kao „pokus filozofije slavenskoga individualizma“ pisao „Borbu za vrijednost svoga ‘ja’“, okreće se u grobu. Okreće se u grobu otac hrvatske republikanske države i hrvatskoga konstitucionalizma Stjepan Radić, kojega je povijesni politički duh ovoga naroda imao za prvoga hrvatskog predsjednika.

Muče se duše bezbrojnih narodnih prosvjetitelja, duševnih ili tjelesnih patnika, boraca i ratnika – sve redom mučenika – koji su umirali sanjajući napredak, pravdu i slobodu za hrvatsku Domovinu, njezin narod i njezine ljude.

Jer, zlo je otimati jednom narodu, narodu s izrazitim slobodarskim i ratničkim duhom, njegovu epsku borbu za slobodu i pravedno društvo. Hrvatski narod instinktivno zna i mora znati bolje: povijest ga je naučila da je uvijek on taj na kome ostaje da se bori za sebe i Domovinu.

Prof. dr. Željko Tanjić, rektor Katoličkog sveučilišta Željko Tanjić: Brojni su lišeni slobode i života u komunizmu, a tek ih je dvoje uhićeno zbog zločina

Pritom on ima od čega polaziti jer, unatoč suprotnim nastojanjima, ostaje nedirnut povijesni Duh hrvatskoga naroda. Mistika duha naroda, međutim, ne može se upoznati, nitko je ne može (politički) prisvojiti i ne može njome upravljati. U svoj svojoj sili taj se Duh pojavljuje s povijesnog vremena na vrijeme, kroz povijesna zbivanja jača, pronalazeći sebi dostojne nositelje, puteve i načine ispunjenja svoje duboko moralne Volje – koja uvijek ostaje na strani Svjetlosti.

Narod koji ne zna poštivati mukotrpno egzistencijalno iskustvo prethodnih generacija i ne priznaje žrtvu svih bezimenih, istinskih narodnih heroja koji su u povijesti sačuvali ime i čast hrvatskog naroda neokaljanima; narod koji ne zna razlikovati okupaciju od slobode; narod koji prihvaća lažne idole i njihovo vodstvo u moralnim zastranjenjima i slijepim ulicama povijesti, ali i koji uvijek propušta svoju sudbinu obuhvatiti čvrsto vlastitim rukama, ona mu iz ruku iskliže i upravljanje njome biva prepušteno uvijek novim tuđinskim rukama i tuđim vojnim zapovjednicima pod narodu stranim zastavama; narod koji ne zna prepoznati koji su to njegovi ljudi, zapreteni u krajnje zamršenim povijesnim nitima i sputani nikad jednoznačnim povijesnim izborima pokušavali nositi svjetlo slobode, vagu društvene pravednosti i luč univerzalne ljudskosti čak i onda kada su one ostajale samo naslut, neostvareni zajednički i nacionalni ideal kojega tek treba u punini ostvariti nastavljajući dalje hod Naroda kroz Povijest – takav narod nije dostojan da se narodom, povijesnim narodom, zove.

Jugoslavija Zvonimir Despot Hoćemo li konačno nešto naučiti iz povijesti?

Posebno je loše krivo predstavljanje otajstva kršćanskoga mučeništva i njegova lažnog oprimjerenja u sasvim običnoj i ljudskoj, dovoljno masovnoj političkoj zabludjelosti koja je dovela do toga da je značajan dio hrvatskoga puka odveden izvan Domovine, u propast i crnu rupu povijesti.

A ta zabludjelost nije (bila) ništa više nego jasni znak političke nedoraslosti za snalaženje u tektonskim povijesnim poremećajima i posljedica relativiziranja moralnih apsoluta uz odustajanje od žive kršćanske evangelizacije zbog nedovoljnoga povjerenja u duhovnu snagu i vječnost Kristove Crkve u svim povijesnim okolnostima.

Nagrizanje nacije

Politička zarobljenost povijesnih znanosti i isprazna politička frazeološka tumačenja značenja povijesnih događaja ostavljaju posljedice ne samo na razumijevanje dramatične hrvatske povijesti od 1918. do 1989., nego u zadnje vrijeme postaju pozadina za suvremeni politički pokušaj apsurdnoga političkog prisvajanja povijesti hrvatskog naroda u svrhu perpetuiranja vlasti.

Julia Kristeva Tko je u pravu Uglednu filozofkinju optužili da je bila komunistička agentica: 'To je kleveta'

Ovaj se nedefinirani „projekt“ dâ prepoznati po „interpretativnim izjavama“ kojima se – kako bi se kadilo primitivnoj ljudskoj oholosti – reduciraju i shematiziraju značenja zbivanja u hrvatskoj povijesti devedesetih godina 20. stoljeća kada je povijest, kažu, započela ab ovo.

Total(itar)na politička manipulacija povijesnim interpretacijama i konotacijama, povijesnim i ratnim sjećanjima u kombinaciji s razmahivanjem ideološki i parapolitički instrumentaliziranih povijesnica (kvazinacionalne proturepublikanske i anacionalne kvazijugoslavenske) rezultirala je u Hrvatskoj potpunom distorzijom povijesne zbilje i krivotvorenjem povijesti 20. stoljeća što, još jednom iznova, vodi u krivo usmjerenu zaokupljenost, nagrizanje nacije i egzistencijalno onesposobljavanje hrvatskog naroda-nacije za stajanje licem u lice s Realnošću: s povijesnim i suvremenim političko-društvenim zbiljama i geopolitičkim konstelacijama.

Krajnji ishod, a, nažalost, često i zadani cilj opisanih slabašnih ili iskonstruiranih racionalnosti jesu kompromitacija i dehistorizacija suvremenoga hrvatskog povijesno-političkog identiteta i vojno-povijesne doktrine, krivotvorenje hrvatskoga državotvornog i ustavotvornog razvoja, geostrateški idiotizam i nekoherentnosti u obrambenoj strategiji Republike Hrvatske.

>> Pogledajte video - Oružje koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske

[video: 26272 / Pogledajte video o oružju koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske:]
sas
PREVENTIVA
Liječnik savjetuje: U ovim situacijama je potrebno tražiti drugo mišljenje stručnjaka

A1 izdvaja za Vas

  • bakulušić:

    Sve ovo moženo staviti u jednu rečenicu: - Živimo u zemlji u kojoj lud zbunjenom nešto radi!

  • Avatar mileudarcina 1
    mileudarcina 1:

    Ljepo im je, šta bi mjenjali, imaju sve luxuzije ovog svijeta, limuzine, šoferi, tajnice i hoteli, a sve na grbači Hrvatske sirotinje, bože dragi koja govnad..

  • zovgrdelina:

    ..jedina na svitu smo pobjednička vojska koja je vlast vratila poraženima a to su naravno komunisti,bujrum!