Naslovnica Premium

Kreće cirkus – torbari kupuju dionice i preuzimaju tvrtke

Ako je netko uplatio tisuću maraka, mogao je povući 50 posto dionica. Dakle, za tisuću je dobio deset tisuća maraka. Tko je bio pametan, uplatio je pet posto, povukao deset tisuća i raskinuo ugovor
11. srpnja 2013. u 10:00 0 komentara 96 prikaza
borislav škegro
Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Sukladno prevladajućoj ideologiji o potrebi dovršetka privatizacije, početkom prosinca 1992. Sabor je izglasao i Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP), a sam HFP je osnovan 1. Svibnja 1993.  Fond je naslijedio i preuzeo ulogu i nadležnost  Agencije RH za restrukturiranje i razvoj te Fonda za razvoj RH. Fondom je upravljao upravni odbor od devet članova,  a vodio ga je predsjednik Fonda. Prvi predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju bio je danas teško bolesni Ivan Penić koji je tu dužnost obavljao do 1995.  U to vrijeme predsjednik Vlade RH bio je Nikica Valentić (3. travnja 1993.- 7. studenog 1995.). a Borislav Škegro je u proljeće 1993. postao potpredsjednik Vlade RH za gospodarstvo i automatizmom zakona ujedno i predsjednik upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju.  Imperativ vlade je bio što više poduzeća privatizirati. 

– Kada sam prvi put došao na sjednicu kao predsjednik Upravnog odbora HFP-a, u travnju 1993. godine, rekao sam kolegiju Fonda: Netko ovo mora napraviti. Nas je zapala ta dužnost. Napadat će nas sa svih strana, no to se napraviti mora! – priča Škegro koji se, sukladno svojim stavovima o iberalnom tržištu, jako zalagao za privatizaciju. 

Upravo je on kao predsjednik Upravnog odbora HFP-a donosio sve važne odluke o privatizaciji, osim za poduzeća koja su zakonom bila izuzeta (HPT, INA, HEP, HŽ, HŠ i slična), a tu je bio i Ivan Penić kao predsjednik HFP-a. 

Pod snažnim pritiskom lobija, budućih tajkuna i dijela političara, u  listopadu 1993. donesena je druga izmjena Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Prema tim izmjenama , neotplaćene dionice kupljene na obročnu otplatu njihov imatelj (prenositelj) mogao je prenijeti na druge osobe, a stjecatelj dionica je mogao preuzeti prenositeljev dug prema Hrvatskom fondu za privatizaciju, s tim da stjecatelj preuzima sva prava i obveze. 

Sve za sto maraka

Ova izmjene zakona važna je zbog toga što je omogućila  pauperiziranom radništvu i građanima da dionice prodaju ispod cijene. Bio je to razlog zbog kojeg su se   pojavili “torbari” s novcem koji  su od malih dioničara, radnika, građana i ratnih veterana, odmah počeli  kupovali dionice i poduzeća za koja su bili zainteresirani. U siječnju 1994. godine donesena je i treća izmjena Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća. Izmjene Zakona su, prema akademiku Barbiću, krive za ono u što se, na kraju, pretvorila privatizacija i pretvorba.  

– Po izvornoj verziji Zakona niste imali pravo na dividendu za dio dionica koje niste platili nego samo ono što je plaćeno. Ako si otplatio deset posto, mogao si dobiti samo taj postotak dividende koji bi otpao na tu dionicu. Nije bila predviđena prodaja dionice koja nije u cijelosti plaćena. U Zakonu nije izričito tako napisano, ali da je to tako vidi se prema drugoj izmjeni Zakona u kojoj se propisalo da se dionica može prodati i ako nije u cijelosti plaćena. Kasnijom izmjenom Zakona to je omogućeno, a državi će je platiti onaj kome ste je prenijeli. Zakon je izmijenjen, tako da se dobiva dividenda i kada dionica nije plaćena. Tada  je počeo cirkus, došao je torbar pa je za sto maraka kupio vaš paket dionica i na temelju njih dobivao dividendu iako dionice nisu bile u cjelosti plaćene. Tako su torbari pokupili dividendu, s njome platiti dionice, ako su to uopće i učinili, i preuzimali tvrtke – pojašnjava akademik Barbić dvadeset godina poslije. 

Stipe Hrkać, jedan od bivših predsjednika HFP-a, ima svoje objašnjenje pojave fenomena torbara odnosno ljudi koji su u ime krupnog kapitala po niskoj cijeni jeftino kupovali  dionice od malih dioničara. 

Izmjene usmjerile tijek

– Ako je netko uplatio tisuću maraka, mogao je povući 50 posto dionica. Dakle, za tisuću maraka dobio je deset tisuća. Ostalih deset trebao je otplatiti po punoj nominali. Tko je pametno razmišljao, uplatio je pet posto, povukao deset tisuća i napravio raskid ugovora. Tko će uplaćivati po nominali ako mu je dopušteno da povuče 50 posto?! Oni to svakakao ne bi otplaćivali. I što se onda desilo?! U početku su dolazili torbari i otkupljivali pravo na cijeli paket od 20 tisuća. Zakon je bio takav da se dionice nisu mogle preprodavati ako nisu  otplaćene... Poslije, vidjelo se de zakonska ograničenja nemaju nikave svrhe bez obzira što je zakon napravljen da štiti male dioničare. Nije im se moglo zabraniti prodavati dionice. Ako im treba tisuću maraka, oni će, na žalost,  prodati dvadeset tisuća da bi dobili tisuću – pošanjava Hrkać. 

Milan Kovač, poznati HDZ-ovac iz 90-ih,  uzalud se zalagao za to da se spriječi torbarenje, međutim, u tome nije uspio. I nakon svih promjena Zakona o pretvorbi i Zakona o privatizaciji, iz izvornog zakona ostalo je ograničenje prema kojem se ni sredstva ni imovina dioničkog društva nisu mogla koristiti za otplatu dionica niti kao osiguranje za tu otplatu. Zakon se, međutim, nije poštovao ni u tom dijelu, a provedbu  nitko nije nadzirao. 

– To je bilo zabranjeno, ali nisam siguran da se uvijek kontroliralo. Tko je to kontrolirao?! Sve je to bilo izmijenjeno s nekoliko izmjena Zakona u pripremi kojih nisam sudjelovao, jer kad je država vidjela koliko je ograničenja uneseno u Zakon izradu izmjena je povjerila drugima. Po izvornom Zakonu učinjene su samo neke pretvorbe jer su brzo uslijedile izmjene koje su zapravo usmjerile tijek pretvorbe. Zakon o privatizaciji koji je kasnije donesen izradili su u Hrvatskom fondu za privatizaciju – tvrdi akademik Barbić.

I publicist Darko Petričić, autor knjige Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, upozorava na nepoštovanje zakona. 

– Zakoni su bili napisani za prosječne građane kod kojih je trebao biti stvoren privid poštenog zakonskog okvira, no politika je odabranim tajkunima dala mig da te zakone mogu kršiti, a da za to neće biti sankcionirani, što se i dogodilo. Barbiću zamjeram što se nijednom javno nije pobunio protiv kriminala iz pretvorbe kada je već postalo vidljivo u kojem smjeru sve to ide, a bio je autoritet koji je to mogao napraviti. Vjerojatno su ga u tome spriječavali izdašni državni honorari – ironičano kaže publicist i istraživač Petričić.

>> Stranci: Dajte vi to što brže obavite! 
Šok-raspodjela!

>> "Ljudi, pa mi idemo u grabež! Tu neće biti mira 30 godina"

Pretvorba i privatizacija iz 90-ih godin

Pretvorba i privatizacija iz 90-ih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj je i nakon dvadeset godina kamen spoticanja u hrvatskome društvu.

Prema javnosti i vojsci radnika koji su u tranziciji izgubili posao, proces privatizacije simbol je nepravičnosti, otimačine i lopovluka, “pljačka stoljeća”.

Pa ipak, prema mišljenju onih koji su pretvorbu i privatizaciju osmislili i u ime države je provodili, to je bio proces koji je, nakon urušenog socijalističkog gospodarenja, “spasio” Hrvatsku od bankrota ma što to značilo. Što je istina o pretvorbi i privatizaciji?! Je li privatizacija bila nužna i dobra za hrvatsko gospodarstvo ili je naprosto bila toliko katastrofalna da se može usporediti s velikom “elementarnom” nepogodom?!

Bili su fikcija, papiri, ali samo za oda

Bili su fikcija, papiri, ali samo za odabrane

Jedan od načina stjecanja dionica  u poduzećima bili su i tzv.  menedžerski krediti. Iako se u javnosti obično misli da su menedžerski krediti povoljni krediti banaka, to nije istina. Riječ je o fikciji, papirima. Naime, kako bi se štednja građana u bankam iz jugoslavenskog vremena sačuvala, država je tim istim bankama podijelila obveznice RH, koji su, zapravo, bile mrtav papir. Potom su banke počele trgovati obveznicama prije vremena  naplate. Bilo je omogućeno da se tim obveznicama mogu kupovati poduzeća, odnosno plaćati poduzeća u privatizaciji. Dražavi je u ratu bilo jednostavnije umjesto novca dati obveznice kojima se smanjuje državni dug. Trebalo je samo pronaći nekoga tko će poduzeće kupiti, a takvih je bilo previše. Banke koje su obveznicama financirale kupnju poduzeća dale su kredite svojim ljudima, direktorima, poslovodstvu poduzeća.

 – Problem kod tih kredita je u početku bio taj što su se  kupljene dionice davale u zalog – pojasnio je Ivan Penić (koji je bio predsjednik HFP-a od 1993. do 1995. te ministar privatizacije i upravljanja imovinom  od početka 1995. do kraja 1996). 

– Menedžerski krediti – tvrdi Penić – nisu bili mogući kod  velikih poduzeća, posebno onih koja imaju veliku vrijednost zemljišta. U takvim poduzećima, poput turističkih, nikad se nije dogodilo da bi menadžment i radnici, by out, mogli otkupiti pola poduzeća ili cijelo poduzeće. To se događalo kod nekih manjih poduzeća i kod poduzeća bez velikog kapitala – tvrdi Penić. Prema Davoru Šternu, ministru gospodarstva od 1995.-1997.,  menedžerski krediti su klasični MBO, “managment by out” što je poznato u cijelom svijetu.

– Legitimno je kad direktor i vodstvo firme preuzimaju odgovornost, dignu kredit, kupe firmu i iz poslovanja vraćaju kredit. Međutim, naši menedžeri nisu ničim jamčili povrat kredita. Iz velikog broja firmi, koje su na taj način kupljene, izvlačen je novac za vlastite potrebe – kaže Štern. 

I Ljubo Jurčić tvrdi da su priliku da kreditima kupe poduzeća iskoristili oni koji su bili na pozicijama. 

– Kad su se uključile banke, nastala je kooperacija i partnerstvo između ljudi i banaka. Menedžerske krediti mogla je dobiti samo nekolicina. Ako je trebalo nešto platiti, uključile su se banke. Obično su plaćena samo prva privatizirana poduzeća. Znači, kupiš prvo poduzeće, založiš ga, kupiš drugo, pa treće. To preuzimanje nije bilo rađeno s kapitalom  nego s njegovim izvedenicama. Na takav način se  nešto dobivalo za ništa – pojasnio je Jurčić. U tom slučaju, tvrdi publicist Darko Petričić, riječ je o fazi pretvorbe i privatizacije kada su direktori bez novca, ali s kapitalom poduzeća ili uz pomoć menadžerskih kredita preuzimali tvrtke, bez obzira što su menedžerski krediti bili u suprotnosti sa Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća.

– Postoji popis banaka i tvrtki koje su davale te kredite. HNB je taj popis dostavila Saboru, ali je taj popis namjerno nepotpun, kako bi HNB otežao istragu i procesuiranje najodgovornijih, i kako bi zaštitila banke koje su kredite odobravale. Ne treba posebno naglašavati kako se ti krediti uglavnom nisu vraćali i kako su pojedine banke bankrotirale, odnosno preuzete od stranih banaka – tvrdi Petričić koji za menedžerske kredite optužuje dvije poznate banke koje su financirale dominantne frakcije HDZ-a.

 – Desna struja HDZ-a 90-tih bila je koncentrirana na otimačini i preuzimanju poduzeća u pretvorbi. Financijski servis osiguravala im je Privredna banka Zagreb. U to vrijeme, s Ivićem Pašalićem, u svojim redovima, bila je dominantna. Tehnmenadžerska struja s Gregurićem na čelu, bila je okrenuta prema bankarskom sektoru i stvaranju državnih monopola. Iza njih je stajala Zagrebačka banka. Danas ta struja ima kontrolnu ulogu u ekonomskim i političkim kretanjima u Hrvatskoj – uvjeren je Petričić.

ZDRAVI I U FORMI
Kako podići trčanje na višu razinu i pri tome se ne ozlijediti

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.