Ako je 2016. bila godina Brexita i Trumpa, a 2017. godina u kojoj se Europa vraća, kakva će biti 2018. godina? Kakva će biti ova ako je pretprošla bila godina u kojoj su europskoj liberalnoj demokraciji zaklecala koljena od straha nakon pobjeda protestnih, populističkih i nacionalističkih opcija na britanskom referendumu i američkim izborima, i ako je prošla bila godina u kojoj je poraz takvih snaga na nizozemskim i francuskim izborima pokazao da je prerano otpisati ideju i vrijednosti na kojima počiva EU?
Sudeći po rezultatima talijanskih izbora, 2018. će biti godina u kojoj se događa sraz pobjednika iz 2017. i pobjednika iz 2016., koji su, eto, pobijedili u Italiji. Stranke s manje-više euroskeptičnom politikom osvojile su više od polovice glasova u zemlji s trećim najsnažnijim nacionalnim gospodarstvom u euro zoni. Još je prerano reći kako će završiti formiranje nove talijanske vlade, jer nas i petomjesečno formiranje njemačke vlade podsjeća na to koliko mukotrpna može biti postizborna kombinatorika, ali nije prerano reći ovo: proeuropske snage u nedjelju su imale razloge za slavlje zbog formiranja nove velike koalicije u Njemačkoj, ali iste večeri euroskeptične snage imale su razloge za slavlje zbog potopa tradicionalnih stranaka centra i uspjeha Pokreta 5 Zvijezda i Sjeverne Lige u Italiji.
Ako je pobjeda Emmanuela Macrona nad Marine Le Pen u Francuskoj 2017. dala veliku nadu Europskoj uniji, onda i rezultat parlamentarnih izbora u Italiji daje veliku nadu euroskeptičnim populistima diljem EU. Ako je Macronova pobjeda nagovijestila optimističan scenarij za euro zonu koji počinje izborom lidera velike zemlje članice koji dobiva jasan politički mandat za promjene u euro zoni, onda Italija danas, u tjednu nakon izbora, nagovješćuje pesimističan scenarij za euro zonu koji počinje porukom većine birača u drugoj članici da nisu zadovoljni onime što im je donio euro.
Nikad ne treba smetnuti s uma suštinski problem Italije. Nije to samo pregolem javni dug u visini od oko 130 posto BDP-a. Nije to samo činjenica da bi nova kriza poljuljala talijanski bankarski sektor i pokazala da novouspostavljeni mehanizmi spašavanja unutar euro zone nemaju kapacitet koji bi bio dovoljan za Italiju. Suštinski problem Italije je što od ulaska u euro zonu (1999.) nije imala rast produktivnosti kakav su imale ne samo Njemačka, nego i Francuska. Zbog toga koketiranje političara s idejom izlaska iz euro zone nailazi na bolji prijem kod talijanskih, nego kod francuskih birača.
Pokret 5 Zvijezda, relativni izborni pobjednici u Italiji, više ne zagovara referendum o izlasku Italije iz euro zone, što je donedavno zagovarao. No, taj pokret i dalje predstavlja pobunu srednjeg sloja birača protiv političkog establišmenta. Možda više nisu otvoreni za izlazak iz euro zone, ali izborni pobjednici u Italiji nisu ni predani jačanju euro zone u kojoj ne vide takvu korist za Italiju kakvu vide za Njemačku ili Francusku.
S druge strane, nikad ne treba smetnuti s uma ni sposobnost Europske unije, i njezinih “mainstream” političara, da pacificira i naizgled najdivljije političke opcije koje osvoje vlast u nekoj zemlji. U Grčkoj, Alexis Tsipras i njegova Syriza došli su na vlast protiveći se novom programu pomoći i bolnim reformama koje su bile uvjet za dobivanje te pomoći EU i MMF-a, ali jednom kad je postao premijer Tsipras je postajao sve pitomiji i ispunio je sve uvjete međunarodnih kreditora, pa Grčku ove godine očekuje izlazak. Ali, ne više izlazak iz euro zone, o kojem se divlje spekuliralo u višekratnim napadima panike na tržištima, nego uspješan izlazak iz programa pomoći. Nakon osam turbulentnih godina i devet ministara financija.
Još je, dakle, prerano sa sigurnošću reći što će se događati u Italiji, ali jasno je da se mogu događati dosta nezgodne stvari za Macrona i Merkel. Francuski predsjednik čekao je da se formira nova vladajuća koalicija u Njemačkoj da bi mogao započeti veliku reformu Europske unije koju je zamislio i obećao biračima. Čekao je dulje no što je planirao, jer nikad nijedan njemački kancelar nije toliko dugo sastavljao svoju vladu kao Angela Merkel sada, u četvrtom mandatu (čiji kraj, usput budi rečeno, vjerojatno neće dočekati, nego će se morati povući na polovici mandata). Taj super brzi vlak, taj Macronov TGV (Train à Grande Vitesse), dugo je stajao na peronu s ukrcanim putnicima i kasnio u polasku, ali u nedjelju je dobio zeleno svjetlo za polazak, za pokušaj probijanja do te nove, bolje i reformiranije EU.
Mali je problem što su se istog dana, u nedjelju, pojavili i neki skretničari u Italiji.
Macronove ideje o reformi EU su opasne i vode u pogrešnom smjeru tj. davanja još većih ovlasti birokraciji u Briselu. i oduzimanju ovlasti parlamentima država članica. Na to Hrvatska nikako ne smije pristati.